Ratko Svilar rođen je u Crvenki, malome mjestu u kojem je proveo 23 godine svog života. Njegov otac bio je podrijetlom iz Korenice u Lici, dok mu je majka rodom iz Brezičana u okolici Prijedora. Roditelji su mu se upoznali u Smederevu početkom Drugog svjetskog rata, a vjenčali su se 1946. godine u Crvenki. Tamo su rođeni Ratko i njegov brat Petar, a obitelj je ostala na okupu sve do smrti roditelja početkom devedesetih godina. Nogomet je počeo igrati u dobi od šest godina na lokalnom šljakastom terenu, koristeći obične cigle kao vratnice. Nakon završetka osnovne škole upisao je srednju Strojarsko-tehničku školu u Kuli, svakodnevno putujući autobusom na nastavu i natrag na naporne treninge.
– Bezbrižno djetinjstvo prekinuto je 1962. godine, kada sam za dlaku izbjegao smrt. Imao sam samo 12 godina. Bolio me trbuh pa sam u siječnju otišao jednom njemačkom liječniku, koji mi je rekao da imam želučanu virozu. Ispostavilo se da mi je puklo slijepo crijevo. Dobio sam sepsu trbušne šupljine i odstranili su mi oko 50 do 60 centimetara crijeva. Od tada cijeli život imam problema sa želucem – kaže Ratko.
Rođeni ste i živjeli u Crvenki, gradu rukometa.
Borba između rukometa i nogometa završila je u moju korist. A nije lako u tom gradu nadmašiti rukomet. Ipak su oni bili prvaci Jugoslavije. Najveće selo u državi, a prvak! U Crvenki sam upoznao Vladu Stenzla, koji me pod svaku cijenu želio dovesti u rukomet. Bio sam brz, a njemu je trebao igrač za kontranapade. Tko zna što bi se dogodilo da se na jednom treningu nisam ozlijedio, i to gležanj, skačući za loptom. Tako se mogu pohvaliti da sam nekoliko dana trenirao rukomet kod Stenzla, koji je poslije ostvario sjajnu trenersku karijeru. Ovim putem ga pozdravljam. Vežu me lijepe uspomene za to razdoblje. Prvi put sam se oženio, dobio dvije kćeri, imao sam, a i danas imam, svoje društvo. Nas šestorica prijatelji smo još od djetinjstva! Nogomet sam počeo igrati na zemljanom terenu, dvije cigle umjesto stativa i udri! I tako godinama. Ulica protiv ulice. Nogomet do mraka. A mama me traži da dođem kući i počnem učiti. Kad sam počeo ozbiljno trenirati nogomet, želio sam igrati na desnom krilu. Bio sam brz, no tadašnji trener vidio me kao vratara. Na jednom treningu rekao mi je: "Ako te još jednom vidim u napadu, ne moraš više dolaziti na trening. Ili ćeš biti vratar ili mi ne trebaš." I tako sam završio među vratnicama.
Zdravko Mamić otkrio da mu je dijagnosticiran rak: 'Mnogi su me već prežalili...'Kakvo je bilo djetinjstvo?
