Benjamin Netanyahu otputovao je na šest dana u Kinu! Jedni nagađaju da je to znak da će idućih dana Izrael malo popustiti i da neće raketirati skladišta iranskog oružja u Siriji, a drugi tvrde da je njegova odsutnost zapravo idealna za provođenje nekog većeg i temeljitijeg napada.
No nikako ne treba zaboraviti da Izrael koristi gužvu odnosno ratni kaos u Siriji kako bi ispipao kako stoje stvari i što može očekivati u bliskoj budućnosti, koja bi mogla biti krajnje zanimljiva i napeta. Kako stvari sada stoje, Izrael Siriju i Bashara al-Assada ne vidi kao izravnu i veliku opasnost, pa ni izraelske raketne napade na ciljeve u Siriji zapravo ne treba gledati kao napade na Siriju i Assada, već kao pokušaj da se na neki način izazove Iran i da se vidi kakva će biti reakcija iz Teherana.
U cijeloj ovoj igri mačke i miša Sirija je zapravo samo poligon, a pravu igru igraju Iran, Izrael i libanonski Hezbollah koji Tel Aviv percipira kao izravnu i opasnu prijetnju Izraelu. No kada se sve ogoli do kosti, ostaju samo dva bitna igrača – Iran i Izrael. I to zato što Hezbollah praktički ne bi postojao niti bi bio toliko ozbiljan igrač, a ne bi ni imao takve mogućnosti djelovanja bez potpore iz Irana. Stoga je jasno da Sirija u cijeloj ovoj priči zapravo nije bitna, a Bashara al-Assada obje su strane politički već pokopale i praktički zaboravile da postoji.
Iran vjerojatno i tu igra nekakvu političku igricu zato što je Assad, koji doista kontrolira vrlo ograničeni dio Sirije, postao ovisan o Iranu. Čak bi se moglo reći da će Assadov režim vjerojatno kolabirati u trenutku kada Teheran odluči da mu je zaista odzvonilo, a to bi se moglo dogoditi vrlo brzo.
Važan faktor u cijeloj priči je i to što je Iran na malo više od mjesec dana od predsjedničkih izbora, koji su bitni zato što se zna da Mahmud Ahmadinejad sigurno odlazi u povijest. Kako je iranska oporba poprilično razbijena i devastirana, ne očekuje se da će predstavljati ikakvu prijetnju nekolicini kandidata koji vrlo jasno i nedvosmisleno pripadaju politici koju vodi veliki ajatolah Ali Hamnei. Iz Irana pak stižu najave da će novi predsjednik u svome nastupu biti puno umjereniji i “nježniji” od Ahmadinejada, što bi pak moglo značiti da bi međunarodna zajednica mogla s tim novim vodstvom lakše i uspješnije razgovarati.
Ustoličenje novoga iranskog predsjednika moglo bi označiti i stvarni početak kraja Assadova režima, a svojevrsno “saniranje” Sirije zapravo bi bila ogromna, zaista ogromna usluga zapadnim silama koje su gurnule glavu u pijesak zato što zapravo ne žele više imati ništa s još jednim rušenjem režima na Bliskom istoku. Stoga nije čudno što se famozna “crvena linija”, granica preko koje Assad ne bi trebao prijeći, stalno pomiče, pa ni Barack Obama više nije sasvim siguran želi li uopće ikakvu intervenciju u Siriji, iako je bio vrlo čvrst i odlučan kada je kazao da će se pravila igre promijeniti pojave li se nepobitni dokazi da je Assad upotrijebio oružje za masovno uništenje, odnosno kemijsko oružje.
No ta odlučnost se istopila, a kao pravi šok došla je izjava (zamislite koga) Carle del Ponte da kemijsko oružje nije koristio Assad, već – pobunjenici!? Kada se bolje promisli, moglo bi se zaključiti da je Del Ponte opet tu kako bi odigrala nekakvu čudnu igru za nekoga tko je shvatio da je Assad puno manje zlo od većine pobunjeničkih skupina u Siriji.
Prema drevnom proročanstvu, onaj tko raspetlja gordijski čvor postat će vladar cijele Azije. Mnogi su se mučili pokušavajući provlačiti konopčiće, no došao je Aleksandar Veliki i cijelu tu petljanciju presjekao mačem. Ono što mi na Bliskom istoku gledamo već više desetljeća beskorisno je petljanje konopčićima.
Nitko se ne usudi lupiti mačem. A u iščekivanju nekog suvremenog Aleksandra, mislim da ćemo i dalje gledati kako se čvor polako pretvara u opasnog monstruma.
