Rijetke su prilike kada Ante Kostelić (72) nekoga od novinara pripusti u svoje malo carstvo u Gračanima. Kaže da mu nije do publiciteta privatnosti jer ne jednom su ga razvlačili dobro plaćeni kolumnisti (“Sad tek vidimo kakav se mrak krije iza obitelji Kostelić”). No, Kostelići su tako obična obitelj. Ovoga puta, kad smo došli, Janica je s dečkom spremala večeru u kuhinji, koja je spojena s dnevnim boravkom, a Ivica je u svojoj sobi s djevojkom Elin gledao snimke nekih skijaških utrka.
– Nikada se ne miješam u privatne odnose djece ni bilo koga drugoga.
Janičin privatni život bio je puno više izložen.
– Ona se u tome često nije snalazila. No, više mi je bilo žao kada su je kritizirali u skijanju. Znam da se neposredno prije završetka karijere rasplakala u Leviju dok su joj novinari predbacivali da je kalkulirala kada je osvojila drugo mjesto.
Nismo stekli dojam da ćemo u godinama koje dolaze pisati o trenerskoj dinastiji Kostelićevih.
– Mislim da Janica ne želi biti skijaški trener. Koliko znam, skoro nitko od bivših skijašica time se ne bavi. Ne vjerujem ni da bi Ivica htio biti trener. Neću mu savjetovati da nastavi mojim putem. To je previše nezanimljivo i brutalno.
Dug Crnom Gospodinu
Ante ne voli govoriti o tome što će on raditi kada mu sin Ivica prestane skijati.
– Želio bih raditi na sljemenskim stazama kako bi uvjeti građanima, a osobito najmlađima, bili povoljniji nego što su sada. Također ću se nastaviti baviti knjigama, a možda nešto i sam napisati.
Bilo bi sjajno da objavi svoje esejističke zapise iz dnevnika koji uredno vodi svaki dan. Njegova nakladnička kuća, koju vodi s prijateljem Marijanom Boršićem, čezne za takvim djelom.
– Meni su mnogo puta nudili i u inozemstvu da u knjizi opišem posljednjih dvadesetak godina, ali prema mojem iskustvu to bi bilo uzaludno; uspomene kovati u zvijezde, jednoličnost, ponavljanje vježbi i treninga slaviti kao veliku viziju, pričati na veliko i široko da se sve kaže prije nego što se pozornica isprazni? Vjerovati da nas netko sluša? Da nabrajamo pustolovine po hladnim šumama i snježnim obroncima? Zabluda je da se nekoga može dirnuti svojim razmišljanjima ili nevoljama jer živimo među ljudima kojima se odveć žuri. Samo da ništa ne doznaju o sebi, a nekmoli o drugima. Vjerovati u ovakvo pisanje je besmisleno, ali samo pisanje dnevnika ima vlastito opravdanje kada se pomoću toga osvijetli monotonija i bezizglednost, od čega se zapravo i sastoji svakodnevnica. U dnevniku, kao i uvijek, postavlja se pitanje zašto pisati. Zbog zanimanja za svoje ili nečije pravo lice, a ne naličje. Jedno se govori, drugo se čini, a treće piše. Konačno, papiri na kraju završavaju u smeću. A mi? Čekamo uvijek novi nastup, i spremamo se od jedne utakmice do druge, a konačno i za neku buduću sezonu da ponovimo ono što već odavno znamo: sve je to naš dug Crnom Gospodinu s Crossroada. I kada smo već krenuli tamo, ne treba oklijevati. Zato uvijek nastavljamo dalje, iako to katkada izgleda tužno, kao sumrak oblačnog zimskog dana.
Ponosan je što naklada Stih izdaje knjige koje su vrijedne i lako se čitaju.
– Kažu mi da bi trebali organizirati zvučnije prezentacije. No, što da ih organiziramo kada ljudi vole čitati “Život na visokim potpeticama” ili upute o tkanju života. “Michelangelo i papin svod”, prekrasna i zanimljiva knjiga, može živjeti nezapažena u izlozima naših knjižara poput starog telefonskog imenika. Za sada imam toliko vremena da pišem predgovore ili pogovore. Ima puno vrijednih i zanimljivih knjiga, na koje se može naići u dobro opremljenim knjižarama po svijetu. Pročitao sam “The fighters mind” Sama Sheridana. Već smo stupili s izdavačima u kontakt, a vjerujem da ću pronaći Željka Mavrovića kako bi napisao recenziju tom zanimljivom izdanju. Bilo bi jako dobro kada bi naša kuća mogla objaljivati i knjige koje su pisali hrvatski trenerski stručnjaci.
Ante se najviše zanima za objavljivanje biografija istaknutih političara, vojnika, umjetnika...?
- To su zapravo priče. A u velikom dijelu literature često se sve svodi na beskrajne kontemplacije, upute, a danas ponajviše na ružne fikcije koje podsjećaju na živo blato. Jedan od naših najvećih i, svakako, najslavnijih pisaca kojega se smije spominjati samo kao univerzalni svjetionik, nikada zapravo nije napisao nijednu pravu i uvjerljivu priču. Tako da sve izgleda kao beskrajna tirada crnog ekshibicionizma obogaćenog genijalnim štreberstvom i nepomičnošću. Zato kada bih mogao s pozicije mecene naručivati ili zahtijevati od nekog pisca da piše, rekao bih, molim vas, nemojte nas zamarati stalnim umovanjem, napišite mi priču. Ali, za to treba imati posebnog dara, a ne samo sposobnost i energiju ideologa i skribomana.