Bilo je lijepo. Dolazim iz radničke obitelji. Tata je radio na jednom poljoprivrednom dobru koje je opskrbljivalo tvornicu šećera, a mama je bila domaćica. S nama je bio i brat, hvala Bogu, i danas je živ. On se nikad nije bavio sportom, ali u nečemu je bio jako dobar. Naime, bio je odličan navijač. Ništa mi nije nedostajalo. Volio sam sladoled pa smo brat i ja čekali da kokoš snese jaje kako bismo ga zamijenili za jednu kuglicu sladoleda. Mama se uvijek pitala kako joj nedostaju jaja i da joj nije jasno kako kokoši tako slabo nesu. A sladoledar je ulicom gurao kolica s dva velika kotača. Imao je samo vaniliju i čokoladu. Ma, što ćeš više u ono vrijeme! Moralo se učiti. Bio sam odličan učenik do petog-šestog razreda, a onda sam malo popustio. Uh, jedva sam čekao da završi nastava pa da mogu na trening. Nakon osnovne škole upisao sam Srednju strojarsko-tehničku školu u Kuli. Nije bilo lako, svaki dan autobusom do Kule pa natrag, a onda nogometni trening... Najveći problem bile su smjene. Jedan tjedan nastava prijepodne, drugi poslijepodne, a treninzi su uvijek bili u isto vrijeme. Problem. Morao sam se vratiti u školu u Crvenki pa sam ondje upisao i završio obrtničku školu. Kasnije sam u Novom Sadu upisao studij organizacije rada i završio ga. Ništa od škola koje sam završio nije mi trebalo tijekom života, a ni danas mi ne treba. Bavio sam se drugim stvarima. Nogomet mi je bio prioritet. Stigao sam do prve momčadi Crvenke i izborio mjesto među vratnicama. Godine 1969. bili smo na pripremama u Metkoviću. Tijekom prve četiri godine nakon operacije koju sam imao kao dijete opet se pojavila bol u trbuhu. No bol bi prošla, ponovno bih bio dobro i nastavio dalje. Prije puta u Metković govorio sam mami: – Dogodit će mi se ono na pripremama. I tako je i bilo. Bili smo u vlaku kada su počeli nesnosni bolovi. Izvukli su me iz vlaka u Sarajevu. Taksi i ravno u bolnicu Koševo. Crijeva su mi prirasla i morali su ih operirati. Bila mi je to druga operacija, a ukupno sam ih imao sedam.
Što su rekli liječnici?
Ratko, nogomet ti je zabranjen. Doživotno! Bilo mi je zabranjeno baviti se bilo kakvim sportom, a dobio sam i strogu dijetu. Nakon mjesec i pol do dva oporavio sam se... Otišao sam na trening, ali nisu mi dali da treniram! Htio sam raskinuti ugovor, ali oni ni na to nisu pristajali. Zato su odlučili poslati me u Sarajevo s Jeftom Guzinom iz klupske uprave, liječnicima koji su me operirali kako bi čuli što oni imaju reći. Došli smo u bolnicu Koševo, kod doktora Prcića i Radića. Rekao sam im: "Doktori, govorili ste mi da ću nakon operacije moći normalno igrati nogomet." "Ratko, samo smo te tješili. Nažalost, od sporta nema ništa", odgovorili su mi. Razočaran onime što sam čuo u Sarajevu, vratio sam se u Crvenku, ali s jasnim planom. Igrat ću nogomet! Nikola Basta, tadašnji predsjednik Crvenke, bio je za to da počnem trenirati, ali uz jedan uvjet: tata i ja morali smo potpisati da to činimo na vlastitu odgovornost. Tata nije bio za to, a onda je uslijedio čuveni dijalog:
– Tata, znaš onu topolu između Crvenke i Sivca? Znaš gdje je?
– Znam, pa?
– E, nagazit ću 150 na sat i zabiti se u nju! Ili ću se ubiti ili igrati nogomet! Treće nema. Tata mi to nikada ne bi potpisao da mu nisam zaprijetio. Što ćeš, morao sam. Potpisao je! I ponovno sam počeo trenirati. Trebam li uopće reći koliko sam bio sretan?
S Crvenkom ste izborili plasman u Prvu ligu?
