U nedjelju navečer HTV je krenuo s još jednim novim projektom, dramskom serijom o kojoj se već dugo priča – “Lozom”. Radnja joj je smještena u dalmatinskom okruženju, na izmišljenom otoku Kamparu, a priča se vrti oko dvije obitelji koje se bore oko istog zemljišta – jedni bi na njemu gradili, drugi sadili lozu. Zaplet je to koji sliči našoj svakodnevici, dotiče se poznatih tema, korupcije, nepotizma, zlatne mladeži i sličnog, a sve se prikazuje kroz autentične lokacije i govor. I upravo je to ono po čemu se “Loza” razlikuje od sapunica koje gledamo na komercijalnim televizijama.
Naravno, besmisleno je uspoređivati produkciju serije od 16 nastavaka s onima od 150 i više nastavaka kao što su RTL-ova “Ruža vjetrova” i “Larin izbor” Nove TV, ali kako su u ovom trenutku sve tri televizije odlučile smjestiti njihove radnje u Dalmaciju, nemoguće je ne osvrnuti se na neke očite zajedničke stvari kao što su govor, dalmatinska kultura i običaji. A na tom području, za razliku od gledanosti, “Loza” zasigurno vodi. Naime, prvu epizodu gledalo je osam posto građana Hrvatske, dok seriju “Larin izbor” u prosjeku gleda 17, a “Ružu vjetrova” sedam posto građana.
I oblak je problem
– Ključni element kod dramske serije, za razliku od sapunice ili telenovele, jest autentičnost – objasnio nam je producent “Loze” Nebojša Taraba.
– Dramska serija mora biti autentična u vremenu i prostoru, na koje se radnja oslanja. Kod sapunica prostor je samo kulisa u koju je jedna opća radnja smještena, on ne utječe na nju. Mi smo u “Lozi” pokušali približiti stvarni način kako ljudi u takvoj jednoj sredini žive, koji ih problemi muče. Prostor, u ovom slučaju jedan dalmatinski otok, dio je radnje – zaključio je Taraba iz kuće Drugi plan.
Zato se serija snimala isključivo na stvarnim lokacijama, vanjskim prostorima otoka Zlarina te u kućama na otoku (jedna od njih je kuća obitelji glumca Leona Lučeva).
– U Hollywoodu se i u studiju mogu snimiti dobri materijali, no u nas nisu iste prilike, zato smo se odlučili na ovu drugu, možda skuplju, ali bolju verziju. Kada snimate u stvarnoj kući, sve može biti problem, sunce, buka, oblak koji se pojavio, ali krajnji je rezultat kvalitetan materijal – objašnjava Taraba.
No element koji u ovakvom projektu najviše utječe na uspješnost izvedbe zasigurno je – jezik.
Bitan je kasting
Kada u svojim redovima imate glumačku legendu kao što je Špiro Guberina, onda znate da će svaka riječ biti na svome mjestu, a mlađi članovi ekipe morali su voditi svoju ‘jezičnu bitku’.
– Htjeli smo da jezik bude maksimalno blizak nekom univerzalnom dalmatinskom. Tu je veliku ulogu odigrao scenarist Vlado Bulić koji je iz Dalmacije, ali i dobar dio glumaca s područja srednje Dalmacije. Jedino je Nikša Butijer iz Dubrovnika, ali mislim da je i on svladao govor – objašnjava Taraba i dodaje kako je kasting bio od velike važnosti.
– Na sve se pazilo, osobito na kostimografiju. Ako bolje pogledate, vidjet ćete da sve otočanke nose tradicionalne šibenske botune – napominje Taraba.
Što još neću čuti!!! „Univerzalni dalmatinski jezik“!!!! Taj pojam nisam još nikada čuo u životu!!! Postoji hrvatski jezik, postoji čakavski jezik, ali dalmatinski jezik nikad nije postojao, niti će postojati!!! Pa novinare i glumce trebalo bi natrag vratiti u 8. razred osnovne škole kada se uči o hrvatskom jeziku i hrvatskim narječjima!!!