Niko Kovač dobio je na početku mandata u Bayernu neugodan zadatak: da isprati legendarni dvojac Robben – Ribéry u zasluženu mirovinu, bar što se Bayerna tiča.
Za dvojicu igrača koji su bili nositelji igre Bayerna gotovo puno desetljeće i šefovi svlačionice ipak je to bio udarac s kojim se nisu lako mirili, koliko god su godine sugerirale da se kraj približava.
U posljednjoj utakmici koja je odlučivala o naslovu prvaka obojica su protiv Eintrachta (5:1) zabila golove i tako izazvali feštu i oproštajne suze.
U povodu odlaska Ribéry se u razgovoru za Sport Bild prisjetio dolaska u München i snimanja u kostimu bavarskog kralja Ludviga Drugog. U centru grada obješen je ogromni plakat s natpisom “Bavarska opet ima kralja”...
Ribéry (36): Da, bilo je to 2007., ubrzo nakon mog dolaska u Bayern. Mislim da sam bio ondje tek mjesec ili dva kad se pojavio taj veliki plakat. Ja sam prije toga igrao za Francusku na Svjetskom prvenstvu 2006. i čak nastupio u finalu, ali nisam imao status superzvijezde. Ipak, nisam osjećao pritisak. Od početka sam htio pokazati tko sam: Franck Ribéry, spontani i emocionalni čovjek, nogometaš koji ljudima želi pokloniti užitak na travi.
Stigli ste iz Olympique Marseillea u transferu od 25 milijuna eura. Ali iz Francuske vas je pratio i sasvim drukčiji imidž. Govorilo se da niste jednostavan tip, već problematičan igrač.
– Nisam težak čovjek. Mnogi su me i tada i cijelu moju karijeru osuđivali iako me nisu ni poznavali. Usto su me pratili i problemi s francuskim novinarima. U Münchenu su ljudi od prvog dana primijetili da sam otvoren i veseo čovjek, a ne egoist.
Opišite svoje prve dane u Bayernu.
– Od početka sam imao dobar osjećaj. Dobro sam krenuo na treninzima. Na prvom gostovanju u Bundesligi pobijedili smo s 4:0 u Bremenu, zabio sam jedan gol i izveo fintu koja se odmah svidjela navijačima (Ribéry je balansirao loptom na zglobu te je zatim elegantno prebacio preko noge werderovca Christiana Schulza u klizećem startu). Ali nisu mi samo igre na terenu pomogle na početku.
>> Pogledajte vrijednost hrvatskih reprezentativaca
Nego i što još?
– U to smo vrijeme prije utakmica kod kuće spavali u hotelu Limmerhof. Svaki put kad bismo u petak poslijepodne stigli u hotel, trener Hitzfeld izdvojio bi 20-30 minuta za mene. Nisam govorio njemački, s nama bi sjedio prevoditelj. Mislio sam na početku da će mi objašnjavati taktiku za sutra. Ali ne: Herr Hitzfeld htio je znati kako mi ide, što trebam, osjeća li se moja obitelj ugodno. To bi radio prije svake utakmice, uvijek u mojoj sobi.
Čega se još sjećate?
– Ulija Hoeneßa na našoj klupi! Dok nije postao predsjednik, uvijek je uz nas na putu, odmah uz tim. Često bih nakon utakmica, kad bih još jednom na TV-u gledao “highlightse”, primijetio da se posebno jako veseli mojim akcijama i golovima: u očima bi mu tada bilo oduševljenje kao u malog djeteta.
Izvanredna je ta povezanost između vas i predsjednika. Koji je bio vaš najemotivniji razgovor?
– Da, kad sam posjetio Ulija u zatvoru. To je bilo tako tužno, boljelo me kad sam ga vidio ondje. Bezuvjetno sam ga htio posjetiti u zatvoru, jer je situacija bila teška: za Hoeneßa, za cijelu njegovu obitelj. Ali u trenucima poput takvog pokazalo bi se koliko je Uli jak. U zatvoru je bio sam, život mu se u trenu okrenuo naopačke. Razgovarali smo dva-tri sata, obojici nam je to bilo važno. Došao sam ga razveseliti, obodriti, a on nije dopustio da išta primijetim. Kad sam izašao iz zatvora, osjećao sam se kao poražen. Zaista je boljelo vidjeti ga iza zatvorskih vrata.
