Pneumonija, koliko god bila neugodna, u našem novinarskom slučaju može biti ponekad svrsishodna. Osudi te na sumamed, čaj koji brzo dosadi i daljinski upravljač kojim sam uglavnom "šetao" od Zagreba do Carigrada gdje traje košarkaško Svjetsko prvenstvo.
Iako je nogomet uvijek bio prvi izbor, košarka je također srednjoškolska ljubav. Dražen i sati čekanja pred Domom sportova, poslije Kukoč, Rađa... I bila je to tada, kako često zna reći kolega Slavko Cvitković – radost loptanja pod obručima.
Odavno hrvatska reprezentativna košarka ne nudi radost. Nakon što je jedna čarobna generacija (srebo s OI u Barceloni 1992., pa još tri bronce koje su tada smatrane neuspjehom) posijedila, hrvatski navijač, gledajući već gotovo petnaest godina ono što nude naši reprezentativci može se – samo objesiti.
Treba nam dubok rez
Scenarij je uvijek isti; jednom izgubimo tricom Đorđevića protiv tada SR Jugoslavije sa zvukom sirene (EP 1997.), drugi put vodimo protiv domaćina Turske s 19 koševa razlike pa sve izgubimo (EP 2001.), treći put u posljednjem napadu zločesti arbitar vidi prekršaj Kusa koji je mogao i nije morao vidjeti. I iako su u subotu navečer čelnici Hrvatskog košarkaškog saveza najavili da neće biti radiklanih rezova, da je ovo sve priprema za sljedeći Eurobasket, iduće godine u Litvi, utješeni jednom egal utakmicom sa Srbima, koju smo naravno opet izgubili, našoj košarci je potreban najdublji kirurški rez.
U svim ovim godinama lansirali smo dvojicu trenera za koje se otimaju velikani (Spahija i Perasović), ali nismo odgojili neku svjetsku igračku klasu kakvom smo se dičili desetljećima. Jer teško je pronaći Hrvata koji je nakon Kukoča, Rađe i Stojka bio nositelj igre u nekom uglednom europskom klubu. A o NBA da i ne govorimo. Godinama nam izbornici postaju bivši igrači koji tek počinju učiti trenerski posao, a eto, nažalost, genetika nam nije podarila nekog košarkaša kao što su to bili Ćosić, Dražen Petrović, Kukoč...
Ne samo u kvalitativnom smislu, nego i u karakternom. Pa tako već petnaest godina hrvatska košarka nema osobu koja bi bila lider, oko koje bi se mogla graditi jedna momčad.
Danko Radić, bivši košarkaški sudac, najprije siva eminencija, sada i nekoliko godina predsjednik saveza, nažalost svojim potezima presuđuje našoj košarci, i to bolno. Posljednja pogreška zove se Josip Vranković. Sjećam ga se kao vrlo dobrog beka, koji je imao veliko sportsko srce. Pomislio sam da će Hrvatska u Istanbulu barem biti srčana. No, vidio sam upravo suprotno. To je bila skupina sportaša koja nije bila spremna za takav izazov.
Kada je neosporni košarkaški autoritet Mirko Novosel rekao: "Kada sam bio izbornik Jugoslavije (prije 30 godina, nap. a.), mi smo gotovo tri mjeseca bili na pripremama, posebno kada smo uvodili neke mlade igrače i stvarali jednu novu momčad; a ovi danas treniraju 40 dana, a to je premalo", bio je staro gunđalo.
Vrankovićevi košarkaši su veći dio turnira izgledali kao da im je neophodan sumamed. Niti su igrači bili tjelesno na sto posto, a o uigranosti, taktici i ideji igre da ne govorimo. Očito je da Joke to još ne može... No, nije on kriv što će biti vrlo brzo potrošen. Radić će ponovno pronaći nekog poslušnog trenera, s kojim će moći lakše upravljati. I tako to traje, jedan sport kojim smo se ponosili izgubio je potpuno svoj identitet. I nije slučajno, bez obzira na recesiju, da Hrvatska u Istanbulu nije imala navijačku podršku kao što to godinama imaju nogometaši i rukometaši.
