Ako je Dinamova seniorska momčad gotovo pola stoljeća, sve do pojave Nenada Bjelice, u europskim natjecanjima nastupala tek kao poluzainteresirani prolaznik, ponekad i kao zabezeknuti uljez, fenomen Dinamove škole već godinama ima zaglušujući odjek kontinentom.
Tako je primjerice Dinamo prošle godine bio jedini klub u svijetu čija su čak desetorica nogometaša stvorena u maksimirskom laboratoriju bila sudionici polufinala Svjetskog prvenstva u Rusiji: Vrsaljko, Ćorluka, Lovren, Kovačić, Kramarić, Modrić, Jedvaj, Badelj, Pjaca i Pivarić.
>> Pogledajte video: Englez u Dinamovoj nogometnoj školi
Usporedbe radi, Real, Barcelona, Juventus, Atletico, Liverpool, Arsenal, PSG... nisu imali ni jednoga u tom polufinalu, dok je čuvena Ajaxova škola imala samo trojicu predstavnika.
Mali Dinamo kao dominantni, autoritativni svjetski lider u konkurenciji najmoćnijih nogometnih korporacija!? Da, i to je moguće u nekoj ludoj, ali doista nepobitnoj teoriji. Koja će nam dati za pravo ne samo spomenutim podatkom iz Rusije, pa i svim transferima koje su njegovi igrači ostvarili, nego eto i činjenicom da Dinamovi juniori haraju Ligom prvaka i da se neki njihov 18-godišnji zalizani klinac iz Folke kao na haklu poigrava s nogometašima Chelseaja, usred njihova raskošnoga kampa u elitnoj londonskoj četvrti.
Taj klinac, čije je ime Antonio Marin (dobro ga zapamtite!), novi je u nizu dragulja u kruni europskoga vladara među “proizvođačima” nogometaša. No, Dinamova škola nije europska senzacija od jučer i njezin uspjeh nije ekskluziva samo Mamićeve i postmamićeve ere.
Stoga sjedamo u vremeplov i s pozamašnim naramkom nostalgije ateriramo u sedamdesete godine, kada se u Maksimiru pojavila prva generacija izvanzemaljaca, čija će darovitost, potpomognuta golemim mudima, plave ponovno lansirati u vrh jugoslavenskog nogometa.
Profesor Zdenko Kobeščak, danas vitalni, živopisni 75-godišnjak, u Dinamovoj školi nogometa proveo je četrdeset godina. U Dinamu je, kako kaže, bio sve, od A do Ž, trener svih dobnih kategorija, od pionira do seniora, asistent trenera prve momčadi, Bazića, Markovića, Ivića, Skoblara, Zebeca i Barića, odgojio je brojne naraštaje slavnih i manje slavnih Dinamovih nogometaša, za što je nagrađen državnom nagradom za životno djelo Matija Ljubek, državnom nagradom za sport Franjo Bučar i Dinamovim trofejom za životno djelo, čime se posebno ponosi.
Zdenko Kobeščak u Dinamu je poslije Drugog svjetskog rata vidio – sve. I s lakoćom će, u dahu, izrecitirati najboljih 11 koje je trenirao.
Nebo i zemlja
– Ivković, u zagradi Ladić, Dario Šimić, Bišćan, Zoki Mamić, Leko, Munjaković, Boro Cvetković, Boban, Jurčević, u zagradi Šokota, Mlinarić, Deverić – diktira legendarno Dinamovo krilo dok sjedimo uz kavu pokraj Spara u Banjavčićevoj, u svome karakterističnom outfitu, tenisicama i trenirci Milana. Profesor, naime, i dalje, iako u mirovini, u Maksimiru individualno vježba neke klince. Ta čuvena Dinamova omladinska škola, kako je i danas naziva, njegov je drugi dom.
– Zašto je toliko uspješna? Zato što svi klinci žele doći u Dinamo. I kad se procijeni da je neki dječak igrač za Dinamo, onda se sve napravi da on u što ranijoj dobi dođe. Normalno da ovdje ima bolje uvjete nego bilo gdje drugdje, dobre trenere, kompletnu infrastrukturu i normalno da je tu najveća koncentracija talenata na ovim prostorima – kaže Kobeščak.
Je li tako oduvijek bilo?
– Nije, jer nekada, kada sam bio mladi trener, bio sam orijentiran samo na igrače iz Zagreba i okolice. Ne zato što sam tako htio, nego zato što nisam imao drugih mogućnosti. Ivković, Mlinarić, Deverić, Munjaković..., kasnije Ištvanić, Polovanec, Leko, Šokota, Šimići, Bišćan... sve su to bili zagrebački dečki u našoj školi.
Kako je izgledala škola kada ste u nju došli 1973. godine?
– Bili su tu Đalma Marković, Rudo Cvek, Bazić... samo nekolicina trenera. Bio je trener pionira, trener juniora i direktor škole. Kadeti kao kategorija tada još nisu postojali. Nebo i zemlja u odnosu na današnje stanje. Pa ja sam nekada kao trener bio pod stresom hoće li se sudac uopće pojaviti na utakmici. A danas on dođe sat vremena prije utakmice jer je za to plaćen.
