Za povijesne istine obljetnice su svojevrsne budilice, proljeće je pak
u Hrvata vrijeme za stare polemike. Tako je dodjela novca za
obilježavanja Bleiburga i Jasenovca bila zvono za početak novog sata
povijesti. Normalan čovjek sa zdravstvenom potvrdom da nije umno
poremećen uz pojam logora Jasenovca može osjećati samo duboko
poštovanje prema žrtvi i prezir prema krvniku!
Što pomisliti glede logora u kojem je zločinački mozak
čekićem, batom, plinom i ne znam kako sve ubijao ljude osim
poštovanja i pijeteta prema žrtvama i neprekinute osude
zločinca?
No, kad se spomene jedan drugi zločin koji niti je istražen, niti je
priznat, niti se radi na tome da se dozna istina, niti je na vidiku
kakva pravna istina, a riječ je o Bleiburgu, počinje zavjera
šutnje! Neki je dan Slavko Goldstein rekao da je mimo pameti
tvrditi da Tito nije znao za Bleiburg. On dodaje da nema dokaza koji bi
upućivali na Titove izravne naredbe, njemu se čini da je Ranković bio
operativac, no Goldstein razbija mit star pola stoljeća: da Tito
ništa nije znao o Bleiburgu.
Kako stvari stoje, Goldstein bi mogao biti prvi
“partizanski” povjesničar koji će se uhvatiti crne
rupe hrvatskog komunizma, takve crne rupe da sam priznaje da je
šutnja o tom zločinu i sam taj zločin, njegovi razmjeri i
odnos prema tome fatalno opterećivao, praktično uništavao
stari režim. No, teza kojom predsjednik Mesić strasno barata, a čini se
da Goldstein s njom ozbiljno koketira, jest teza da nitko tko je
poginuo u Jasenovcu nije učinio ništa nažao nekome tko je
stradao na Bleiburgu, ali da ne vrijedi obratno! Dakle, Bleiburg je
uvjetovan Jasenovcem, o čemu otvoreno zbori Mesić, a akademski uvijeno
progovara Goldstein.
Nije li to potraga za alibijem? Ako prigrlimo tezu da je Bleiburg
uvjetovan Jasenovcem i ako sa stanovitim razumijevanjem moramo uzimati
poratni bijes, povijesnu uvjetovanost, shvatiti, razumjeti, uživjeti se
u mržnju, razumjeti da su neki izgubili živce, mi zapravo
šetamo po minskom polju. Čak i ako misao završite
tezom da se, bez obzira na sve, zločin ne može opravdati, ukupna je
teza pedagoški opasna. Jer, ako treba honorirati bijes,
osvetu i potrebu za odmazdom partizana za ustaška zlodjela,
onda ništa neće moći zaustaviti tu teoriju kad uzmemo u
obzir poslijeratne partizanske zločine.
Zašto se po toj logici ne bismo trebali obračunati sa
zločincima koji su nakon rata ubijali nevine fratre, civile i sve
kojima krivnja nije dokazana? Zašto bismo honorirali bijes i
potrebu za odmazdom samo jednih? Ako pristajemo i zagovaramo tezu da je
Bleiburg uvjetovan Jasenovcem, nesvjesno zagovaramo spiralu osvete.
Kamo nas to vodi? U istrebljivanje!
Ako je Bleiburg logičan, shvatljiv odgovor na Jasenovac, ne bi li se
moglo reći da su zločini u Oluji uvjetovani ranijim srpskim zločinima?
Nismo li s druge strane od polupismenih srpskih seljaka koji su stali
uz Martića čuli da je ’91. bila za njih osveta za Jasenovac?
Objašnjavanje zločina pod egidom jedan je uvjetovan drugim
čita se na terenu kao lozinka za nove zločine!
Zašto antifašistička misao ne nalazi
objašnjenje za, primjerice, zločine nakon Oluje, već traži
sud za te zločine? Zašto se ne traži alibi za Norca, već se
pledira za suđenje, šakom se lupa po stolu glede istrage o
ratnim zločinima u Osijeku, a masovan svirepi zločin, kao
što je pokolj na Bleiburgu i poslije njega,
objašnjava se i traži se uzrok čvrst gotovo kao alibi?
Zašto se uz tezu da je Jasenovac neoprostiv zločin ne prizna
da je i Bleiburg barbarstvo i zločin? Zašto samo taj zločin
nema kazne?
VRIJEME APSURDA
Spirala osvete
