Možda je najbolje krenuti u novu 2019. godinu s točnom prognozom vremena koju nam ovaj put nije dao Vakula, nego Hus.
“J**** vrijeme, nema teme kojoj tema nije vrijeme, ovo nije moje vrijeme, mrzim šeme, kad mi netko krade vrijeme, eto teme, tko to krade naše vrijeme?”, pjeva Aki Rahimovski – nakon zdravstvenih problema zbog životnog stila bržeg i riskantnijeg od mnogih mlađih rokera – u pjesmi “Dosta mi je tog” s novog Valjkova albuma “Vrijeme”. I premda je vrijeme – ali ne vremenska prognoza, nego prolaznost vremena i današnje vrijeme u Hrvatskoj i oko nas – tema većine od 12 pjesama albuma, spomenuta početna konstatacija o vremenu iz teksta pjesme ne odnosi se na (album) “Vrijeme”.
Jer radi se o najboljem albumu Valjka nakon “Zastava” iz 2000., ploči na kojoj autor svih pjesama Husein Hasanefendić Hus progovara o stvarima o kojima previše rijetko pjevaju i dvostruko mlađi glazbenici. Već i taj podatak da dobrostojeći veteran, vođa benda koji puni najveće dvorane i arene nije zakopao glavu u pijesak nego prati situaciju u kojoj živi njegova (masovna) publika, govori nam zašto njegova prognoza na albumu “Vrijeme” djeluje autentično i istinito. Pridodamo li priči i eksplicitni nastavak, vokalnu minijaturu “Tko to krade?”, koja se nastavlja na pjesmu “Dosta mi je tog”, činjenica da je Hus na albumu “istočio” sve što muči i njega i nas, razlogom je zašto “Vrijeme” nije još jedan, nego važan album Parnog valjka i zašto je vrijeme, to je sad i skepticima jasno, na njihovoj strani.
Naravno, radi s o visokoprofesionalno realiziranom albumu na kojem vam se zbog superiorne sviračke podloge čini da sviraju dva, a ne jedan bend. U produkciji Husa i Marijana Brkića Brka, s podrškom Bere, Dade, Preksija, Akija i gostiju, ima tu hitova koji se nemilice vrte po radijima. Neki od njih, od početne pjesme “Vrijeme”, preko “Samo ti (Norma Belle), “Opet se smijem”, ili završne “Za malo nježnosti”, pripadaju pjesmama koje stoje rame uz rame s njihovim najkomercijalnijim hitovima. Ali, pored svih njih pažljivom slušatelju nikako ne bi trebao promaknuti drugi dio albuma, pjesme koje možda neće prepoznati najšira publika, a u kojima se nalazi tematska srž albuma čiji tekstovi ponajviše govore o onome što nam se događa. Primjerice, “Prolazi sve, zar ne?”, balada “Hotel Apatija”, spomenuta “Dosta mi je tog”, “Nema signala” ili “A ja neću nikada”. Još bolje, upravo su taj niz pjesama snimili s manje produkcijskih finesa i zvučnog cifranja, zadržavši energiju benda u sirovoj, “čistoj” svirci bez suvišnih ukrasa. Stoga je primjereno (n)ovogodišnju seriju tekstova o glazbi u Ekranu započeti sastavom koji je odavno dokazao da je vrijeme na njegovoj strani, pa možda “prijeđe” i na nas.
Parni valjak novim albumom potvrđuje se kao institucija domaće srednje struje koja ne posustaje, iduće 2020. godine slavi 45 godina postojanja i predstavlja najdugovječniji domaći bend koji, izuzev nekoliko godina stanke, svira u kontinuitetu od 1975. Očito, puno je vremena prošlo pa i Husove reference na početke u pjesmi “A ja neću nikada” dobro zbrajaju razlike između mladosti i zrelosti, svih onih tema koje dominiraju albumom. Podatak da su baš zadnjih godina s proslavom 40. godišnjice osnivanja benda odsvirali neke od svojih najvećih koncerata po velikim sportskim arenama, s luksuznom scenskom produkcijom i rasprodanim ulaznicama, govori nam da su pod stare dane još i ubrzali ritam koji su odavno uhvatili.
Dok mnogi drugi snizuju troškove koncertnih produkcija i pokušavaju se ponašati “racionalno”, upravo je profesionalna “iracionalnost” Parnog valjka ono što ih tjera naprijed. Slično je i u tonskom studiju u kojem su posljednjih godina snimili nekoliko uspješnijih singlova i sada im pridodali nove pjesme koje čine “Vrijeme” logično sklopljenim albumom, a ne slučajnom kolekcijom pjesama. Iako je prošlogodišnja domaća produkcija bila puna odličnih albuma, mladih i starih izvođača, Husove pjesme u jedinici mjere “aktualnosti” mogu se mjeriti s njima. “Vrijeme” u tekstovima pjesama funkcionira kao zbroj nadanja, opreza i razočaranja zrelog čovjeka koji zna što ga čeka iza ugla.
BRAVO DECKI!!!!