Danas, s počektom u 13.30 sati igra se veliki londonski derbi između Milwalla i West Hama. Rivalstvo između ova dva kluba
jedno je od najdugovječnijih i najopasnijih u povijesti engleskog nogometa. Priča o jednom od najžešćih nogometnih rivalstava na svijetu započinje u maglovitom istočnom Londonu krajem 19. stoljeća, usred industrijskih postrojenja, bučnih brodogradilišta i siromašnih radničkih četvrti. Radnici zaposleni u tvornici konzervirane hrane J.T. Morton na Otoku pasa osnovali su 1885. godine nogometni klub Millwall Rovers. Samo deset godina kasnije, s druge strane rijeke Temze, Arnold Hills i njegov zaposlenik Dave Taylor osnovali su Thames Ironworks, momčad radnika iz istoimenog brodogradilišta u Canning Townu. Namjera je bila jednostavna - podići moral radnicima kroz sport. Ova dva kluba bila su smještena na udaljenosti manjoj od pet kilometara, razdvojena samo hladnom rijekom, ali su pripadala istom surovom svijetu lučkih radnika i teške industrije. Njihovi su navijači radili za suparničke tvrtke koje su se svakodnevno borile za iste poslove na dokovima, što je neminovno dovelo do prijenosa te napetosti s radnog mjesta izravno na nogometni teren. Tako je rođen poznati Derbi dokera. Prvi natjecateljski susret ova dva kluba odigran je u prosincu 1899. godine u sklopu FA Kupa, a Millwall Athletic je slavio 2:1. Već tada je bilo jasno da to neće biti obično sportsko nadmetanje.
Klub Thames Ironworks raspušten je 1900. godine zbog unutarnjih sporova, ali je već sljedećeg mjeseca iz njegovog pepela nastao West Ham United, zadržavši nadimak Čekićari kao vječni podsjetnik na svoje industrijske korijene. Četiri godine kasnije, West Ham se preselio na novi stadion Boleyn Ground, poznatiji kao Upton Park, gdje će ostati punih 112 godina. S druge strane, Millwall je 1910. godine izbacio riječ Athletic iz svog imena i napustio Otok pasa zbog nedostatka prostora za širenje, preselivši se južno od rijeke na stadion The Den u New Crossu. Iako više nisu bili neposredni susjedi, njihov animozitet nije oslabio. Ulje na vatru dodala je i urbana legenda vezana uz generalni štrajk 1926. godine. Prema jednoj verziji te nikada do kraja dokazane priče, radnici povezani s Millwallom odbili su pridružiti se štrajku rudara ili su se vratili na posao prije njegovog završetka, čime su potkopali radničku solidarnost. Navijači West Hama to su doživjeli kao ultimativnu izdaju radničke klase, iako neki izvori tvrde da je situacija bila obrnuta. Bez obzira na povijesnu točnost, taj je mit trajno zatrovao odnose i postao neizostavan dio folklora koji se prenosi s koljena na koljeno.
Kroz povijest, ova dva kluba odigrala su 99 natjecateljskih utakmica. Statistika pokazuje nevjerojatnu izjednačenost, s blagom prednošću Millwalla koji je upisao 38 pobjeda, dok je West Ham slavio 34 puta, a 27 susreta završilo je bez pobjednika. Zanimljivo je da su se u razdoblju prije Prvog svjetskog rata susreli čak 60 puta u samo 16 godina, dok su se kasnije njihovi putevi često razilazili po različitim ligama. Najveća pobjeda u povijesti derbija pripada Millwallu, koji je u travnju 1903. godine deklasirao West Ham 7:1. Rekordna posjećenost zabilježena je krajem prosinca 1938. godine, kada je čak 42 000 gledatelja na Upton Parku pratilo remi bez pogodaka. Iako su od šezdesetih godina prošlog stoljeća Čekićari uglavnom igrali u višim rangovima natjecanja i ostvarivali zapažene uspjehe, uključujući osvajanje FA Kupa u tri navrata i europskih trofeja, Millwall je ostao njihov najljući rival. Tajna ovog rivalstva leži upravo u činjenici da se rijetko susreću, pa se napetost godinama nakuplja i onda eksplodira prilikom svakog novog ždrijeba koji ih spoji.
Pravi razmjeri mržnje postali su globalno poznati tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je nogometni huliganizam u Engleskoj dosegnuo svoj krvavi vrhunac. Obje su momčadi imale svoje zloglasne huliganske skupine - West Hamov Inter City Firm i Millwallove Bushwackerse, koji su brutalno nasilje pretvorili u redoviti dio navijačkog iskustva. Prijateljska utakmica organizirana 1972. godine u čast Harryja Crippsa, legende Millwalla koja je karijeru započela u West Hamu, pretvorila se u opći kaos s prevrnutim automobilima i teškim fizičkim obračunima. Najmračnije poglavlje ispisano je u jesen 1976. godine, kada je 18-godišnji navijač Millwalla Ian Pratt poginuo pavši pod vlak na željezničkoj postaji New Cross tijekom bijega od suparničkih huligana. Navijači West Hama ubrzo su smislili morbidnu pjesmu u kojoj su se hvalili kako bacaju navijače Millwalla pod vlakove. Dvije godine kasnije, kada su se klubovi ponovno susreli, stadionom The Den kružili su leci s jasnom porukom da navijač West Hama mora umrijeti kako bi se osvetila Prattova smrt. Policija je tada izvela neviđenu operaciju s pet stotina naoružanih časnika, no nasilje se nastavilo. Deset godina nakon Prattove smrti, 19-godišnji navijač West Hama Terry Burns nasmrt je izboden na postaji podzemne željeznice Embankment od strane skupine Millwallovih huligana.
