U vremenu u kojem se uspjeh u sportu najčešće mjeri medaljama, peharima i rezultatima, sve se češće postavlja pitanje što sport zapravo znači za čovjeka i koliko je važan njegov osobni razvoj. Upravo se tim pitanjima bavi Damir Škarić, autor knjige „Evolucija sporta – kako se svijest igra?”, koji kroz vlastito iskustvo nogometaša i trenera, ali i dugogodišnje proučavanje sporta, propituje vrijednosti na kojima počiva suvremeni sportski svijet. Od rada s mladim nogometašima i pokretanja bloga 90plus, namijenjenog edukaciji roditelja sportaša, do pisanja knjige koju je preporučio i Ivica Kostelić, njegov se profesionalni put postupno pretvorio u šire promišljanje o ulozi sporta u razvoju pojedinca. U razgovoru smo se dotaknuli njegova trenerskog puta, važnosti roditelja u sportskom odrastanju djece, pritiska rezultata i medalja, ali i pitanja može li sport biti mnogo više od natjecanja i borbe za pobjedu. Razgovarali smo i o poruci koju želi prenijeti svojom knjigom te o tome zašto je ponekad važnije ono što mladi sportaši nauče na putu do uspjeha nego sam konačni rezultat.
Nogomet je dio vašeg života od djetinjstva. Kako je izgledao vaš put od igrača do nogometnog trenera i što vas je privuklo trenerskom pozivu?
Igrao sam nogomet od djetinjstva sve do ranih dvadesetih godina. Najprije u zagrebačkim nogometnim akademijama iz kojih sam kasnije otišao u amaterski nogomet. U trenutku kada sam se odlučio ostaviti nogometa i posvetiti obiteljskom biznisu dogodio se obrat. Slučajno sam sreo gospodina Stanka Vukušića, inače danas umirovljenog nogometnog suca i delegata iz Siska, koji mi je rekao: „Mali, ne napuštaj nogomet, zašto ne odeš u trenere?” Ta misao je toliko snažno odjeknula u mojoj glavi da sam nedugo nakon toga upisao nogometnu akademiju Hrvatskog nogometnog saveza. Od samih početaka sam zavolio trenerski posao zbog njegove velike dinamike. Posebno sam uživao u planiranju, programiranju i provođenju trenažnog sadržaja koji je imao za cilj razvoj nogometne igre i mladih nogometaša. Sada, s osvrtom, mogu reći da sam zaista imao privilegiju pomagati i promatrati djecu na njihovom životnom i sportskom putu.
Pokrenuli ste i blog 90plus, namijenjen roditeljima nogometaša i razumijevanju razvoja djece u sportu. Što vas je potaknulo da se počnete obraćati roditeljima i koje biste im poruke danas posebno željeli prenijeti?
Iz iskustva rada s djecom shvatio sam zapravo koliko sam sam kao trener ograničen. Trener je tek jedan od faktora koji utječu na pozitivan ishod sportaševe karijere. Druga dva važna faktora su klubovi i roditelji. Ono što sam primijetio je da su mnogi roditelji u većim sredinama poput Zagreba zainteresirani za svoju djecu. Odvajaju dosta vremena i financija za sport. Što je dobro. Ono što roditeljima nedostaje je edukacija. Ona im pomaže da energija koju ulažu proizvede pozitivan rezultat.
Počeo sam pisati stručne blog postove na blogu 90plus kako bih došao do što većeg broja roditelja s korisnim savjetima. Educirajući roditelja neizravno pomažeš djeci, ali i kolegama trenerima. Ono što bih želio poručiti roditeljima je da je njihova uloga u sportu vjerojatno veća nego što misle. Oni su zapravo prvi treneri svom djetetu. Dok dijete upiše sport sa 6-7 godina, ono je bilo pod roditeljskim režimom. Motoričke razlike i emotivna zrelost od djeteta do djeteta u tim godinama mogu biti toliko značajne da su mnogima teško nadoknadive. Zbog toga apeliram na roditelje da se što više educiraju. Odgoj sportaša je izuzetno težak posao koji iziskuje dodatne kompetencije.
Sjećate li se trenutka u kojem ste prvi put pomislili da biste mogli napisati knjigu o sportu? Je li ideja nastala iz nekog konkretnog iskustva na nogometnom terenu ili je riječ o dugogodišnjem promišljanju?
