Knjigu kupio sam prije dvije godine na antikvarnom odjelu pulskog sajma Sa(n)jam knjige, jer volim izdanja Vjeverice, ovo nikad ranije nisam vidio, ilustrirao ga je zagrebački kipar i grafičar Ivica Antolčić, a u Sarajevu nekad sam imao, i čitao, poznatije i češće preštampavano, izdanje biblioteke Lastavica, sarajevske Svjetlosti. Na titularnoj stranici novokupljenog primjerka Ex libris je čuvene pulske knjižarke Tereze Pulje.
Početkom rujna proveli smo nekoliko dana u Puli, na kasnoljetnim kupanjima i odmaranju kostiju uz more, na kupalištu Valkana. I tako sam jednog popodneva s vječito neraspakiranih kutija sa stvarima preseljenim sa Sepetarevca (o čemu ponešto piše u knjizi "Selidba") uzeo roman "Orlovi rano lete", koji sam čitao pet-šest puta, a posljednji put prije cijelih pola stoljeća. Nekad sam knjigu znao napamet, ne svaku njezinu rečenicu, premda sam i rečenice mnoge znao, nego cjelinu priče, svaku iz mnoštva razvedenih epizoda i događaja, svaku anegdotu koja djeluje kao da je stvarna, a od kojih pisac sagradio je svoj čudesni roman, pa me je, možda, zanimalo što je od svega toga ostalo u sjećanju. Ili sam poželio evocirati onaj jedinstveni osjećaj kada se stvari koje sam nekad pamtio, s kojima sam bio suživljen i od kojih je bila sačinjena moja svijest, ponovo vraćaju u pamet, podsjećajući još jednom čovjeka da ništa ne može biti potpuno zaboravljeno i da sve što smo ikad znali i pamtili postoji negdje u nama. Zanimalo me, naravno, i kakva je knjiga koju sam nekad toliko volio, i koja mi je s navršenih deset uz Molnarove "Junake Pavlove ulice" i Twainove "Pustolovine Toma Sawyera", bila najvažnija, što će reći i najbolja u životu, ali sam se plašio razočaranja. Kada se razočaravamo u knjige koje su nam nekad toliko značile kao da na vrijednosti gubi sve ono što smo tada bili pa kao da se razočaravamo u sebe, u ono što smo tada bili, u što smo vjerovali i kako smo razumijevali svijet, i najednom se počinje urušavati i ono što smo danas. To što smo tada bili samo djeca, ne znači ništa. Čovjek za samoga sebe i u svojim sjećanjima nikad nije bio dijete. Bio je ono što je i danas, samo na neki drukčiji način, u nekom drugom životu i svijetu.
FOTO U ulozi zavodnika osvojio je publiku u 'Villi Mariji': Evo kako danas izgleda glumac Damir Markovina
Knjigu sam pročitao u jedno popodne i večer. Čini mi se da sam je pročitao onako kako sam je čitao i onda, istom brzinom i istom glađu za pričom kako sam je čitao i onda. Kao da je sve isto, osim potrebe koju imam danas da rastavljam odlomke na rečenice i rečenice na riječi, i da ispitujem način na koji je Ćopić pisao svoje remek-djelo. A pisao je onako kako pišu samo najveći pisci za djecu, kao da piše iz sebe, iz cjeline svoje pameti i svijesti, bez prilagođavanja tobožnjem uzrastu i bez svijesti o svrsi i obliku onog što piše. Pisao je onako kako piše Thomas Mann u "Čarobnom brijegu", samo za djecu. On je sudionik svijeta svojih romana - naročito ovog - kao što je Mann sudionik svijeta svojih romana, naročito "Čarobnog brijega".
"Orlovi rano lete" roman je o djetinjoj pobuni i ustanku. Možda je Ćopiću bila namjera da iz svoje dječje perspektive opiše motive i razloge za odlazak u partizane. Možda je sav užas 1941. - godine koja se vraća! - u Bosanskoj krajini, u kojemu je kao mladi čovjek sudjelovao, pokušao opisati, tako što će ga osloboditi krvi i traume, u romanu "Orlovi rano lete". Kada sam ga s osam, devet, deset godina čitao, nije mi se tako činilo. Tada ovo je bila knjiga o svijetu kojem sam poželio pripadati, manje onom stvarnom, usred mitskog Prokinog gaja, u kojemu se okuplja pobunjenička skupina, a mnogo, mnogo više ovo je bila knjiga o svijetu književnosti, koji je preda mnom rastvarao Branko Ćopić. Čitajući pedeset godina kasnije najednom mi se sasvim ozbiljno čini da sam otad u neutaživoj gladi za knjigama, za novim svjetovima, za avanturama i doživljajima drugih ljudi, nesvjesno u svakoj knjizi tražio ono prvotno uzbuđenje Ćopićem. Malo je stvarno velikih knjiga na svijetu, još manje velikih je pisaca. Život u književnosti prekopavanje je po bibliotekama i knjižnicama, začitavanje u sve i svašta, i duga potraga za velikim piscem i njegovom knjigom.
Sve likove romana upamtio sam, ne samo po njihovim imenima, nego upamtio sam i karaktere: Stric, Jovanče, Nikolica s prikolicom, Nik Čulibrk, Lazar Mačak, Vanjka Široki, poljar Lijan, Đoko Protrk… Pa natpis na Stričevom šeširu, ustvari kartonu kutije mišomora: "Ništa nema da te brine, od ovoga pacov gine". Danas znam, što onda nisam znao: simetrični osmerac, nakon deseterca najčešći stih u našoj narodnoj poeziji, i stih Hanibala Lucića, dok pjeva: "Jur nijedna na svit vila/ Lipotom se već ne slavi/ Jer je hvale sve skupila/ Vila ka mi sarce travi".
Moje sarce zatravio je Branko Ćopić, za cijeli život i za svagda.
Otvori KEKS Pay
