Teško će se i najrevniji kroničari sjetiti jesmo li u 30 godina vatrenih i bar dva i pol desetljeća probijanja kroz kvalifikacije ikad igrali u nedjelju u tri sata. Tako važnu utakmicu nismo sigurno. Termin je to koji kao “po sili zakona” vraća u djetinjstvo i nedjeljna popodneva uz one legendarne tranzistore, napeta osluškivanja kretanja rezultata, nekad i u većem društvu, pa bi se uvijek tu nekako zatekao i neki “deda” sa štapom kojim bi mlatio po namještaju svaki put kad bi Zuber pokazao na bijelu točku protiv Dinama. A gospodina je baš išlo... I upravo jedan dvoboj sa Zbornajom, koja je tada predstavljala beskrajni Sovjetski Savez, ovjekovječen zajedno s tom kulturom slušanja radijskih prijenosa u jednom od najvećih ostvarenja kinematografije na ovim prostorima, zauzima posebno mjesto u povijesti našeg nogometa. Jer, čak sedmorica hrvatskih igrača, predvođenih legendarnom navalom Vukas – Bobek – Zebec, nosila su tadašnju reprezentaciju u onome što je u to doba bilo daleko više od igre.
Tih vrućih ljetnih dana sad već davne 1952. godine Jugoslavija i SSSR morale su odigrati dvije utakmice da bi se saznalo ide li u četvrtfinale Olimpijskih igara zemlja koja je vladala tada većom polovinom Europe ili ona koja je odbila biti pokorni član njezina lagera. U jeku obračuna s ljubiteljima staljinizma u zemlji odigravala se čuvena drama u Tampereu. Po poznatim podacima, bar trojica građana Jugoslavije preminula su od posljedica srčanog udara slušajući prijenos prve utakmice u kojoj su naši imali vodstvo 5:1, da bi SSSR na samom kraju promašio čistu šansu za 5:6! Sudbina je htjela da u ponovljenoj utakmici u kojoj je Zbornaja većinski sastavljena od igrača moskovskih klubova i jednog gruzijskog potpuno nadigrana završnu notu pogotkom za 3:1 odsvira zagrebački maestro koji je dijelio prezime s jednim od najvećih ruskih skladatelja – Čajkovski!
Do 2018. bila je to najveća bitka koju smo vodili s Rusima. Onda se dogodio Soči. I završni udarac Ivana Rakitića u još jednoj drami koja je slomila srce milijunima Rusa nakon što im se poslije trijumfa nad furijom otvorio koridor prema Moskvi.
Prava je rijetkost da u uvertiri takvom spektaklu oba suparnika uđu u pucačku formu kakvu su ovoga tjedna pokazale Hrvatska i Rusija. Bar se sada nitko ne može pravdati da se ispucao u prethodnoj utakmici. Ono protiv Malte, odnosno Cipra, sličilo je na vojnu paradu u kojoj su obje sile pokazale kakvim arsenalom oružja raspolažu i na što su sve spremne. Ovo na Poljudu bit će već rovovska bitka u kojoj će važnu ulogu imati živci.
Zanimljiv tip je taj Karpin o kojem su u Rusiji snimljena dva dokumentarna filma i prije nego što je postao izbornik. U šest utakmica, koliko je vodio Zbornaju, imao je šest različitih kapetana pa su se ruski novinari u jednom podcastu našalili s njim jer su tijekom dva sata razgovara dodavali jedan drugom kapetansku traku, ovisno o tome koji bi se obraćao izborniku. Ali i Dalić je premazan svim mastima, tko će istrčati u prvoj sljedećoj utakmici, teško će pogoditi i članovi stožera, a kamoli Karpin. Naš srebrni izbornik izveo je pravu revoluciju u ovim kvalifikacijama za Katar, jer bila je to zapravo prva “kampanja” kroz koju nismo došli do prvih 11, već je koncepcija otišla u sasvim suprotnom smjeru – nitko nije potpuno otpisan, svi imaju šansu, a siguran je jedino Modrić, kad je dostupan. Put do Katara presječen je onim ljetnim Eurom nakon kojeg su se morali povući neki rezovi. Dalić je potvrdio da je majstor u takvim situacijama jer vraćeni su i igra i ozračje, a izbornik je pokazao da kako je u stanju izbaciti tako je spreman i rehabilitirati svakoga tko se pospe pepelom. Što bi rekli Rusi: “Slava Bogu, i demokraciji – konjec!”
Možda je slučajnost, ali uoči završnice kvalifikacija – a kako su tekle već je ljetos bilo jasno da će se one ipak odlučiti između Hrvata i Rusa – ruski su se klubovi očistili od Dalićevih špijuna: CSKA je potjerao Olića, a Lokomotiv se rastao s Ćorlukom. Ne vole Rusi da ih se previše motri. No, budemo li danas pravi, teško će im išta pomoći. Uza sav respekt prema nepokorivom duhu ruskog naroda.
Grbić na vratima tri dana nakon što je debitirao? Petković u špici tri mjeseca nakon što je prekrižen? Tanka je linija između genijalnosti i ludnice. Ovo drugo čeka i Dalića i sve oko njega postane li nam Split danas ono što je Rusima 2018. bio Soči. Jer, novi pakao dodatnih kvalifikacija, čak i s uspješnim ishodom, riskira još koji infarkt... Uzdajmo se u klasu i činjenicu da je svaki put pred streljačkim vodom Dalić odigrao – pravu kartu.
