Treba li Niko Kovač voditi Hrvatsku u kvalifikacijama za Euro 2016.? Pitanje koje smo postavljali i nakon neuspjeha Mirka Jozića, Otta Barića, Zlatka Kranjčara i Slavena Bilića.
Nije premostio jaz
Što nam je pokazao Niko Kovač? Izbornik je od listopada, dovoljno je dugo tu da bismo mogli procijeniti sve njegove poteze. Pa, za taj Island s kojim smo se mučili "izmislio" je Danijela Pranjića, Ivu Iličevića i Matu Maleša. Ako je to bilo najbolje što može, onda se već s Islandom, koji bi svaki prosječni trener preskočio, vidjelo da ne ide u dobrom smjeru. Nije ništa bilo bolje ni sa Švicarskom, odlučivao se za nekakve eksperimente koji nam nisu donijeli odgovore na pitanje kakav je trener. Već sama objava popisa za Brazil u kojem se riješio svih lijevih bekova, osim svojeg ljubimca Pranjića... Poslije se pokazalo da je lijevi bek najveći problem Hrvatske, a alternacije nije bilo.
Pa onda te pripreme u Bad Tatzmannsdorfu. Oko njega računala, brojni suradnici, GPS-ovi i kojekakva čuda, previše znanstvenika, premalo zanatlija. A igrači umorni. Već prvog dana trening dulji od dva sata, iznimnog intenziteta, pa poslijepodnevni još teži. Treći dan krenule su ozljede, a intenzitet treninga Kovač je spustio na veteranski. I zato nikoga ne treba čuditi kako smo to pali protiv Meksika u 60. minuti, kako nas je to Brazil pomeo u finišu utakmice. Bilo bi vrijeme da Niko prestane govoriti o "perfektno taktički odigranoj utakmici s Brazilom". Koliko se sjećamo, izgubili smo sa 1:3, pali bez ispaljenog metka. Prolupani sustav s Meksikom bio je posljednji čavao svega lošeg što je napravio.
Kovač je oduvijek imao status srčanog borca, koji ostavlja srce na terenu. Takav je trebao biti i izbornik. I baš te svoje postulate nije prenio na momčad. Hrvatska je bila bez žara. Dok smo gledali desetke igrača kojima suze idu dok se svira njihova himna, u očima naših vidjeli smo strah, nije bilo onog našeg zajedništva. U tome Kovač nije uspio. Nije to samo njegova odgovornost, ali je najveća.
U ogledalo se moraju pogledati Luka Modrić, Darijo Srna, Mario Mandžukić, Ivan Rakitić, Stipe Pletikosa, Vedran Ćorluka i ostali, moraju preuzeti svoju odgovornost. Ne moraju ti igrači biti najveći prijatelji na svijetu, nije tajna da u reprezentaciji postoji nekoliko klanova. Kovač ih je trebao stopiti u jedno i unijeti ono "hrvatsko srce". To je bio njegov forte, Kovačevi obožavatelji oduvijek su tvrdili da je unio duh. Sasvim pogrešno, on nije uspio premostiti jaz koji je još iz igračkih dana imao s mnogim igračima, nije uspio shvatiti da Luka Modrić nije "match winner" i da nije tip koji će driblati, zabijati, asistirati... Zar je toliko potrebno za spoznaju da nama treba Modrić iz Reala, koji radi za cijelu momčad? Što je to u glavi trenera koji svjesno uguši Rakitićevu ideju, koji ostavi Marija Mandžukića bez upotrebljive lopte...
Nema onog "igrajte za nju"
Onaj stih "igrajte za nju, našu voljenu" toliko je snažan, toliko nam je sreće donio... Negdje se u hodu to "igrajte za nju" izgubilo. Još iz vremena Slavena Bilića. Te 2008. godine bili smo pravi, bili smo u eksploziji, a onda smo došli na nizbrdicu. Ovo društvo s travnjaka poigralo se sa Slavenom Bilićem i Igorom Štimcem, sada i s Nikom Kovačem. Nisu više gladni kao 2008. godine u Austriji, u međuvremenu su postali milijunaši, došli u najbolje svjetske klubove. Hrvatska je polako postajala obveza, a ne čežnja. Naravno, uvijek oni daju sve od sebe, u glavama je to uvijek tako, ali za Hrvatsku treba igrati srcem, a toga više nema...
>>Došlo je vrijeme za cvijeće i opraštanje od reprezentacije
>>Sada slijede kvalifikacije za Euro, put do njega nikad lakši
jel bilo žara u očima kod španjolaca talijana engleza portugalca ?..sve su to reprezentacije objektivno bolje od nas pa su ispale..čak su i grupe imali lakše..novinar poznaje nogomet koliko i ja pčelarstvo..