Vedran Mlikota zaslužan je što je njegov Zagvozd postao značajno mjesto na karti kulturnih zbivanja u Hrvatskoj. Glumci u Zagvozdu manifestacija je koja u malo zabiokovsko mjesto dovodi najpopularnije kazališne predstave, koncerte i izložbe i traje već punih 19 godina.
Zahvaljujući zalaganju udruge Glumci u Zagvozdu i gostoljubivosti Zagvožđana, posjet festivalu postao je stvar prestiža. Ako nisi pogledao predstavu u Zagvozdu i poslije nje tulumario s mještanima uz pršut, sir i bevandu, kao da ljeti nisi nigdje ni bio. S Vedranom Mlikotom razgovarali smo pod hladom oraha u dvorištu njegove obiteljske kuće.
Glumci u Zagvozdu preživjeli su unatoč gospodarskoj i financijskoj krizi. Kako ste ih uspjeli održati na životu?
A, svakako! Uz svesrdnu pomoć naših institucija, koja je uz godine u godinu sve manja, ali, evo, zahvaljujem im. Pomognu Općina Zagvozd, Splitsko-dalmatinska županija i Ministarstvo kulture, a ostatak su naši vjerni sponzori, desetak vjernih prijatelja koji pomažu koliko mogu, što u novcu što u uslugama. Uvijek moramo imati i džokere u rukavu koje zovemo kada zagusti...
Što ste pripremili za ovo ljeto? Koliko je predstava, koncerata, izložbi...?
Sve zajedno 13 programa: 7 predstava, 4 koncerta i izložbe. Gostuju kazališta iz Zagreba, Pule, Virovitice, Varaždina i Karlovca, nastupa Zijah Sokolović, a koncerte će održati Ibrica Jusić, Radojka Šverko, folklorni dio Nacionalni ansambl iz Makedonije i naš Lado. Sve je počelo izložbom “Himalaja Stipe Božića” koja traje cijelo ljeto. To je uvod u našu ekspediciju na koju idemo iduće godine. Stipe Božić prvi put na neku ozbiljnu visinu vodi Planinarsko društvo Sveti Jure iz Zagvozda, nas desetak Vlaja. Zato smo ekspediciju nazvali Vlaji na Himalaji. On i ja smo organizatori, idemo na 6490 m visok vrh Mera Peak u središnjem dijelu Himalaje.
Vi ste već bili na Himalaji?
Da. Stipe, ja i jedno društvo. To je bio moj prvi izlet tamo.
Kako je bilo?
Fenomenalno! To je drugi svijet, jedna posebna priča. Svatko tko voli planinu, mora otići na Himalaju. To je jedan drugi svemir i poseban doživljaj.
Očito ste pustolovnog duha. Sudjelovali ste i u ekspediciji Lea Lemešića koji je jedrilicom oplovio svijet.
Leo je preplovio 66.000 milja, a ja sam s njim bio dva puta, na dvije etape. Plovio sam mali dio, ali ponosan sam što sam dio ekipe. Stotinjak je ljudi u šest godina, koliko je trajala Leova ekspedicija, plovilo s njim po svijetu. On je tri puta preplovio Atlantik, Tihi i Indijski ocean. Ja sam s njim plovio Indijskim oceanom do Maldiva, dva mjeseca. A godinu prije bio sam s njim u Meksiku.
Je li bilo kriznih situacija?
Ne, Leo je vrlo ozbiljan moreplovac i izbjegava ekstremne situacije. Bilo je valjanja, svega, ali kad se sve zbroji to je prelijepo životno iskustvo.
A je li bilo problema na Himalaji sa Stipom Božićem?
Ne. To mi se nije moglo bolje poklopiti, to je životni san svakog planinara-amatera kao što sam ja. Bio sam beskrajno ponosan i sretan što me Stipe zvao, a kad sam doživio Himalaju, rekao sam: “Moramo otići opet!”. I, eto, idemo.
Što je teže, penjati se na Himalaju ili ploviti Indijskim oceanom u jedrilici?
Puno je teže penjati se. U jedrilicu sjedneš i što ti Bog da. Uzdaš se u kapetana i nadaš se da ćeš mu moći nešto pomoći, a na Himalaji je teže, osuđen si sam na sebe, svaki napredak moraš postići sam.
Pripremate li se fizički?
