- Nemam se kome ispričati, nisam ni zašto kriv. Kriv sam što ste svi zajedno bili u Njemačkoj - ispalio je Zlatko Kranjačar nakon katastrofe u Stuttgartu. Kako smo igrali, bolje da nismo, nakon 45. minute utakmice s Australijom, kad je sve postalo jasno, Robert Prosinečki je pokrio rukama lice i procijedio:
- Mene je sram. A sram nije bilo jedino njega, koji je skrivajući se po Njemačkoj čekao da otupi oštrica gnjeva, da se sve slegne, da mu svi oprostimo. U petak navečer nije rekao Mea culpa jer on doista to i ne misli, već je naciji poslao poruku:
- Žao mi je navijača koji su bili tamo, samo njih! Njih mu i mora jedino biti žao, svi ostali će i preživjeti bez isprike, koja uostalom nije bitna, već je bitno što će se u sljedećih nekoliko dana dogoditi tamo u blizini Kvatrića. Cico ne želi otići jer nema alternativu, kako bi ju i imao poslije svega jer izbornički posao nudi dosta komforan život, fini ugovor, mjesečno tjedan dana efektivnog posla, kako ga je on doživio. Jer da nije, onda bi i tekako dobro bio upoznat s kvalitetom Australije, te koliko je i taj na kraju skromni Japan nezgodan ako se nisi sto posto spremio.
Mukotrpno bi radio na taktici, koja se, ovo je prvenstvo pokazalo jedan od ključnih trenutakata za uspjeh. Morao je analizirati da smo i u kvalifikacijam malo minuta igrali vrlo dobro, da smo većinom igrali samo dobro, bilo je i loših izdanja. No, jedno je igrati jednom u mjesec i dva, u natjecateljskoj sezoni, drugo na turniru gdje u dvije i pol utakmice moraš biti vrhunski.
Sve to on nije želio prihvatiti na svoja leđa, dio krivnje je prebacio na igračka pleća, dio poslao tamo Božici fortuni. Zbog te svoje isključivosti na rubu aroganicje, ali prije svega zato što nam je pokazao da nije dorastao tom nezgodnom i zahtjevnom poslu, mora otići. I to će učiniti tiho, kroz vrata za poslugu jer mu više nitko ne vjeruje.
Što smo izgubili u Njemačkoj
2. Izgubili smo dobro ozračje u momčadi, dobar dio igrača razmišlja hoće li nastaviti reprezentativnu karijeru, a to je katastrofa. Jer mi nemamo 20 vrhunskih nogometaša, a očekuju nas teške kvalifikacije
3. Dio igrača izgubio je na svojoj tržišnoj vrijednosti, a kao reprezentacija 15. smo po vrijednosti od svih sudionika SP-a. Preskočila nas je Ukrajina, približila se Švicarska...
4. Izgled najboljih hrvatskih nogometaša zasigurno će sve menadžere odvratiti od Lijepe naše, jer po što bi i došli kada je gotovo sve najbolje što imamo bilo u Njemačkoj? Izgubit će pojedinici, a tek klubovi koji su ih odgajali...
5. Najvjerojatnije još jednog izbornika, trećeg u posljednjih pet i pol godina. Jer dva prethodnika su otišla nakon slabih rezultata, ne ostavivši u nasljeđe gotovo ništa. No, kako je vodio momčad, to se i ne može nazvati gubitkom
6. Mogućnost da afirmiramo Luku Modrića, kojem je Cico morao dati veću minutažu, pa onda i Eduarda, jer nikada nije dovoljno napadača. Posebno ako postojeći nisu u punoj formi
7. Izgubili smo vjeru u naš nogomet, jer i ovaj neuspjeh je refleks svega onoga što se kod nas događa posljednjih godina. Slab rad s djecom, nebriga države za nogomet i sport... Stoga ćemo sve rjeđe biti na takvim natjecanjima
8. Priliku da hrvatski navijači, svi oni koji su dizali kredite, otvarali godišnje odmore da budu u Njemačkoj duže, da uživaju u nogometu, budu ponosni na svoju momčad. Nažalost, sve im je to uskraćeno
