Sa 16 i pol godina Josip Bašić zaigrao je za Hajduk, nekih 20-ak minuta držao je rekord najmlađeg igrača u derbijima, a onda ga je srušio veliki prijatelj Halilović - Dinamova nada mlađa je tri mjeseca.
Ti su klinci nešto novo na hrvatskom nogometnom nebu, Josip i Alen unijeli su dašak vjere. Tako mladi, tako dobri, za njih dvojicu otima se nogometni svijet, izaslanici Reala, Barcelone, oba Manchestera, Liverpoola, Bayerna dolaze u Hrvatsku, prate dvoboje naše U-17 reprezentacije. U cijeloj toj ludnici obitelj Bašić - tata Ante, mama Ljiljana, sestra Ana i brat Ivan - ostali su čvrsto na zemlji. Naravno, kao i naš junak Josip, koji se ne uzbuđuje oko pompe koja se stvorila oko njega. On je i dalje isti kao prije mjesec dana, kao prije godinu dana. Bašići djeluju kao prava skladna obitelj u kojoj se zna što tko radi. Tako su se i u razgovoru podijelili, mama Ljiljana priča o djetinjstvu i svakodnevici, posvećena je obitelji.
Cijela obitelj u Maksimiru
- Josip je prohodao kad je napunio osam mjeseci, pravo hiperaktivno dijete. Lopta mu je bila glavna igračka, stalno u rukama, nogama... Deset ga godina vozim, samo u posljednje dvije godine napravila sam 30 tisuća kilometara gradske vožnje -u školu, na trening, vozim ga kamo treba, inače ne bi stigao. Ide u treći razred obrtničke škole, profesori su mu puno pomogli jer je bilo dosta izostanaka. Ali, školu mora završiti, to je važnije od nogometne karijere. Mi vam živimo sto na sat, od ranog jutra do mraka. Trening, doma, jelo, škola, trening – govori brižna majka.
Tata Ante uključio se kad smo počeli o Josipovoj karijeri.
- S nogometom je počeo kad mu je bilo šest i pol godina. I ja sam igrao nogomet u Primorcu iz Stobreča. Sreo sam prijatelja Tonija Lasića, nisam ni znao da je trener, i pitao ga kad se djeca mogu upisati. Samo sam želio da mali malo trči, a nakon deset dana Toni je tražio da donesem slike da registrira Josipa. Tada je igrao za dvije godine starije, tako je i danas. Uvijek je igrao za dvije godine starije. Na jednom turniru vidio ga je Franko Bogdan, pitao me želimo li doći u Omladinac iz Vranjica. Ondje se Josipu svidjelo, tako smo ostali u Omladincu. U Međugorju su pobijedili Dinamo s Halilovićem, to je bila momčad koja je pobijedila Real, a Josip je zabio i bio najbolji igrač turnira. U Hajduk je došao kad je išao u osmi razred, u veljači 2010., još nije imao četrnaest godina. Prvi ga je davno vidio Ante Grgić, otac bivšeg Hajdukova predsjednika Branka. Poslije nas je zvao Goran Vučević, pa Boris Marin, a na sastanku je, kad smo se našli, bio i Dražen Mužinić. Našao sam se s Teom Pirijom, Hajdukovim trenerom mlađih kategorija, i razgovarali smo o tome da dođe u Poljud. Pirija ga je prvi vodio u mlađim pionirima, dalje je sve išlo brzo – kaže tata Ante.
Da brzo! U dvije i pol godine od mlađeg pionira pa do prve momčadi Hajduka i premijere u Maksimiru. Nije loše za jednog šesnaestogodišnjaka. U Maksimiru je bila cijela obitelj.
- Plakala sam, kako ne bih! Nekako mi je mlad. Ma, sve je ovo prebrzo, posebno posljednji dani. Suze su same išle, to je neopisivo – kazuje mama.
A Josip?
