Ivan Martinović 6. siječnja napunit će 23 godine, a već je stožerni igrač hrvatske rukometne reprezentacije. Za Hrvatsku je debitirao 2019. godine, a iza njega je jedno veliko natjecanje – Svjetsko prvenstvo u Egiptu. Zbog ozljede morao je propustiti Europsko prvenstvo 2020. godine, što mu je posebno krivo jer je želio igrati pred svojom obitelji i prijateljima u Beču, gdje je Hrvatska igrala drugi krug. Bio je jedan od naših najboljih igrača kada je Hrvatska osvojila kadetsko europsko te svjetsko juniorsko srebro. Nakon medalja u mlađim dobnim kategorijama, vrijeme je i za prvu seniorsku medalju. Tko zna, možda se to dogodi na Europskom prvenstvu koje 13. siječnja počinje u Mađarskoj i Slovačkoj.
Trebaju nam navijači
– Sad više nemamo puno vremena. Imamo mnogo posla da sve posložimo do početka EP-a. A svi jedva čekamo da Europsko prvenstvo počne. Igrat ćemo još dvije prijateljske utakmice, s Bosnom i Hercegovinom i Rusijom. Prijateljske utakmice nisu toliko bitne koliko one službene. Opet, te prijateljske utakmice otkriju neke nedostatke koje još moramo popraviti. Znam da nedavno protiv Slovenije to nije izgledalo dobro, ali vjerujem da ćemo u Mađarsku otići s dvije pobjede na Croatia kupu i, dakako, puni samopouzdanja – kaže Ivan.
Reprezentacija je prilično promijenjena u odnosu na posljednje Europsko prvenstvo?
– Mnogo je novih igrača, ali se međusobno već dobro poznajemo.
Prvi susret u skupini EP-a igramo protiv Francuske, reprezentacije koja nas je pobijedila u posljednjem međusobnom susretu, na kvalifikacijskom turniru u Montpellieru, za odlazak na Olimpijske igre u Tokio.
– Idemo na pobjedu u tom susretu, još od Montpelliera imamo otvoren račun s njima. Svi jedva čekamo taj susret, svi gorimo jer znamo kakvu su nam nepravdu napravili kada su izgubili od Portugala, a tri minute prije kraja vodili su s tri pogotka prednosti. Vjerujem da će ih sada sustići kazna. Inače, skupina je vrlo zahtjevna. Srbija je sve jača, a Ukrajina je sve samo ne slaba. Ne smijemo nikoga podcijeniti, ali prvo gledamo Francusku. Bitna nam je pobjeda jer samo prve dvije reprezentacije odlaze u drugi krug – ističe desni vanjski igrač hrvatske reprezentacije.
Na utakmici s Francuskom trebali biste imati i veliku podršku navijača?
– Nadam se. Nije tajna da igramo mnogo bolje kad su uz nas navijači.
U Hannoveru igrate puno.
– Da, hvala treneru koji mi daje priliku da igram u oba smjera.
Na Europskom prvenstvu igrat će i Ivanov brat, Marin, ali za Austriju. Ždrijeb je takav da se Hrvatska i Austrija mogu najranije sresti tek u polufinalu.
– Brat Marin i sestra Kristina odlučili su igrati rukomet za Austriju, a ja sam izabrao Hrvatsku. Meni je u početku bio cilj igrati s bratom. Međutim, brat je stariji pa mene tada nisu pozvali u austrijsku reprezentaciju. Bio sam im premlad i nedovoljno dobar. Otišao sam u zadarski rukometni kamp, gdje su me treneri primijetili i pozvali prvi put na pripreme – ističe Ivan.
S idolom postao cimer
Rođen je u Beču, gdje je i počeo rukometnu karijeru. Igrao je za mlađe selekcije Fiversa, a potom je u istom klubu proveo i tri seniorske sezone te potom 2018. prešao u njemački Gummersbach.
– U Gummersbachu me dočekao Drago Vuković, legenda hrvatskog rukometa, osvajač olimpijske medalje 2004. godine. On mi je jako puno pomogao u početku. Ne samo na parketu već i izvan njega. Nije prošao dan u gradu, a da nismo popili barem kavu – kaže Ivan.
Ondje se zadržao samo jednu sezonu jer je sjajnim igrama privukao pozornost nekoliko klubova, među kojima je izabrao Hannover, gdje trenutačno dijeli svlačionicu s Ilijom Brozovićem.
– Još dok sam bio dječak, uzori su mi bili Duvnjak i Balić. Kad sam pozvan u A-reprezentaciju, u kvalifikacijama za EP 2020. u Osijeku, Dule i ja bili smo cimeri, što me oduševilo. Sa sobom uvijek imam fotografiju s EP-a u Beču 2010. kada sam se fotografirao s njim. Pokazao sam mu je, a on nije mogao vjerovati – rekao je Martinović.
Malac je dobar igrač.