Fredi Bobic (47) nosio je dres Stuttgarta, Borussije Dortmund, Hannovera, Herthe i njemačke reprezentacije. Da, i hrvatskog prvoligaša Rijeke u jednoj sezoni.
Rođeni Mariborčanin zapravo je na Kantridi i završio igračku karijeru, a u nogometu je ostao u direktorskoj ulozi. Prvi je posao dobio u Bugarskoj – u Černomorecu iz Burgasa radio je s nekadašnjim suigračem Krasimirom Balakovom.
Zatim je proveo četiri sezone u Stuttgartu u ulozi sportskog direktora. Bila je to, pokazat će se, odlična priprema za veliki posao u Frankfurtu. Niko Kovač jedva je spasio slavni Eintracht od ispadanja, a za novu sezonu uprava je dovela novog direktora.
Kovač i Bobic u tandemu izveli su čudo i klub koji se uglavnom borio za ostanak u ligi odjednom je počeo pobjeđivati najbolje sastave lige. Složivši momčad s izrazito balkanskim štihom, vratili su Eintracht u vrh njemačkog nogometa i izborili Europu, a kulminacija je bila osvajanje njemačkog kupa pobjedom nad Bayernom.
Projekt nije narušen ni nakon odlaska Nike Kovača upravo u Bayern, pa se lani Eintracht domogao polufinala Europske lige.
U velikom intervjuu za Sport Bild Fredi Bobic govorio je o poslu u Eintrachtu i razlikama između igrača u njegovo doba i danas...
Sport Bild: Gospodine Bobic, koju ste knjigu posljednju pročitali?
Bobic: Biografiju mog kolege Lutza Pfannenstiela (sportski direktor Düsseldorfa, op. a.) u siječnju. Zapravo sam je pročitao drugi put nakon nekoliko godina, samo da bih se malo nasmijao.
Od Hoenessa se može učiti
Koliko slobodnog vremena ima bundesligaški menadžer, osobito u vrijeme prijelaznog roka?
– Pa ja si ga nastojim stvoriti. Često ustajem u pet sati ujutro da bih već u pola šest bio u fitness studiju. A ponekad i kasnije navečer odem trčati uz Majnu. A nekad moram i na godišnji odmor: posljednji sam put otišao posljednjeg dana prijelaznog roka. Čim sam postao siguran da je Rebićev transfer u Milan zgotovljen, otišao sam ravno na avion. Ljeto je ipak bilo jako, jako intenzivno.
Koliko ste puta u vrijeme prijelaznog roka poželjeli baciti mobitel u Majnu?
– U vrijeme prijelaznog roka sve mi ide na živce. Svatko tko ti javi neku informaciju, pošalje poruku na WhatsAppu ili napiše e-mail, očekuje da već za deset sekundi dobije odgovor. Ne mogu ni zamisliti kako je zapravo sve nekad funkcioniralo, u vrijeme dominacije fiksnih telefona. Čuvena je jedna fotografija iz svlačionice francuske reprezentacije na kojoj svi igrači zure u mobitele. Što mislite o tome?
– Vjerujem da igračima mobitel danas predstavlja svojevrsno sredstvo opuštanja. Kad uđeš u svlačionicu, potrebna ti je jedna faza u kojoj se možeš isključiti. Ja bih se u tim trenucima obično zavukao u neki kut i pripalio bih cigaretu! Danas se igrači odmah love za mobitel. Nema u tome ništa loše.
Jesu li treneri znali da pušite?
– Pa nekad su i oni sa mnom pušili! U čemu je problem?
Biste li danas zapalili s nekim igračem?
– Nemam pojma imamo li mi uopće pušača u svlačionici... Ali i kad bi netko i pušio, pa što? Glavno je da dečki postignu rezultat. Moraš im dopustiti neku vrstu opuštanja, inače bismo ih pretvorili u robote. Čak se i navijačima više sviđaju igrači koji su normalni tipovi. U svakom slučaju, igrači su danas puno profesionalniji nego što smo mi bili.
Učili ste u Engleskoj, radili u Bugarskoj i VfB Stuttgartu. Tko vam je bio orijentir u učenju posla, je li vam Uli Hoeness stanoviti uzor?
– Oduvijek sam znao da nakon karijere želim raditi u nogometu, ali ne kao trener. Naravno da je Uli Hoeness ikona, on je zapravo izumio i forsirao to zanimanje “menadžer kluba”. Usto ide i njegova socijalna kompetencija. Iako ga osobno uopće ne poznajem, puno se toga može od njega naučiti. Čak sam i od jednog Gerharda Mayer-Vorfeldera koji mi je bio predsjednik u Stuttgartu mogao nezamislivo puno naučiti.
Jeste li štogod pokupili od Hoenessa?
Prvo me zanima projekt
– Prvo, važna je spoznaja da sam bio igrač. Drugo, moraš se uživjeti u položaj igrača iz nove generacije. Ali također, moraš imati na umu i da si sada u posve drukčijoj poziciji. Moraš ih dobro savjetovati u sportskom, ali i ljudskom pogledu. To je ono što krasi stare trenere i čelnike. U tom sam smislu sigurno pokupio nešto od Hoenessa i postavio ga kao primjer kako raditi.
Je li vas začudilo što vas nisu zvali iz Münchena zbog Ante Rebića i Luke Jovića?
– Ja sam mislio da će nazvati zbog Sebastiana Hallera, da bude “back-up” Lewandowskom. Ali ništa.
Pomišljate li da biste jednom mogli biti Bayernov menadžer?
– Jedno si pitanje uvijek postavljam: koliko te ispunjava posao? Možeš se osjećati ispunjeno bez obzira na to radiš li u Eintrachtu, Bayernu, Chelseaju, Barceloni ili Černomorecu. Pritom me prije svega zanimaju projekti u kojima imaš slobodu nešto izgraditi onako kako zamišljaš.
Koji su ciljevi Eintrachta u budućnosti?
– Uvijek ćemo nastojati biti konkurentni u Bundesligi. Radit ćemo i dalje na tome da se etabliramo u gornjoj polovini lige. Stoga, da bismo si postavili još više ciljeve, morali bismo pet godina u nizu ulaziti u Ligu prvaka. To je moje čvrsto uvjerenje. Tek onda možemo doseći sljedeću stepenicu. To vrijedi kako za nas, tako i za Gladbach ili Schalke. Taj se jaz drukčije ne može premostiti – rekao je između ostalog Fredi Bobic.
>> Pogledajte vrijednost hrvatskih reprezentativaca