Koliko ste često u ovih 12 godina išli kod Hoeneßa na Tegernsee?
– Jako često. Uli Hoeneß želi da se njegovi igrači dobro osjećaju. Ponekad bih se zadržao samo sat vremena, nešto bismo pojeli i to je to. Ali ponekad bih ostao i satima.
I privatno ste imali vrlo teških faza, posljednja takva dogodila se u siječnju kad ste se pohvalili slikom kako jedete zlatnim listićima prekriveni odrezak. Psovalo vas se na Instagramu. Kako danas gledate na to?
– Ja nisam čovjek koji se razmeće ili nameće. Na taj sam ručak bio pozvan. Možda nekad poželim pojesti tjesteninu s jajima, i danas to jedem kao i onda kad sam mogao jesti samo to. Reakcije su bile žestoke.
Jeste li imali gorih skandala od toga?
– Da, lani kad sam nakon poraza u Dortmundu (3:2 za Borussiju, op. a.) započeo tučnjavu s francuskim novinarom. To je bila pogreška. I ja sam mu se zbog toga ispričao. Sigurno sam u svom životu počinio neke pogreške, kao i svaki čovjek. Ali važno je da postoji međusobno poštovanje. Znalo se dogoditi da s nekima više ne razgovaram, da se posvađam. Ali uvijek sam poštivao njihov privatni život.
>> Najskuplji na svijetu! Pogledajte 'zvijer' koju je Cristiano kupio od samo jedne plaće
Zahvalni ste Bayernu što je kao klub uvijek stajao iza vas?
– Meni je pomoć kluba uvijek bila važna. Naravno da me Bayern i privatno podržavao, ali posebno mi je u pamćenju ostala jedna situacija u kojoj sam bio bespomoćan i potpuno ovisan o klubu. U ožujku 2015. imao sam problema sa skočnim zglobom. Nismo točno znali što je, niti koliko će dugo to trajati. Prvo sam mislio da će mi trebati dva–tri tjedna za oporavak – a na kraju je trajalo osam mjeseci! Bilo je to loše razdoblje, pomišljao sam i na kraj karijere. Često sam bio kod liječnika, stalno išao na magnetske rezonance, gotovo sam poludio.
Ranije ste u životu imali drukčijih briga. U Turskoj ste prije prelaska u Marseille dugo imali novčanih problema...
– Wahiba i ja jedva smo izlazili na kraj s novcem. Prije dolaska u Metz s 21 godinom nisam imao gotovo ništa! U Metzu mi se život popravio: imao sam mjesečno više novca na raspolaganju – i konačno sam se sa suprugom mogao preseliti u ljepši stan, mogao sam podići kredit za namještaj. Za mene je tada počeo novi život.
Kako je bilo prije?
– Imao sam puno manje, nisam imao ugovor, gotovo ništa. Dok sam igrao u 3. ligi za Ales, imao sam 1800 eura mjesečno. Jeo sam samo rezance s prženim jajima. Ali moj mentalitet nije se mijenjao. Htio sam samo svojoj djeci omogućiti lijepe praznike, kupiti im super tenisice. Sve ono što kao klinac nisam imao.
Vjerojatno ste jedini igrač Bayerna koji je imao izlaznu klauzulu u ugovoru. Sad možete i o tome govoriti...
– Ne sjećam se te klauzule, tako nešto zna samo moj agent. Ali ne sjećam se baš dobro cijele te teme oko transfera. Bilo je to 2009. i 2010., Bayern me ni u kojem slučaju nije htio pustiti. Znate li što mi je rekao Uli Hoeneß? “Barcelona ima Messija. Real ima Ronalda. A mi imamo tebe.”
Koliko ste tada bili blizu transferu?
– To je bilo ludo! Htjelo me dovesti sedam vrhunskih klubova. Juventus, Inter, Milan, Chelsea, Real, Barcelona i Manchester United – svi su poslali upite. Puno mi se toga motalo po glavi, nije to bilo lako razdoblje.
>> Trebaju li očevi, baš kao Zidane, gurati sinove u prvu momčad?
Kažu da je Chelsea 2009. ponudio čak 80 milijuna – plus José Bosingwa koji je u to vrijeme bio portugalski reprezentativac. Je li to bila najprimamljivija ponuda?