Povratak nogometu i odmah Prva liga! U Crvenki se slavilo sedam dana. U polufinalu kvalifikacija pobijedili smo Rijeku. U prvoj utakmici ondje je bilo 0:0, a u uzvratu 2:2. Svi su pucali jedanaesterce pa je red došao i na mene. Pogodio sam. Pobjeda, finale! A u finalu nas je čekao dvoboj sa Slogom iz Kraljeva. Kod kuće smo pobijedili 3:0, a ondje izgubili 3:1. Dobili smo batine, kamenovali su nam autobus, policija nas je čuvala i pratila do hotela... Ma, vrijedilo je! Od Novog Sada do Srbobrana ispred nas se protezala nepregledna kolona automobila, a jednako tako i iza našeg autobusa. Stigli smo u Crvenku. Glavna ulica, oko kilometar i pol do središta mjesta. Svi, ali doslovno svi, bili su na ulicama. Bake i djedovi koji nisu mogli ustati iz kreveta izneseni su van zajedno sa svojim krevetima. U središtu mjesta bila je postavljena pozornica. Nosili su nas na rukama, janjci su se posvuda okretali na ražnju. I tako sedam dana. U Prvoj ligi ostali smo samo jednu godinu. Ma, što će im mala Crvenka pokraj svih onih aždaja? Suci, svatko pomalo, i eto nas natrag odakle smo došli. Ali ta je godina bila nezaboravna. Stadion je imao kapacitet od 3500 ljudi, a utakmice je u prosjeku gledalo pet do šest tisuća gledatelja! Drveće uokolo bilo je puno ljudi, kao i kuće i terase – gledalo se odakle god se mogao vidjeti teren. Kakvo je to razdoblje bilo! Kada su nogometaši ušli u Prvu ligu, postojao je podjednak interes za rukomet i nogomet. Zapravo, to su bili isti gledatelji koji su dolazili na jedne i druge utakmice. Kakve su to fešte bile u gradu kada bi dolazili Partizan, Crvena zvezda, Hajduk i Dinamo!
Rekli ste da ste se i oženili u Crvenki?
Uz nogomet mi se mnogo toga događalo i izvan terena. Brzo sam se oženio svojom tadašnjom djevojkom iz Crvenke i već s 21 godinom dobio prvu kćer, Minu. Četiri godine poslije rodila se i Tina. One su mi podarile unuke – Minine kćeri blizanke Lanu i Monu te Katarinu i Andreja, Tininu djecu. S bivšom suprugom i danas sam u dobrim odnosima. Postoji i ona priča o meni i djevojkama u tom razdoblju karijere. Ne znam zašto je tako bilo, vjerojatno je stvar šarma. Ljepota je prolazna, ali šarm ostaje, tako kažu. E sad, ono što pričaju moji suigrači i prijatelji – da su sve djevojke trčale za mnom, a ja ih kao nisam htio – to prepuštam njima... Pa dobro, možda zvuči malo neskromno, ali istina je, više su one trčale za mnom nego ja za njima. Tako se jednostavno poklopilo, što ja znam.
Iz Crvenke odlazite u Vojvodinu?
Tata je bio veliki partizanovac. Sve je bilo dogovoreno, ali u posljednjem je trenutku propalo. Vratio sam se u Crvenku i nedugo zatim Vujadin Boškov odveo me u Vojvodinu. Bili smo sjajna momčad! Da nije bilo tadašnjeg predsjednika kluba Petra Palkovljevića Pinkija, ne bi bilo ni moje priče s Vojvodinom. Zadržao me u klubu sedam-osam godina, a da se on nije pojavio, vjerojatno bih u nekom trenutku otišao u Partizan. Da sam za njega morao braniti na jednoj nozi, i to bih učinio. Vojvodina je u to vrijeme bila veliki klub. Partizan, Zvezda, Dinamo i Hajduk, a odmah iza njih – Vojvodina. Bili smo momčad! I to kakva momčad! I po ljudskim i po igračkim kvalitetama. Iskreno, sada mi se miješaju emocije. Jako mi je teško i žao što polako počinjemo nestajati sa životne pozornice... Žao mi je što više neću vidjeti Niketića, Ivezića, Trifunovića, Bošnjaka... A ni svog dragog Pinkija. Žao mi je što nismo osvojili naslov. Zaslužili smo ga. Hajduk nas je pretekao u završnici sezone. Pritom smo ih te godine pobijedili 2:0 u Novom Sadu i 4:1 u Splitu. Moj najbolji trener, legendarni Toza Veselinović, godinama poslije govorio je: "Kad bi me netko probudio u tri sata ujutro, mogao bih mu izdiktirati cijelu momčad." Nije samo Toza zapamtio tu momčad. Pamte je svi Novosađani koji su tada pratili nogomet, ali i ljudi mnogo šire od Novog Sada. Uh, kakva smo generacija bili! I u pobjedi i u porazu. Bilo je to nezaboravno razdoblje u Vojvodini, a tada sam debitirao i za reprezentaciju. Devet puta nosio sam dres nacionalne vrste.