Šarić nudi nadu
Vidjevši Bilić boyse kod kardinala Bozanića, pomislih na tren – zbog čega nije ugostio hrvatsku košarkašku reprezentaciju? No, vrlo brzo se otrijeznih – ovima ionako nitko ne bi mogao pomoći. Dok HKS vode ovi ljudi i na ovaj način. Nažalost, čini se da ćemo i sljedećih godina slično naricati nad igrom pod obručima, iako imamo tamo negdje Darija Šarića, najboljeg kadeta Europe...
Nasreću, nogomet nam je ponovno – in. Bilo je i tu malo sreće, pa je Hrvatska igrala s Letonijom, Dinamo s Györom, Hajduk s Unierom koja ima klasu ali je imala druge tranzicijske bolesti (krah gazde), no to su ipak liliputanci. Ali koga briga, kad Bilić boysi već u utorak imaju prigodu zakoračiti na poljsku granicu, plavi i bijeli igraju u Europskoj ligi.
A i želimo vjerovati da je Disciplinska komisija HNS-a bila u top formi i doista slučaj Mamić – Marić stavila ad acta. Pa da u miru uživamo u nogometu, kad ne možemo u košarci.
Flakov komentar je krenuo u pravom smjeru, ali samo je zagrebao, ma pomilovao stvarnu problematiku naše košarke, pokazavši zapravo bezvoljnost i nemotiviranost da se njome ozbiljnije pozabavi. Rezultat naše reprezentacije, kao i sve iz ovog desetljeća, moramo promatrati realno. NaNa Europskim prvenstvima SAMO JEDNOM nismo bili među 8, a sve ostale pokušaje zastajali bismo u četvrtfinalu, uglavnom u neizvjesnim (i na kraju nesretnim) utakmicama sa iznimno jakim reprezentacijama (Španjolska, Litva, Slovenija....)... Prosječan plasman naše repke bio je 6. ili 7. mjesto na EP. Prije 2 godine konačno smo napraivli iskorak i plasirali se prvi put na OI nakon 1996. Ove godine prvi put smo došli i na SP nakon 1995.!!! PA ljudi, dajte malo proučite te podatke. Možemo mi misliti samo o sebi što god želimo, ali činjenice govore da naši košarkaši NISU među najboljima na svijetu, da su to Gasol, Nowitzki, Krstić, Nahcbar, Lakovič, Diamantidis i ostala ekipa za koju se plaćaju šesteroznamenkaste cifre! Mi imamo jako dobre igrače, ali nijedan nije superklasa! S reprezentacijom je godinama radio jedan vrhunski trenerski mag Repeša, radio je i Spahija, sad je to Joke koji je posao dobio na temelju nikakvih referenci... ...ali nitko od ovih igrača nije uspio stvoriti nešto što je gotovo nemoguće - vhurnsku momčad. Oni jednostavno to nisu! Naša repka danas vrijedi upravo ovoliko kakakve rezultate i postiže: četvrtfinala... Sada je bila osmina finala igrom slučaja, jer nismo imali sreće da smo imali zaista ekstremno jaku grupu i križali se sa dvije ponajbolje repke na turniru... Inače bi opet bilo, uvjeren sam, četvrtfinale. To znači da smo gotovo uvijek (pa i na OI smo bili!) među posljednjih 8. Zar je to zbilja takav neuspjeh, nešto tako loše? I što je najgore, u tim četvrtfinalnim utakmicama u pravilu odigramo do posljednje minute egal, i da, gubimo zbog luzerskog mentaliteta... ali možda to sve skupa ima veze i sa nečim drugim, recimo kvalitetom? Želim reći: ne napadajte ove dečke (ali sasujte pajbu po HKSu, o da, to uvijek i svagda!!) jer igraju u okviru svojih mogućnosti, možda čak i iznad njih. Postižu takve rezultate. Ovo nisu neuspjesi, igramo svako veliko natjecanje, uvijek smo neki faktor kojeg se nešto pita. Trebamo svi skupa malo spustiti očekivanja i KONAČNO jednom shvatiti da bodrenje svojeg kluba/reprezentacije najviše ima smisla onda kada on nije među 3-4 najbolja u natjecanju!