- Ma, nisam ni mogao sanjati da će se to dogoditi. Kad mi je trener rekao da idem u igru, nisam bio svjestan ničega. Sada mi je odlično, privikavam se, suigrači su me prihvatili, sve je super. Najviše se družim s Tomašom i Kišom – priča nam Josip.
Prolio sok kad je Hajduk poveo
Tata Ante tražio je sinovljev pogled s terena, ali...
- Gledao sam kad će se okrenuti, ali ništa. Govorio sam im da ne skaču ako Hajduk zabije gol, a kad je Oremuš zabio, ja sam prvi skočio, prolio sam sok od uzbuđenja – kaže Ante.
Utakmicu su gledali u nešto iskusnijem društvu, uz njih je sjedila obitelj Kovačić, čiji je sin među seniorima također prvi put igrao sa 16 i pol godina, samo u dresu Dinama. Mateo je u debiju bio par dana stariji od Josipa.
- Kad je vidjela suze, Kovačićeva mama pitala me što sam ja Josipu. Pretpostavila je da sam mu majka, rekla mi je da je imala istu reakciju kad je Mateo prvi put igrao – otkriva gospođa Ljiljana.
Brat Ivan ide u osmi razred, bavi se vaterpolom, sestra Ana je maturantica, bavila se atletikom. Vezani su uz brata, Ivan se samo smješka, on je nekako zadužen za praćenje karijere, a Ana stalno brižno pogledava prema Josipu.
Dok roditelji pričaju, Josip pozorno sluša. On bi najradije na trenutak otišao u ribolov s ocem. Kad su posljednji put išli, ulovili su 38 orada, sve "porcijaši" od 30 do 70 dekagrama. No sada je nogomet broj jedan. Ulovili smo ga za par brzopoteznih. Što najviše voli igrati?
- Desno je krilo moja pozicija, na njoj se najbolje snalazim.
Igrački uzor?
- A tko će biti - Cristiano Ronaldo!
Reprezentacija U-17?
- Kažu da smo najbolja generacija koja se pojavila u posljednje vrijeme. Ima super igrača, odlična smo klapa.
Alen Halilović?
- Družimo se, često se čujemo, super je Alen. Već dugo igramo i za reprezentaciju, mi smo prijatelji.
"Mali" nas je razoružao, djeluje tako čisto, neiskvareno u ovom nogometnom svijetu. Ma, cijela obitelj Bašić ostavlja takav dojam.
- Ovo što se događa s Josipom ispunjenje je naših snova. A što će život donijeti - vidjet ćemo. Nadam se da će ići u pravom smjeru. Bojao sam se da nas sve ovo malo ne izbaci iz ritma, ali zasad je sve dobro. Sve je ovo lijep osjećaj, ali nama je najvažniji sin. Ne očekujemo da ćemo živjeti od njega i nogometa, sretan sam što radi ono što voli. Nogomet igra iz užitka, ne da bi sutra zarađivao novac – otvorio je dušu tata Ante.
Kao rijetko tko otvoreno pričaju i o menadžerskim vezama. Bašići su se odlučili za Tomislava Ercega, proslavljenog Hajdukova igrača.
A Erceg, koji baš i ne voli u javnosti govoriti o svojim poslovima, zna kakav dragulj ima u rukama. Zbog Josipa je ovaj put napravio iznimku.
- Samo neka nastavi. Ima talent, mora raditi. Nema razloga da ga bilo što, kako se kaže, prebaci. Treba ići iz dana u dan, ovo je za njega nova stepenica, više nije dijete, sad je profesionalac. Do jučer je možda mogao i napraviti pogrešku, sada na to više nema pravo. Interes brojnih klubova postoji, ako se nastavi razvijati ovim putem Josip je budući A reprezentativac. Primjerice, Liverpool se i službeno javio Hajduku, ali nema žurbe. Neka se najprije afirmira u Hajduku, to je ispravan put – zaključio je Erceg.
judi moji..ako moze dinamo..moze i hajduk..e sad ..samo cekam..tko ce prvi ..iznjedriti..dite iz vrtica.. super talenta..i da se barcelona zainteresirala..