Koliko smo ovo čekali… Posljednji Bond s Danielom Craigom opravdano nam je nakon dugotrajne uskrate dozvoljavao da očekujemo puno. Jer, nije svakako prvi puta da jedan glumac napušta ulogu Jamesa Bonda, no oko Daniela Craiga isplela se cijela jedna fama i iz razloga što je bio prvim plavim Bondom, i što je ulogu učinio krajnje akcijskom, pa i zato što je bio osobni ljubimac Barbare Broccoli. Njegov je kraj kao 007 morao biti nešto posebno. Imali smo sasvim u vidu način na koji je iz franšize otišla M Judy Dench gdje je u Skyfallu srušeno, čak i fizički, sve što je ona zastupala da bi ultimativno nestala i ona sama. Kako će to napraviti s Craigovim Bondom, ključno je bilo pitanje 25. po redu filma o najpoznatijem tajnom agentu, Za smrt nema vremena. Stvari su postale 'sumnjivima' već nakon prvih Craigovih rečenica u filmu, gdje se posebno istakla jedna koju je Bond izgovorio prije ravno 50 godina u filmu U službi njezinog veličanstva kada ga je, u svojem jedinom filmu tumačio George Lazenby. – Imamo sve vrijeme ovoga svijeta, rekao je 007.
Naime, U službi njezina veličanstva film je u kojoj Bond ima svoju prvu pravu ljubav a naslovnu pjesmu filma izvodi Louis Armstrong i to će biti – posljednje što je ikada snimio. U tom jedinom Lazenbyjevom filmu pojavljuje se ponovo i Blofeld, ultimativna Bondova nemeza, koja je, čini se, tek s briljantnim Cristophom Waltzom dobila svoj pravi oblik. Pola stoljeća poslije eto ih još jednom, i ponovo je Bond zaljubljen, u Madeleine Swann s kojom se upoznao upravo u Spectreu gdje se Waltz pojavljuje prvi puta kao Blofeld. I izgleda da je konačno sve u redu, Bond se umirovio, u čini se iskrenoj vezi ostaje samo zatvoriti par poglavlja među kojima je i ono o njegovoj drugoj velikoj ljubavi, Vesper na koju pada u Casino Royale (Craigov, ne onaj nesretni Nivenov). Scena je, dakle, precizno postavljena da Craig zaveže sve krajeve linije svojeg Bonda i sam ode u mirovinu. Za smrt nema vremena povjeren je po prvi puta jednom Amerikancu, Caryju Jojiju Fukunagi koji je sudjelovao i u izradi scenarija koji potpisuje s Nealom Purvisom, Robertom Wadeom ali i Phoebe-Waller Bridge koja je očito ovdje da bi bolje definirala ženske likove, izdigla ih iz pukih Bondovih objekata a samim time promijenila i njega samoga. Svakako se to vidi kroz ulogu Palome koju tumači Ana de Armas u kojoj Bond nalazi agenticu sposobnosti ravnih njegovima.
Fukunagin Bond nastavlja tradiciju Craigovih Bondova koji su puni akcije, vrlo fizikalni, nerijetko i brutalni. Ipak, na više mjesta u filmu propuštalo se tradicionalno bondovsko poentiranje, bilo klasičnim ciničnim humorom, iako u filmu ima uspjelih štoseva, bilo prema ljepšem spolu. Rivalstvo s novom 007, Nomi, ostale je, primjerice, plitko i bez oštrice. Tako iščekujući da se konačno pred vama odigra neka klasična 007 situacija dođete do kraja kada shvatite sve i napušta vas dojam nedorečenosti. Craig je doista donio drugačijeg Bonda i njegov Bond i završava na drugačiji način od svojih prethodnika. Puno drugačiji. Fukunaga je gradirajući akciju kroz film, od uobičajene jurnjave automobilima, pa do spektakularnog obračuna i završetka te oblikujući glavnog negativca Safina kojeg tumači Rami Malek kao izravnu suprotnost Bondu gotovo na tipičan marvelovski način, izgradio je Za smrt nema vremena uspješno kao epitaf Craigu i njegovom Bondu.
To je, zapravo, i jedini smisao ovog konkretnog filma u Bondovoj franšizi. Jedno po jedno obilježje Bonda u Craigovoj eri odlazi u prah da bi iza svega ostao jedan golemi otvoreni prostor koji producentima, odnosno Barbari Broccoli, ostavlja otvorene ruke da sljedećeg Bonda oblikuju bez ikakvog opterećenja, obaveze da on ima poveznice sa svojim prethodnikom. Čak se i defile Bondovih Aston Martina čini kao posveta automobilu kojega je on učinio planetarno poznatim. Legendardni DB5 glavni je u najatraktivnijoj jurnjavi a kao neki kontrapunkt svoj futurističkoj tehnologiji Safinovih moderno naoružanih i opremljeni zločinaca i bioničkim očima dođu gadgeti u tom ipak jedinom pravom Bondovom autu koji se pale na – prekidač. Tek par kadrova supermoderne Aston Martin Valhalle kao da poručuje da je tek jedan Aston onaj pravi Bondov, iako se u filmu pojavljuju i DB8 Vantage te DBS Superleggiera. Čak i Fiennesov M u svemu tome ima svoju ulogu snažno naglašen kao personifikacija razloga Bondova postojanja i pripadnosti, a to je, dakako, služba MI5 bez koje Bond doista niti nema nekog smisla, potvrdilo se i u Za smrt nema vremena. Kao što znamo, Bond 25, kako se film dugo vremena nazivao nemajući pravog imena, kasni u kina. A bilo bi jako zanimljivo vidjeti kako bi publika, i kritika, reagirali da se film u kojem se svijetu prijeti najsuvremenijim biološkim oružjem prikazao prije godinu dana u vrijeme novog pandemijskog vala.
Sada je priča s nanorobotima koji selektivno ubijaju prepoznajući svoje žrtve preko DNK puno prihvatljivijom, ali i dalje upozoravajućom jer takvom oružju ne može odoljeti niti sam Bond. Iako film nije savršen, povremeno se nameće dojam da je Fukunaga više pozornosti posvećivao pojedinoj sceni, nego njezinoj ulozi u funkcioniranju cijelog filma, Za smrt nema vremena dostojan je oproštaj od Daniela Craiga kao Bonda. A on je to svakako i zaslužio jer rijetko kojeg glumca podcjenjivalo se i u publici i u kritici kao njega a on je oblikovao Bonda 21. stoljeća čineći ga bitno tvrđim i fizikalnijim, a istodobno i puno humanijim dajući nam puno više nego smo očekivali. Iščekivanje rješenja zagonetke 'tko će biti novi Bond' tim je više napetije s time da nam se sada Tom Hardy više ne čini kao prirodan izbor jer njegov bi Bond po više stvari bio sličan Craigovom. Ponovo Barbara Broccoli mora pronaći novog ljubimca, Bonda novog doba, jednog koji će ponovo potrajati 15 godina.
Daniel Craig je najbolji 007 ikada…žao mi je što odlazi