Koji su vam napadači bili najnezgodniji u jugoslavenskoj ligi?
U prvom redu Skoblar i Santrač, a nešto kasnije Oblak i Džajić.
U vaše vrijeme bilo je puno dobrih vratara u Jugoslaviji?
Istina. U moje vrijeme branili su Marić, Katalinić, Pantelić, Šarović i Borota. Upravo zbog velikog broja dobrih vratara za reprezentaciju sam branio samo devet puta, a čak 43 puta bio sam rezerva. Bio sam rezerva Panteliću na Svjetskom prvenstvu 1982. godine. Imali smo sjajnu reprezentaciju. Trebali smo proći prvi krug, ali Španjolska i Sjeverna Irska dogovorile su se da odigraju 1:1, jedini rezultat koji je objema reprezentacijama odgovarao za prolazak. Bilo nam je teško gledati tu utakmicu. Nadali smo se da će završiti bilo kojim rezultatom osim 1:1. A dogodio se upravo najgori scenarij.
Kakve su bile plaće u to vrijeme?
Evo jednog primjera. Kada sam dobio prvu plaću u Crvenki, ona je bila jednaka godišnjoj plaći mojeg oca. Mama je bila blagajnica u kući i kada sam donio prvu plaću, rekla je da u životu nije vidjela toliko novca na jednoj hrpi. Nisam bio rastrošan, rano sam se oženio i dobio dvije kćeri pa sam najviše novca trošio na njih. Danas imam tri kćeri i jednog sina, iz dva braka. Najstarija kći nedavno je proslavila 55. rođendan. Svi se i danas družimo. Evo, već imam i unuka od 22 godine.
Umalo ste otišli u Ajax?
U Novi Sad došao je Ajax kako bi me gledao na utakmici protiv Dinama. Željeli su me i htjeli su se na licu mjesta uvjeriti da sam golman za njih. Igrali smo protiv Dinama. Njima je to bila utakmica za naslov prvaka i trebali su nas pobijediti s pet golova razlike. Izgubili smo 1:0, golom u 88. minuti. Obraniо sam 15 čistih prilika. Zvezda je tada osvojila naslov. Nakon utakmice ljudi iz Ajaxa sjeli su u automobil i došli k meni kući. Pitali su me koliko tražim, a ja sam rekao 200.000 dolara. Odgovorili su: "Dajemo ti 250.000 dolara, čisto da ne bi bilo nikakvih problema oko financija." Ipak s Vojvodinom sam imao ugovor na još četiri godine, a klub me nije želio pustiti u Nizozemsku. Dan nakon svega toga sastao se klupski Upravni odbor, čiji sam i ja bio član kao kapetan momčadi. Ispričao sam im što se dogodilo prethodnog vikenda i zamolio ih da me puste kako bih riješio egzistenciju i napravio veliki korak u karijeri. U Upravnom odboru bila su 23 člana. Uslijedilo je glasanje! Pustimo ga – 1. Suzdržan – 1. Ne damo ga – 21. Taj koji je glasao za moj odlazak bio sam, naravno, ja, a suzdržan je bio predsjednik Bata Pinki. Za sljedeći dan imao sam dogovoren put u Amsterdam. Bata Pinki rekao mi je: "Idi, ali ništa ne potpisuj." Otišao sam i potpisao. Izvadili su ugovor i počeli navaljivati: "Potpiši, potpiši..." Vratio sam se u Novi Sad, stao pred Upravu i rekao im što sam učinio. Ajax je nudio 50.000 dolara odštete, a ja sam im rekao da ću im dati još 150.000 dolara od svoje plaće. Pristali su. A onda su počeli problemi. Nizozemska je uvela radne dozvole. Ajax ih nije uspio ishoditi za mene, jednog Mađara i jednog Poljaka. A nas trojicu već su doveli i s nama potpisali ugovore. Na kraju nitko od nas nije završio u Amsterdamu.