Cijelog prošlog ljeta imao sam pripreme. Penjao sam se po Biokovu, dva mjeseca, vozio sam bicikl... Ovo je ozbiljnija priča, opet ćemo na Biokovo i bicikl. Bitno je nabiti kondiciju u nogama, da izdržiš ta 22 dana svakodnevnog pješačenja i penjanja po 10-ak sati.
Kako se sve to uklapa u vaše profesionalne angažmane?
Kad nešto jako želiš, sve možeš uklopiti. Uz dobre dogovore i organizaciju te susretljivost u poslu, nije teško izdvojiti mjesec dana.
Na čemu sad profesionalno radite?
Već godinu dana član sam ansambla Kerempuh, u prošloj sezoni napravio sam dvije predstave, a u novoj bismo trebali raditi predstavu Ante Tomića. To je plan do Nove godine, a imam i svoju kazališnu družinu. Uvijek ima posla. Više sam orijentiran na kazalište, a manje snimam, ali to je prva ljubav svakog glumca.
Svojedobno ste dali otkaz u HNK i otišli u slobodnjake. Kako to da ste ipak odlučili biti član nekog kazališta? Jeste li se “uozbiljili” – stalan posao i sigurna plaća...?
Najlakše je i najljepše biti slobodnjak jer onda možeš birati što ćeš raditi. No, ravnatelj Duško Ljuština ponudio mi je angažman, dogovorili smo se u tri minute. Lijepo je i dobro biti dio života neke kazališne institucije, a može se raditi i nešto sa strane. To je normalan glumački put. Malo budeš slobodnjak, malo radiš ovdje, malo ondje... Život glumca je nomadski, u umjetničkom smislu.
Koliko ste često u Zagvozdu?
Uvijek kada imam vremena. Zadnjih godina cijelo ljeto.
Zagvozd je poznat po gostoljubivosti, feštama nakon predstava, čak se i trg zove Trg glumaca. Traje li još uvijek zanos među mještanima?
Naravno, iako to ima svoje uspone i padove, kao i svako spontano druženje. Nekad bude baš dobra fešta, nekad manje dobra, ali važno je da se kvalitetno odradi program kulturne udruge Glumci u Zagvozdu. Publike uvijek ima, a i umjetnici vrlo rado dolaze.
Jesu li još uvijek sve predstave besplatne?
Da, od prvog dana, a dovodimo recentne kazališne predstave, koncerte...
Jeste li dobili neku nagradu zato što ste Zagvozd pretvorili u kulturno središte?
Jesam, prije 10-ak godina od Splitsko-dalmatinske županije za promidžbu kulture. Najveća je nagrada zadovoljstvo svih nas koji u tome sudjelujemo kao organizatori, izvođači ili publika. Došli smo do razine da možemo odraditi najveće predstave i projekte. To i radimo. Prava nagrada i priznanje institucija bila bi da više odriješe kesu.
Idete li na kupanje? Tunelom kroz Biokovo pa na Makarsko primorje, pretpostavljam?
Kad stignem. Kada mi je tu kći, odem, ne toliko koliko bih trebao. Ja više volim na Biokovo nego kroz Biokovo.
Kad ćete na godišnji odmor?
Sad sam na godišnjem. Preko tjedna se odmaram, malo radim oko kuće, a vikendima dolaze umjetnici...
Znači, i odmarate se uz kazalište?
Prvi put sam u kazalištu bio u srednjoj školi i to mi je promijenilo život. Bio je to najljepši osjećaj koji sam doživio. Prijatelj i ja u kazalištu smo zapravo bili po kazni, morali smo nakon generalne probe jedne opere napisati referat. Došao sam u kazalište i mogu reći da više iz njega nisam ni izlazio.
Dogodine su jubilarni, 20. Glumci u Zagvozdu. Pripremate li nešto spektakularno?
Ako bude podrške i ako dođemo na pozitivnu nulu ove godine, onda će biti odlično. Spremamo dobar program, bit će 5-6 top koncerata i 5-6 top predstava. To je dovoljno za godišnjicu.
Hoće li se peći janjci?
To je neminovno. Kad ljudi dođu u Kinu, jedu kinesku hranu, u Japanu jedu sushi. Ne možemo ih u Zagvozdu poslužiti sushijem. Mi smo tradicionalno gostoljubiva čeljad. Žao mi je što novinari to interpretiraju na krivi način. Ispada da se ovdje samo jede, pije i fešta.
A što radite kad ne pijete, ne jedete i ne feštate?
Razgovaramo o umjetnosti.
>>Nakon šest godina vratio se prvi Hrvat koji je jedrilicom oplovio svijet
Stipe penjač, a ne jebač