Gosti nam bježe s Mljeta
Naklada Stih izdala je više od 50 naslova i više od 500 reprinta jer te reprintirane naslove želi sačuvati od zaborava. Ante Kostelić voli poklanjati pa je nama poklonio knjigu “Kriza koljena”, tako simboličnu za sve bolničke patnje koje su prošla njegova djeca i koju prolaze mnogi sportaši. Pitali smo ga želi li predavati. S obzirom na to što je sve postigao u životu, i na kakav način, bio bi idealan predavač za motivacijske govore.
- Jednom sam držao motivacijsko predavanje, pedesetak minuta, o motivacijskoj strukturi uspjeha. To predavanje završio sam s potpunom negacijom jer tko zna može li se to što sam radio ocijeniti uspjehom. Moja mama sigurno ne bi bila zadovoljna time što se Janica nije školovala, što je Ivica zbog vrhunskog sporta maturirao nakon 25. godine. Kada bismo danas počinjali, mi vjerojatno ne bismo mogli ostvariti prednost u ovom kompjuteriziranom vremenu. Jer put kojim se išlo do zlata nije bio zamišljen na elektronički način, već kao svijet nastao na prijateljstvu, povjerenju, skromnosti, međusobnom poštovanju i vjeri. U bliskosti s prirodom. To je bio naš trening, jači od svih teorija. Uistinu, puno prije no što sam čitao “Vrli novi svijet”, naučio sam da se ne smijem dati zbuniti da me poraze moćnici takozvanog napretka. Naši gosti koji dolaze na Mljet, na Omane, ubrzo shvate da tamo nema interneta, nema računala, televizije i kompjutora i uopće nema struje. Za nekoliko dana svi se beuzvjetno i brzo žele vratiti, što prije. Jedino ih mogu utješiti laptopi na baterije. Protiv ovakva napretka malo se što može učiniti, a službenici masovnih medija svako vrludanje izvan ovog takozvanog višeg smisla našeg života kažnjavaju najmanje ruganjem ili društvenom osudom. “Zadržati zdrave reflekse i ne dati se zbuniti”, rekao sam “Đuri destrukturu”, inače sveučilišnom profesoru, svojem starom pametnom frendu. “To je geslo, ali zato treba biti vrhunski majstor kamuflaže jer vrag nikad ne spava”. Treba se skrivati i bježati. Naši putovi planinama i snježnim obroncima dio su te “runaway” balade dobrovoljnih prognanika i bjegunaca pred opsjednutim tkalcima savršenog i bezgrešnog poretka i predrasuda.
Kilogram kruha dnevno
I u visokim godinama Ante Kostelić je na skijama, još uvijek je postavljač staza u Svjetskom kupu, na olimpijadama, na svjetskim prvenstima. Još se smrzava na nevjerojatno niskim temperaturama.
– Nedavno u Kanadi na startu smo imali minus 51 Celzijev stupanj, kad se pljuvačka smrzne u letu. Ne ustručavam se jesti što god mi se prohtije i nemam problema s tjelesnom težinom. Ne radi se samo o špeku i luku, kako mi obično dobacuju. Svaki dan pojedem bar kilogram kruha, na što se nutricionisti hvataju za glavu. Jako volim princes-krafne i pojest ću ih bezbroj kad na njih naiđem – iskreno će Kostelić.
Zoran Gobac nagovara ga da se trenerski vrati rukometašicama
Premda javno neće likovati, Ante Kostelić je ponosan što je izabran za najboljeg trenera godine u Hrvatskoj 2010. godine, ali o sebi nije htio govoriti.
– Ne mogu ja govoriti o sebi. O meni neka govore moja djela i drugi ljudi.
A devet hrvatskih zimskih olimpijskih medalja njegovo je djelo. Premda ima četiri zlata i pet srebra, za sebe voli reći da je rukometni trener. Više nego skijaški. Možda ga i zato Zoran Gobac diskretno nagovara da se vrati u ženski rukomet.
Mamić se stalno ljuti, kao da ima previše ženskih hormona
Ne razumijem što Zdravko Mamić želi na sportskoj razini. To da hoće prodavati igrače, vidim, ali vidim i da se stalno ljuti, kao da ima previše ženskih hormona. Istina je možda i to da njega izazivaju, a on kao emotivac onda poludi. Kada bi on imao neku ideju, ona se ne bi mogla održavati od zgode do zgode. Ne vidim posebnu viziju u kontinuitetu, kaže Ante Kostelić.
Prosinečki ne može postati dobar trener odmah sutra
Možda netko može postati trener odmah poslije sportske karijere, ali mislim da ipak ne možeš biti dobar trener u profesionalnom klubu odmah sutra, pa tako ni Prosinečki u Zvezdi. Svi prvaci u formuli počeli su kao mali šampioni u kartingu. Trenerski put Maljkovića i Novosela, prije no što su preuzeli velike momčadi, bio je dug, kaže Kostelić.
Fak očito u Hrvatskoj više nije mogao napredovati
Jakov Fak očito u Hrvatskoj više nije mogao napredovati. U našem alpskom skijanju nešto je i prije postojalo, neki nukleus, koji nama danas možda izgleda smiješno, ali da toga nije bilo, mi ne bsmo mogli napraviti ni onaj prvi korak poslije kojega sve ide lakše. Jakov je za mene velik hrvatski sportaš, kaže Kostelić.
Blog Janice Kostelić: Snježna kraljica osobno
Gospodine kostelicu, hvala Vam za sve lijepe trenutke. Uz pobijede i uspjehe Vas, Vase djece i stcenika lijepo je biti gradjanin ove zemlje...