Studirajući nogomet i radeći na sebi zaljubio sam se u knjige. Kod knjiga sam obožavao vau efekt koji one mogu proizvesti. U knjizi možeš doći do novih činjenica koje obogaćuju tvoje znanje. Neke knjige su za mene bile veliki transformativni alat koji je uvelike promijenio doživljaj svijeta, sporta i mene osobno. Iznimno sam cijenio pisce koji su pišući knjige ostavljali svoje znanje široj zajednici. Tada sam se pitao, s obzirom da sam došao do određenih saznanja, ne bi li bilo vrijedno da i sam napišem knjigu? Ta pomisao mi se javila prije deset godina. Sve od tada sam poduzimao korake da budem bliže pisanju knjige. Educirao sam se i stjecao praksu svakodnevno pišući stručne članke. U konačnici prije tri godine sam imao jasnu ideju o čemu želim pisati, kako želim pisati i koju ću poruku prenijeti publici. Od tada do nedavno sam bio predan radu na rukopisu koji je danas ugledao svjetlo dana.
Naslov vaše knjige „Evolucija sporta – kako se svijest igra?” intrigantan je i pomalo filozofski. Što zapravo znači da se svijest igra?
Kad se netko, poput djeteta, počne baviti sportom, on ima svoje snove i vrijednosti. Njegova ideja o sportu, ono što ga motivira, će se promijeniti tijekom vremena. Pretpostavimo da će u početku dijete uživati u igri s prijateljima i osjećaju pripadnosti lokalnoj sportskoj zajednici ili klubu ne mareći za ono što će se dogoditi sutra. Možemo slikovito reći da ga je svijest privukla u svijet sporta gledajući na sport utopijski. Nakon vremena, ličnost, odnosno ego se razvija i ne želi samo pripadati. Sportaš želi priznanja u obliku nagrada. Želi se istaknuti, pobjeđivati. Na vrhuncu ili zenitu karijere taj isti prvak se počne pitati: „Jesu li te medalje vrijedne moje žrtve? Ima li nešto vrijednije od lova na zlato u životu?” To može dovesti do krize identiteta gdje preispitujemo sve što smo do sada radili. Na taj način, u etapama proširujemo svoju svijest i rastemo.
Sport je danas globalni fenomen koji okuplja milijarde ljudi. Što nas toliko snažno privlači natjecanju, pobjedi i pomicanju vlastitih granica?
Gledanjem sporta mi sudjelujemo u jednoj vrsti predstave. Cilj takve predstave je da nas na jedan neizravan način potakne da se uhvatimo u koštac sa životom. U toj sportskoj predstavi često biramo navijati za nekog „malog” koji se hrabro suprotstavlja nadmoćnom protivniku. Možemo gledati da se mi kroz gledanje identificiramo s tim za koga navijamo. Inferiorni igrač simbolički predstavlja nas koji izazivamo sudbinu. Zbog toga su sportske priče poput nevjerojatnog uspjeha obitelji Kostelić koja kreće osvojiti svijet dok ima sebe kao jedini resurs zanimljive i privlačne. Tu je i priča o Goranu Ivaniševiću koji osvaja Wimbledon s wild cardom u trenutku dok nitko ne vjeruje u njega osim njega samog. Sport reflektira i nadahnjuje život i to je kod njega fenomenalno zbog čega okuplja milijarde ljudi.
Igrajući pak sport mi dolazimo u razvojno polje. Postajemo od gledatelja akteri. Da bismo pobijedili, moramo naučiti manipulirati svojim tijelom pa čak i nekim predmetom poput lopte. Ali ne samo time nego i protivnikom na taktičkom planu. To zahtijeva višestruki razvoj od motorike, kognicije i sociologije jer često na borilištima nismo sami. Razvoj se događa upravo izvan zone komfora na granici mogućega. Potreba za razvojem je nagonska kao i za igrom. To je upravo naše pogonsko gorivo u pomicanju granica.
Jesmo li u sportu toliko zaokupljeni osvajanjem medalja da smo zaboravili razumjeti čovjeka koji ih osvaja?
Često sportaši nisu svjesni zašto imaju toliku potrebu da budu najbolji. Naše poimanje sporta ovisi o razvijenosti svijesti. Svijest se razvija od niže prema više strukturiranoj ili zrelijoj. Svijest je ta koja određuje naše vrijednosti pa tako i ciljeve za koje ćemo se boriti. Općenito danas sport naginje elitističkim vrijednostima. Uspjeh se prvenstveno mjeri materijalnim postignućima kao što su osvojene medalje i pehari ili zarada. Sportska kultura izvrsnosti koju oblikuju mainstream mediji, savezi i udruge najpopularnijih sportova poput nogometa je prošla svoj zenit i ulazi u krizu.