Umjesto Nizozemske odlazite u Belgiju, u Antwerpen?
Da, i nisam pogriješio! Upravo sam u tom gradu upoznao svoju sadašnju suprugu Marijanu. A onda su nam se rodili Dunja i Mile. Što čovjek može poželjeti više od toga? Sav novac koji bih možda zaradio da sam igrao u Partizanu ili Ajaxu ne vrijedi onoga što sam dobio živeći u Belgiji – suprugu i još dvoje djece. Nogometom sam se bavio još punih 15 godina, na terenu u dresu Antwerpa, a poslije i na klupi. Osvojili smo kup Belgije kad su mi bile 42 godine. U finalu smo nakon izvođenja jedanaesteraca pobijedili Mechelen. Ponovno sam pucao jedanaesterac i pogodio, a potom Leo Clijsters nije uspio svladati mene. Ako vam to prezime zvuči poznato, riječ je o ocu Kim Clijsters, slavne belgijske tenisačice. To finale ostalo mi je u nezaboravnom sjećanju. Nakon završetka utakmice trčao sam od sreće, prišao sucu i zagrlio ga. Pitao me: "Zašto grliš mene?!", a ja sam mu odgovorio: "Pa našao si mi se na putu!" Branio sam za Antwerp do 46. godine, a onda sam prešao na trenersku klupu. Do tada sam nekoliko sezona istodobno bio i trener i igrač. U siječnju 1998. nazvali su me iz Antwerpa i pitali želim li ponovno stati na gol. Pristao sam! Fizički sam to mogao jer sam, otkako znam za sebe, brz i spreman. Ta mi je brzina prirodno ostala. U to sam vrijeme bio brži i od igrača koji su bili dvadeset godina mlađi od mene. Za moj stil igre to je bilo važno jer sam pokrivao prostor i do 20-30 metara od gola. Branio sam tako da sam uvijek išao glavom na kopačku. Tako učim i sina Milu. Bio sam sretan i kad bi me lopta pogodila posred lica, samo da ne završi u golu. Čak i kad bi se to dogodilo, prvo bih pogledao gdje je lopta završila, a tek onda tražio pomoć. Ako želiš biti golman, ne smiješ biti kukavica. Da se razumijemo, nisam lud, nego hrabar. Takav je to posao, zahtijeva hrabrost. Ipak, nakon malo duljeg razmišljanja odlučio sam da se više neću vraćati na teren. Razlog je bilo srce. U tim godinama zbog srčanih problema nije bilo najpametnije ponovno se vraćati nogometu. Pogotovo zato što sam uvijek davao, kako kažu ovi mlađi, srce na terenu.
Jedno kratko vrijeme bili ste u SAD-u?
Branio sam u klubu Rochester, nedaleko od New Yorka. U to vrijeme liga nije bila toliko popularna kao danas. Ondje su tada popularni bili košarka, bejzbol i američki nogomet. Čak sam jednom uživo gledao utakmicu NBA lige u New Yorku. U moje vrijeme u SAD-u je igralo puno velikih nogometnih imena – Franz Beckenbauer, Giorgio Chinaglia i Carlos Alberto igrali su za Cosmos, a George Best za Fort Lauderdale. Žao mi je što je Pelé otišao godinu ranije, a Cruyff došao godinu kasnije. Inače, u Americi me dočekao naš trener Popović pa mi je bilo puno lakše, a sa mnom je u klubu bio i Trifunović. Godinu dana kasnije nogomet u SAD-u postao je jako popularan, pogotovo kada je došao Slaviša Žungul. Mene su jako umarala putovanja, koja su bila vrlo dugačka. U jednom gradu ostajali bismo po tri-četiri dana, a najčešće smo vrijeme provodili na aerodromima. Ondje bih znao sresti neke svoje prijatelje, poput Seada Sušića i Šekularca.