Početkom devedesetih, točnije u sezoni kada su oba kluba po prvi i jedini put zajedno igrala u najvišem rangu engleskog nogometa, napetosti su bile jednako prisutne. Bivši branič West Hama Julian Dicks prisjetio se utakmice na starom stadionu The Den krajem 1988. godine. Dok je čekao izvođenje udarca iz kuta, s tribina je doletjela građevinska cigla i pogodila ga u ruku. Dicks je tada vikao sucu da je pogođen ciglom, na što mu je sudac hladnokrvno odgovorio da može biti sretan što nije bila cijela cigla. Dicks je priznao da ga je cijela situacija nasmijala, ali je dodao da ih je policija nakon utakmice morala doslovno štititi tijelima dok su ulazili u klupski autobus, kojemu su nedugo zatim razbijena sva stakla. Za igrače tog vremena, takvo je okruženje bilo gotovo uobičajeno, ali razina neprijateljstva između ova dva kluba uvijek je nadilazila granice normale. Početkom 2000. Millwall je uspio nanijeti težak udarac svojim rivalima pobjedom 4:1, u utakmici koja je u medijima i među navijačima Millwalla ostala upamćena kao Masakr na Majčin dan.
Nasilje je ponovno eskaliralo do neviđenih razmjera krajem kolovoza 2009. godine, kada su se klubovi susreli u drugom kolu Liga kupa na Upton Parku. Policija je, svjesna golemog rizika, smanjila broj ulaznica za gostujuće navijače s 3000 na 1500, ali to nije spriječilo kaos. Utakmica je završila pobjedom West Hama 3:1 nakon produžetaka, ali sportski rezultat potpuno je zasjenjen događajima koji su postali poznati kao Neredi na Upton Parku. Više od 500 policajaca jedva je održavalo kakav-takav red oko stadiona. Nekoliko sati prije početka utakmice, 43-godišnji navijač Millwalla Alan Baker nasmrt je izboden u prsa nedaleko od stadiona. Slučajni prolaznici i hitna pomoć spasili su mu život u posljednjem trenutku. Tijekom same utakmice, navijači West Hama u nekoliko su navrata masovno utrčali na travnjak. Bivši vratar West Hama Rob Green izjavio je kako ništa te večeri nije djelovalo sigurno, prisjećajući se trenutka kada je shvatio da gostujući navijači čupaju metalne okvire sjedalica na tribinama. Vratar Millwalla David Forde dodao je kako je atmosfera bila ispunjena čistim, otrovnim gnjevom. Engleski nogometni savez kasnije je kaznio West Ham sa 115 000 funti zbog propusta u osiguranju, a brojni su navijači dobili doživotne zabrane dolaska na utakmice.
Iako je rivalstvo obilježeno brojnim tragedijama i uličnim ratovima, postoje i trenuci koji pokazuju da ljudskost može prevladati čak i najdublju mržnju. Nevjerojatan primjer solidarnosti dogodio se 2018. godine kada je trogodišnjoj djevojčici Isli Caton, strastvenoj navijačici West Hama, dijagnosticiran teški oblik raka. Njeno liječenje zahtijevalo je ogromna financijska sredstva. U tom trenutku, jedan navijač Millwalla odlučio je ostaviti povijesne podjele po strani. Odjenuo je dres West Hama i pretrčao put od stadiona The Den do Olimpijskog stadiona u Londonu kako bi prikupio novac za bolesnu djevojčicu. Nažalost, malena Isla preminula je 2022. godine, a dva su kluba tada zajednički objavila dirljivu poruku sućuti, pokazavši da su ispred nogometa ipak ljudski životi. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka kada su navijači s obje strane rijeke zapjevali istu pjesmu i ujedinili se u boli. S druge strane, rivalstvo je ponekad znalo poprimiti i komične obrise, poput situacije iz svibnja 2011. godine. West Ham je pod vodstvom menadžera Avrama Granta ispao iz Premier lige nakon poraza od Wigana. Tijekom te utakmice, iznad stadiona je proletio mali zrakoplov koji je vukao transparent s natpisom u kojem se Avrama Granta proglašava legendom Millwalla. Zrakoplov su unajmili navijači Millwalla kako bi se narugali svojim najvećim rivalima u njihovom najtežem trenutku.
Nakon punih 14 godina pauze, ždrijeb i ligaški sustav ponovno su spojili ove dvije momčadi. Tako će Millwall i West Ham danas odigrati svoj stoti jubilarni natjecateljski susret u sklopu engleske druge lige, poznatije kao Championship. Očekuje se da će londonska policija za tu priliku mobilizirati oko 400 policajaca, što je četiri puta više od uobičajenog broja za utakmice tog ranga, uz korištenje najmodernije tehnologije za prepoznavanje lica. Povratak Derbija dokera budi strahopoštovanje kod organa reda, ali i nevjerojatno uzbuđenje među navijačima. Generacije mladih navijača po prvi će put uživo svjedočiti utakmici o kojoj su slušali samo iz priča svojih očeva i djedova. Iako su se vremena promijenila, a stadioni postali moderniji i sigurniji, zvuk himni I'm Forever Blowing Bubbles i No One Likes Us sudarit će se s istom onom sirovom strašću koja je krasila njihove prve susrete krajem 19. stoljeća. Zloglasni derbi dokera ponovno će oživjeti, podsjećajući cijeli nogometni svijet na snagu identiteta, radničkog ponosa i neizbrisive sportske mržnje koja odbija izblijedjeti.
Otvori KEKS Pay