S razlogom se počinjemo pitati je li najveća vrijednost koju možemo uzeti iz sporta rekord ili je to nešto drugo suptilnije? Pogotovo kada znamo da mnogi sportaši poput Tigera Woodsa ili Michaela Phelpsa, kojeg opisujem u knjizi, osjećaju ogromnu unutarnju prazninu unatoč svim zlatima i novcu koje su osvojili. Kakav je to uspjeh kada se na vrhuncu slave osjećamo razbijenima i slomljenima iznutra? Sport u širem smislu bi trebao zaštititi osobu iza medalja mijenjajući paradigmu kojom gledamo na njega. Uspjeh se može mjeriti eksplicitno kroz mjesto na ljestvici, ali to je samo jedan od faktora uspjeha. Sama uspješnost je multidimenzionalna i upitno je je li prvo mjesto najveća vrijednost koju nam može donijeti sport. Ako to shvatimo, nećemo biti isključivo fokusirani na rezultat nego i na razvoj. To će dovesti do boljeg razumijevanja samog sportaša. Zrelije ćemo gledati na sport.
Knjigu je preporučio i Ivica Kostelić koji ističe da je riječ o sveobuhvatnom doprinosu proučavanju rijetko obrađivanog konteksta sporta. Koliko vam znači preporuka sportaša koji je i sam prošao izniman put osobnog i profesionalnog razvoja?
Kad pišete o sportu najteže je stati pred sportske veličine. Preporuku Ivice Kostelića smatram izuzetno vrijednom. Ono što ne smijemo zaboraviti je da Ivica Kostelić nije samo sportaš, on je i povjesničar koji jako dobro razumije povijest sporta. Tim smatram njegovu kritiku knjige koja priča o razvoju sporta još i vrijednijom. Zaista mi je drago što je Ivica otvoreno podržao knjigu. Ono što bih želio dodati je da su i drugi ljudi iz svijeta sporta pozitivno reagirali na knjigu, na što sam izuzetno ponosan. Uvjeren sam da će ova knjiga imati svoje mjesto na policama ljudi koji promišljaju o sportu kao što su sportaši, treneri, učitelji i drugi sportski zaljubljenici.
Kada biste se danas vratili na nogometni teren kao trener, biste li nešto radili drukčije nego na početku svoje karijere? Što vam je knjiga otkrila o sportu što tada možda niste razumjeli?
Ova knjiga govori o razvoju sporta i čovjeka unutar njega. Ona između ostalog govori i o mom osobnom razvoju. Od igrača, trenera, roditelja sportaša i nekoga tko promišlja sport. Naravno da bih danas radio neke stvari drugačije kad bih se vratio na teren. Ali zablude i pogreške su dio razvoja. One su me izgrađivale i doprinijele onome što sam danas. Ponekad se više nauči iz poraza nego iz pobjede. Moj put je savršen u nesavršenosti. Ipak neke stvari bih ostavio kao dio svog osobnog trenerskog identiteta. I kad nisam potpuno razumio, osjećao sam da postoji nešto više u sportu od rezultata kao što je razvoj. To govorim u kontekstu treniranja djece.
Na predstavljanju knjige okupila se generacija mojih igrača, generacija '98. godišta iz NK HAŠK. Kad sam ih s odmakom od 20 godina pitao što su najviše cijenili kod mene kao trenera, ispričali su mi jednu anegdotu iz petogodišnjeg treniranja. Jednom prilikom smo bili na turniru u Barceloni. Igrali smo dobro te izborili utakmicu za treće mjesto. Kako se ta utakmica igrala posljednji dan prije povratka u Zagreb, mogli smo birati hoćemo li se boriti za medalju ili provesti dan u vodenom parku. Taj dan smo prepustili medalju i otišli u vodeni park. Igrači tu odluku i zabavu pamte danas vežući je za mene kroz pozitivan aspekt. Više nego brojne pobjede koje smo ostvarili.
Jesam li kao trener mogao donijeti bolju ili drugačiju odluku? Vjerojatno jesam. Ali ono što želim poručiti trenerima i roditeljima: manja je pogreška ako pretjeramo u prioritiziranju razvoja nego u prioritiziranju rezultata kod mladih sportaša. To mi je danas teorijski i iskustveno puno jasnije nego prije. Želja mi je da toga budu svjesni i drugi.
Što biste voljeli da čitatelj ponese sa sobom nakon posljednje stranice knjige? Koju biste promjenu u njegovu razmišljanju smatrali najvećim uspjehom?
Naš pogled na sport i njegovu ulogu, značenje i vrijednosti može se mijenjati kroz život edukacijom i promišljanjem. Što smo svjesniji sporta, shvaćamo njegovu važnost i možemo ga bolje koristiti u razvoju ljudskih potencijala. Želim poručiti kako je važno proučavati sport i obogaćivati svoje znanje. Zbog toga sam i napisao ovu knjigu kojoj sam namijenio ulogu da bude zanimljiva i transformativna. Da mijenja pogled na sport. Posljednju riječ o tome koliko sam uspio u tome ipak ću dobiti od publike nakon čitanja.
Otvori KEKS Pay
Kostelići su autoritet, koji može savjetovati roditeljima, da odgajaju djecu, kao što je i njih Gips odgajao. Na ledenjacima, u šatorima, pod lampama, bez kontakata sa stvarnim svijetom.