>> Pogledajte sve o herojima koji su Dinamu osigurali europsko proljeće nakon 49 godina
Kada je počela ekspanzija Dinamove škole?
– Počelo je od uspostave samostalne Hrvatske, a njezin značaj počinjao je rasti s mogućnošću ranijeg odlaska mladih igrača u Europu, dok smo mi nekada stvarali igrače isključivo za prvu momčad Dinama, jer nije se moglo izići iz Jugoslavije do 27. godine. Zato je konkurencija bila strašna; pa jedan Dračić iz Zagreba, koji je bio prvi strijelac Jugoslavije, nije mogao doći u Dinamo jer smo imali Dražu Jerkovića. Ja sam pak igrao za juniorsku reprezentacije Hrvatske i Jugoslavije, pa sam kao izlazni junior upao u prvu momčad nakon što se na pripremama ozlijedio Ivica Cvitković. I onda je bila navala: Kobeščak, Zambata, Jerković, Lamza i Pašić.
Koliko je za jačanje škole bio zaslužan Zdravko Mamić?
– Njezin utjecaj sigurno se proširio zahvaljujući njegovoj viziji. On je nekada bio odličan omladinac Dinama, ali zbog funkcionalnih i motoričkih sposobnosti nije se uspio afirmirati kao seniorski igrač. Zoran je bio slabiji po talentu od Zdravka, ali je imao vrhunske motoričke sposobnosti i zato je uspio. Zoki Mamić, Leko, Munjaković, prije Perušić, to su zadnji vezni koji su bili mozak momčadi.
A Modrić? I on, najbolji nogometaš svijeta, proizvod je Dinamove škole u koju je došao s 15 godina.
– Ako je neki period proveo kod nas u školi, normalno da je onda naš proizvod. Na žalost, Modrić s 18 nije bio u Dinamu vrednovan kao što je danas. On uopće nije trebao ići na kaljenje. Nijedan moj igrač nije išao na kaljenje, bio je procijenjen u 18. godini - je li ili nije igrač za Dinamo – izričit je Kobeščak.
Jedan je od najboljih Dinamovih proizvoda, makar nije bio Dinamov pionir, Mateo Kovačić.
– Kovačić je preskočio juniorski staž jer se smatralo da ga treba što brže gurati u prvu momčad. A korisnije bi mu bilo da je prošao još i kroz juniorsku momčad. Nije kod njega upitno znanje, tehnika, vrhunski talent, nego je pitanje – stila igre. A to se stvara radom u školi, uz dobroga trenera koji mu pronalazi idealno mjesto. Stil igre najvažnija je stvar u nogometu! Kovačić ide lijevo, ide desno, pomaže ovome, pomaže onome, i zato nije vrhunski jer se nije profilirao za određenu poziciju – upozorava Kobešćak.
>> Pogledajte i video: Po uzoru na koje stadione će biti novi Dinamov stadion
Tko je najveći talent kojega ste imali u rukama?
– Najveći talent, kompletan igrač bio je Marko Mlinarić. On je bio preteča današnjeg nogometaša; izuzetno izdržljiv, vrhunski tehničar i znalac, pošten u igri. Možda je, eventualno, imao jednu manu; nije želio toliko zabiti gol. Više je želio dodati nego zabiti – kaže profesor. Vrlo blizu Mlinke bio je Stjepan Deverić.
Je li mali registriran?!
– Njega je doveo ujak, bio je, kako bi se reklo, na probi. Čim sam ga vidio, rekao sam ujaku: Je li mali registriran negdje? Nije? Ako nije, ne čekajte da završi trening, nego odmah otiđite doma po papire! Igrač, to se odmah vidi, prijatelju moj! Ili, maloga Jovićevića, za kojega mi njegov stari nije ni rekao da trenira kod mene. Tek sam iz papira shvatio da je Čedin sin. Znate kako ja gledam: prvo funkcionalne sposobnosti, može li trčati. Zatim motoričke, koliko je hitar, brz, eksplozivan... Naravno, i znanje. Naravno, osnovna je orijentacija za mene, ono najvažnije - dodati točno loptu. Moraš je milijun puta primiti, prenijeti i dodati. Ako sve radiš u koordinaciji, da ne narušavaš kretanje, onda je to talent – otkriva Kobeščak.
Jeste li uočili talent 18-godišnjeg Dinamova juniora Antonija Marina?
– Po stilu igre sličan je Brekalu. E sad, ako taj stil igre toliko usavrši da može proći bilo koga, nekoga vrhunskog talenta na beku, onda će biti igrač. Marin spada među najveće Dinamove potencijale – izričit je Kobeščak. Marina trenira vaš nekadašnji učenik Jovićević. Jeste li mu dali kakav savjet?
– Jesam, rekao sam mu da se ne “zaljubljuje” u igrača.
Jeste li se ikada vi “zaljubili” u igrača?
