Matea Parlov Koštro, aktualna europska doprvakinja u maratonu, polako se sprema za svoje druge Igre. Prve je odradila u Tokiju, pod specifičnim uvjetima, za vrijeme pandemije. Zanimljivo je da do Pariza neće istrčati nijedan maraton, već će odraditi polumaraton i utrku na 10 kilometara kao glavnu probu.
Sanjala sam loptu...
– Moja prva ljubav nije bila atletika, već rukomet. Počela sam trenirati rukomet u drugom razredu osnovne škole. Na nagovor profesora tjelesnog u osmom razredu išla sam trčati 600 metara na prvenstvu škola. Nagrada je bila ono što me privuklo. Naime, tko je trčao za školu, dobio je jedan dan slobodno od nastave. To jednostavno nisam mogla propustiti bez obzira na to što sam bila odlična učenica. Na toj utrci primijetila me Nina Katalinić, poznata zagrebačka atletska trenerica, lovkinja na talente. Čim sam ušla u cilj, povukla me za rukav i pitala: "Tko si ti?" Naravno da je odmah znala da nigdje ne treniram jer bi me već ranije primijetila. Nije joj bilo jasno kako netko tko nema veze s atletikom tako dobro trči. Kako je na tom natjecanju bio i moj otac, sve je brzo dogovoreno – govori Matea.
Ostavili ste loptu da biste trenirali sport koji je nešto manje dinamičan od rukometa...
– U početku sam ipak ostala u rukometu i trenirala atletiku. No brzo sam shvatila da ne mogu sve stizati pa sam se odlučila za atletiku jer su tu počele stizati prve pobjede, a onda i poziv u reprezentaciju Hrvatske. Prvih mjeseci mi je lopta jako nedostajala, čak sam tada sanjala da igram rukomet.
Rukomet ima taktiku, nadmudrivanje, što ima maraton?
– Također ima taktiku i nadmudrivanje suparnica, ali na malo drugačiji način. Ovisi od utrke do utrke kakva je taktika. Drugačija je ako se ide samo na plasman, drugačije je ako se ide na rezultat. Obavezno prije utrke pogledam startnu listu i točno znam kako koja djevojka diše. Naravno, gledam samo ove bolje.
U sportu je potpora obitelji jako važna. Kakav je slučaj kod vas?
– Roditelji su uz mene bili od početka. Tata me ugurao u sport. On je bio taj koji me stalno vozio na trening, u školu. Mama je bila više emocionalna potpora. Danas mi je suprug velika podrška. Kako smo oboje kineziolozi, jako dobro znamo što je sport i koja sve odricanja traži.
Gdje ste upoznali supruga?
– Na četvrtoj godini studija vodila sam jednu radionicu za dječji rođendan. On je u to vrijeme radio u nogometnom klubu Rudeš s djecom pa ih je doveo na rođendan. Malo-pomalo počeli smo se družiti, on je napravio taj prvi korak i evo već smo četiri godine u sretnom i skladnom braku. Svi me pitaju kada ćemo proširiti obitelj, no to je tema o kojoj mi je teško govoriti. Želim obitelj, to mi je jako važno, ali kako sam još uvijek u vrhunskom sportu, teško mi je izabrati trenutak kada ću napraviti stanku. U svakom slučaju želim se, nakon što rodim, vratiti na stazu. Danas imamo maratonke koje su odlične u četrdesetim godinama, a ja s 31 godinom spadam u mlađe.
Mate Parlov mi je uzor
S obzirom na to da vam je suprug sportaš, daje li vam kakve dobre savjete?
– Uvijek ima neki savjet, ali ga baš ne slušam, ha-ha. On dolazi iz nogometa i ti savjeti ne prolaze u atletici. Najbolji savjet dao mi je prije Europskog prvenstva na kojem sam osvojila srebrnu medalju. Rekao mi je da idem na sve ili ništa. Kako ništa već imam, poslušala sam ga da idem na sve.
Mate Parlov vam je rođak?
– Da, on mi je najveći sportski uzor. Odmalena slušam priče o njegovim borbama. U vrijeme njegove najveće slave mnogi nisu imali televizore da ga gledaju pa su odlazili kod susjeda koji je jedini imao televizor pa bi njih dvadesetak gledalo. Teško da ću nadmašiti njegove rezultate, ali probat ću mu se barem približiti.