Trenerski posao?
Nisam želio otići iz nogometa pa sam nakon igračke karijere nastavio raditi kao trener. Ipak, mislim da sam se prekasno počeo baviti trenerskim poslom. Prvi put sam momčad vodio s 44 godine, drugi put s 45, a treći put s 46 godina, kada sam preuzeo momčad u posljednjih deset utakmica sezone. Sa svojim trenerom Dačom Davidovićem otišao sam raditi u Saudijsku Arabiju. Dača, Branko, Rale i ja. Osvojili smo prvo mjesto... Davidović je bio trener, a ja njegov pomoćnik. U istim smo ulogama poslije radili i u Antwerpenu, a onda je Dača jednog dana došao i rekao mi da bi volio da samostalno nastavim posao u Antwerpenu. Poslušao sam ga. Bili smo drugi na ljestvici Druge lige i igrali kvalifikacije za ulazak u Prvu ligu, ali Roeselare je bio pobjednik doigravanja u kojem su sudjelovale četiri momčadi. To je ujedno bio i moj kraj trenerske karijere. Više nisam mogao nastaviti nakon događaja koji mi je, nažalost, uvelike promijenio život.
Nakon sedam operacija kojima ste bili podvrgnuti kao mladi nogometaš, novi veliki problemi nisu završili?
Kupio sam plinski roštilj koji dotad nikada nisam imao. Uvijek sam koristio ugljen. Bio je vruć dan, temperatura je bila viša od 30 stupnjeva. U jednom trenutku otišao sam u kuću po vilicu za okretanje mesa, kad sam začuo suprugu Marijanu: "Ratko, Ratko, čini se da se nešto zapalilo kod roštilja." Pokušao sam ugasiti požar, ali nisam uspio. Izgorjeli su mi lice, ruke, prsti... Sjeo sam na livadu i gledao kako nestaje nešto što sam gradio cijeli život. Nisam mogao vjerovati ni shvatiti kako nisam uspio ugasiti tu malu vatru. Hitna pomoć odvezla me u bolnicu, a zatim su me odmah prebacili u Bruxelles. Sljedeća četiri dana proveo sam u umjetno izazvanoj komi. Nemam pojma kakve su mi sve lijekove tada davali, ali sve me to drastično promijenilo. Postao sam mnogo nervozniji i napetiji.
Danas živite u Antwerpenu?
Da, tu sam upoznao sadašnju suprugu. Ona je sestra nekadašnjeg nogometaša sarajevskog Željezničara Siniše Aškrabe. Oni su rodom iz Trnova, pokraj Sarajeva. Kada je počeo nesretni rat na tim prostorima, doselili su se u Belgiju, gdje sam ih upoznao.
Sin Mile trenutačno brani za Romu?
Bio je nešto ozlijeđen, ali sada je sve u redu. Prije Rome bio je u Benfici, gdje se nije previše nabranio. Ako me pitate dijelim li mu savjete, odgovor je – on ih dijeli meni. Zanimljivo je da ima istog menadžera kao i Luka Modrić. Luka mu je jednom prilikom nabavio rukavice s potpisom Ikera Casillasa, vratara koji je uzor mojem sinu. Kad smo već kod Modrića, strašan je igrač. Milan bez njega ne bi bio isti. Oni bez njega mogu samo pokušavati nešto igrati.
Hrvatska reprezentacija?
Kapa dolje za rezultate na svjetskim prvenstvima 2018. i 2022. godine. Livaković je dobar vratar, samo je šteta što u posljednje vrijeme ne brani za klub.
I onda, hoćete li se javiti Stenzlu i iznenaditi ga?
Naravno...
Ovoliki članak ne bi bio da nam umre predsjednik države!