– Ako jesam, onda je to bio Deverić. Jer, on je imao takvu snagu i silinu driblinga, dubinu, usto je bio zvijer, životinja! Mogao je izdržati sve napore. A udarac kao iz topa! Bio bi jedan od najvećih igrača Dinama da mu nije onaj iz Partizana (Kaličanin ga je načeo, a N. Stojković dokrajčio, nap.a.) strgao nogu na stadionu JNA. Pazite vi taj napad: Boro Cvetković, Deverić, Dumbović, Karabašić, Mlinarić! – zaiskre se Profesoru oči. Tko je bio Karabašić, kamo je nestao?
Pogon za reprezentativce
– Ismet Karabašić, na žalost, imao je upalu koštane srži. Karabaja su ga zvali; eh, bio je veći španer od svih njih! Danas radi u Zagrebparkingu – sjetno je zaključio Zdenko Kobeščak. Duško Popovski, čuveni zagrebački hakler, svojedobno je u mlađim kategorijama bio velika Dinamova nada, kapetan momčadi u kojoj su nastupali Ivković, Deverić, Mlinarić..., neko vrijeme i Zdravko Mamić. I popularni Pop bio je učenik Zdenka Kobeščaka.
– Mi smo u Maksimiru vježbali u sirotinjskim uvjetima u usporedbi sa sadašnjima. Imali smo jedno lešnato igralište i jedno travnato, ali to travnato bila je zapravo – livada. Imali smo svoj “šuting-boks”, u kojemu smo do iznemoglosti vježbali udarce, te viseće lopte, za koje mislim da ih danas u Maksmiru više nema, a cijelu godinu trenirao sam i igrao u istim kopačkama – priča Popovski. I u takvim uvjetima Dinamo je sredinom sedamdesetih “štancao” reprezentativce.
– Osim nedvojbeno velike nadarenosti nogometaša, za nas je bilo od neprocjenjive važnosti što smo od pionira do juniora imali istoga, doista sjajnoga trenera. Taj Kobac ne samo što je bio izvrstan pedagog i demonstrator, nego smo ga svi doživljavali kao drugoga oca – kaže Popovski. Dinamovi treneri u to vrijeme talente su pronalazili u zagrebačkim osnovnim školama. Legendarni Đalma Marković otkrio je Popovskog na betonskom igralištu OŠ Ivo Marinković (današnja Rapska), dok je božanska darovitost Marka Mlinarića uočena u školskoj momčadi OŠ Kreše Rakića u Trnskom.
– Mi, Dinamovi klinci, igrali smo protiv njihove školske selekcije i frajeri, predvođeni Mlinkom, razbili su nas 6:1! Znate li što nam je Kobac napravio sljedeći dan na treningu – povraćali smo od napora! Naravno da smo Mlinku uzeli nakon te utakmice, i tada je počelo naše prijateljstvo. Svaki dan putovao je na treninge tramvajem broj 10 sa Savskoga mosta do okretišta Borongaj, a ja sam uskakao u Zvonimirovoj – s nostalgijom u glasu prisjeća se Popovski, koji je, baš kada je trebao s Mlinkom, Tomom Ivkovićem, Dumbovićem... iz juniora uskočiti u prvu momčad Dinama, odlučio prihvatiti poziv Mirka Bazića i priključio se banjalučkom Borcu.
>> Pogledajte video: Dani Olmo otkrio zanimljivost o reprezentaciji
Popovski iz svojih dječačkih dana u Dinamu evocira bezbrojne zanimljive anegdote. Jedna od njih vezana je uz dolazak slavnoga Pelea u Zagreb 12. travnja 1975. Brazilac je, kao Pepsijev maneken, u sklopu europske turneje svratio u Maksimir i odradio dvoipolsatni demonstracijski trening s klincima zagrebačkih nogometnih klubova. Šesnaestogodišnji Popovski bio je jedan od njih.
– Pele više nije bio u cvijetu mladosti, imao je 35 godina, ali za nas je bio pojam. Gledali smo ga kao u Boga! Sjećam se, zapadna tribina bila je puna, a Pele nam je počeo demonstrirati kako se ne smije padati pri izvođenju škarica. Publika se čudila - kaj on to sad radi? Znate kako je to kod nas, neki su i zazviždali – smije se Pop i nastavlja priču:
– A onda je Pele stao na 16 metara, a mi smo mu, jedan po jedan, prilazili od centra i dodavali lopte; on si je svaku podigao i škaricama svakom pogađao u – devedeset! To je bilo čudo, nisam mogao vjerovati svojim očima! – i danas zadivljeno priča. Pope, zašto Dinamo, do ove sezone, sa školom koja proizvodi talente svjetske vrijednosti, nije svake godine u Ligi prvaka?
– Zato što klinci prerano odu iz Dinama, što mi je žao. Ne znam tko im to savjetuje, tko ih gura van, ali oni već kao juniori gledaju kako će zbrisati. A oni su i u Dinamu plaćeni fenomenalno. I što se onda događa s njima? Pogledajte što se sve događalo s Halilovićem, gdje je mali Ćorić, žao mi je što nisam u Dinamu dulje gledao Brekala – zaključio je Popovski.
>>> Pogledajte juniore Dinama u kampu Chelseaja