– To je bilo blizu realizacije, jednako kao i s Realom iste godine. Real je htio platiti 65,7 milijuna eura odštete. Dvojio sam ostati ili otići. Ali, s odmakom moram sasvim jasno reći: ostanak u Bayernu bila je jedna od najboljih odluka u mom životu. Ono što je uslijedilo nisam si mogao bolje nacrtati. Moram još jednom stoga reći hvala Uliju Hoeneßu i mom menadžeru Alainu Migliacciju, sve je bilo savršeno.
Kako danas gledate na odnos s trenerom Van Gaalom?
– Treninzi s njim bili su najbolji koje sam imao u životu. Ali Van Gaal je, za mene, kao čovjek bio izuzetno težak.
Tko vam je bio najbolji suigrač u Bayernu?
– Dvije godine igrao sam na istoj strani s Philippom Lahmom i to je bilo izvanredno, užitak. Na pamet mi pada i Zé Roberto: bio je malo stariji, ali tako dobar.
Koja vam je bila najbolja, a koja najlošija ludorija koju ste izveli?
– Jednom sam našem bivšem kondicijskom treneru Zvonku Komesu u tjesteninu usuo cijelu žlicu papra dok nije gledao. Od tolike ljutine izgubio je osjećaj u ustima pa je popio vode – ali onda je bilo još gore! Zvonku je glava pocrvenjela, prepao sam se da ćemo morati zvati liječnika. Nisam se usudio poslije toga mu reći da sam to bio ja, hahaha!
A u Dubaiju ste 2009. sjeli za upravljač momčadskog autobusa i izazvali nesreću!
– Ušao sam u autobus, a vozača nije bilo za upravljačem. Da, zaista sam to napravio. Naš fizioterapeut Gerry Hoffmann i rehabilitacijski trener Thomas Wilhelmi rekli su mi da su se jako prepali. Mark van Bommel plakao je od smijeha. Nisam mislio da je tako teško voziti bus.
Jedan od posljednjih pogodaka protiv Hannovera jedva da ste slavili. Zašto?
– Isto mi je i supruga rekla. Problem je tada bio taj što sam zapravo primijetio da je uskoro sve gotovo. Da navijači na stadionu u Münchenu uskoro više neće slaviti sa mnom. Htio sam slaviti, ali me boljelo. Nisam htio ni govoriti poslije utakmice jer mi je falilo pravih riječi.
Kakav je bio razgovor sa šefovima kad ste se odlučili da je došao kraj?
– Razgovor se dogodio nekoliko dana prije te utakmice s Hannoverom. Bio je to ljudski razgovor koji nikome nije lako pao. Ali moram prihvatiti tu odluku, poštivati je, sve ono što smo klub i ja zajedno postigli. Uli Hoeneß rekao mi je: “Došao si 2007. kad nismo ni igrali Ligu prvaka. Klub je rastao zajedno s tobom.” Ali primijetio sam da je i Hoeneßu i Karl-Heinzu Rummeniggeu teško palo pronaći prave riječi.
>> Pogledajte što voze hrvatski reprezentativci
Jeste li zavidni ponekad Claudiju Pizarru koji s 40 godina još igra u Bundesligi?
– Zavidan? Uopće ne. To je super, čudo. Veselim se zbog Claudija, on je super tip. Želim mu da i dalje nastavi tako.
Na kraju sezone rastajete se i od Robbena. U međuvremenu ste se pomirili, no 2012. ste se u polufinalu LP-a protiv Reala posvađali, a u svlačionici ste ga i udarili. Je li vas bilo strah da vas ne izbace iz kluba?
– Nije to bila tučnjava u svlačionici, nego posljedica rasprave, žestoko sam reagirao. Bilo je emotivan polufinale. Ali nisam mislio da ću zbog toga odletjeti. Nekoliko dana poslije razgovarali smo o tome i razjasnili sve. Danas bismo se na tu temu čak i zajedno smijali.
Na što mislite kad bacite pogled unatrag na eru “Robbery” u Bayernu?
– Na put koji smo zajedno prošli. Nije uvijek bilo lako, ali na kraju je bilo jako uspješno. Postali smo pravi prijatelji koji su s Bayernom osvojili sve što se može osvojiti. Prošli smo zajedno predivnu priču. I zbog toga sam strašno zahvalan.
