Kad se televizijski dnevnik približio kraju, došla je na red i kultura.
Pustili su dva priloga. Jedan je bio o gostovanju nekoga francuskog
pisca u Zagrebu. Drugi je bio o obljetnici sušačke gimnazije. Tko zna
gledati, u tim je prilozima mogao sve razabrati.
Jer, najprije smo vidjeli pisca kako izvodi bijesne gliste u nekom
ugostiteljskom objektu: pleše, pjeva, lupeta gluposti i paradira sa
ženskim rubljem na glavi. To je trajalo valjda i dvije minute. Onda smo
vidjeli nekoliko kadrova stare zgrade sušačke gimnazije, vidjeli smo
neke ljude kako sjede i slušaju govor, i to je bilo otprilike sve.
Trajalo je u vrh glave dvadeset sekunda.
A pri tome, onaj pisac je loš, i za koju godinu bit će s pravom
zaboravljen. Pročitao sam jednu njegovu knjigu, a drugu ne bih ni da me
kolju. S druge strane, sušačka je gimnazija jedno od najvažnijih naših
žarišta kulture, a da se i ne govori o tome tko ju je sve pohađao i što
je značila u vrijeme kad je granica bila na Rječini.
Posvećeno je, dakle, mnogo pažnje onom francuskom spadalu, a malo
jednoj važnoj hrvatskoj instituciji. Ja bih rekao da to svjedoči o tri
tipično naše pojave.
Prvo, uvijek je važnije ono što je strano nego ono što je domaće. Ako
stranci za nešto tvrde da je važno – bez obzira koji ih razlozi na to
nukaju – mi ćemo to bez pogovora prihvatiti, pa čak i onda kad ima
stvari koje su za nas ne samo presudnije, nego su i vrednije od stranih.
Drugo, važna je suvremenost, a ne povijest. Povijest zapravo i ne
postoji, mi se na nju i ne osvrćemo, niti što o njoj znamo, budući da
smo odviše zaokupljeni onim što je dnevno i efemerno. Jer, jedino u to
se koliko-toliko razumijemo.
Treće, važna je moda, a ne rad. Jer, onaj pisac nesumnjivo je proizvod
mode, s njom je došao, a s njom će i otići, pa nije ni čudo što se
okušao i kao maneken. Sušačka gimnazija je, nasuprot tome, plod
ustrajnog rada cijelih generacija vrijednih ljudi.
Da bi se nešto znalo o tome francuskom piscu, dovoljno je zaviriti u
novine, a da bi se nešto znalo o sušačkoj gimnaziji treba čitati
knjige.
Kao što se vidi, tim dvama televizijskim prilozima i njihovim
međusobnim odnosom uobličen je cijeli jedan sustav vrijednosti. U tom
sustavu povodljivost, površnost i nerad odnose prevagu nad
postojanošću, ozbiljnošću i radom. I sad se postavlja pitanje: jesu li
ti prilozi simptom ili su sredstvo? Je li, drugim riječima, taj naopaki
sustav vrijednosti u nas već na snazi, ili ga netko uz pomoć televizije
nastoji uvesti?
Svjestan sam da prvi odgovor vodi u katastrofizam i paniku, a drugi u
teoriju urote i paranoju. No, bojim se da su to jedine dvije mogućnosti
koje pred nama danas stoje.
GOST SURADNIK
Otvori KEKS Pay
