U vrijeme starog Rima i slavnog cara Klaudija II., vojnicima je bilo zabranjeno zaručiti se i ženiti, a razlog je bilo to što bi brak, pogotovo prva bračna noć, kod tih mladića mogao povećati želja za ostankom kod kuće umjesto da se, eto, vesele odlasku u rat.
Svećenik po imenu Valentin prkosio je tim naredbama i potajno bi ih ipak vjenčao.
Careva ruka ga je – da skratim ovaj povijesni pregled – vrlo brzo sustigla, strpala u tamnicu i, na dan 14. veljače, odrubili su mu glavu. Legenda kaže da je Žera iz Crvene jabuke baš tada napisao tekst za veliki hit “Sa tvojih usana” te onaj legendarni stih o onima koji zbog ljubavi glavu gube i umiru kada ljube, ali to nikada nije potvrđeno. Ono što je, međutim, i te kako potvrđeno jest da su Valentina nedugo nakon smrti proglasili svecem i mi smo jučer, svatko na svoj način, proslavili njegov dan koji se planetarno slavi kao: Dan zaljubljenih! Neki su tako sa svojom boljom polovicom večer proveli na romantičnoj večeri u skupocjenom restoranu, drugi u ljubavnom sjedalu multiplex kina, a treći su, sasvim uzalud, po klubovima kupovali ruže usamljenim djevojkama. Istovremeno, ja sam ostao kući gledati TV i, uz neke stare ljubavne filmove prisjećao sam se djevojaka s kojima sam do sada provodio taj dan, a zbog kojih sam, naravno, i sam znao gubiti glavu...
Elem, prvo sam pogledao film s Billy Crystalom i Meg Ryan: “Kad je Harry sreo Sally”. Sjećam se kao da je jučer bilo kada sam plavokosu Ivanu iz gimnazije pozvao da ga za Valentinovo skupa pogledamo. S vrata svoje dječačke sobe poskidao sam sve Panini sličice popularnih nogometaša kako bih na nju ostavio što zreliji dojam. Namjeravao sam joj za vrijeme scene u kojoj Meg Ryan glumi da proživljava orgazam, reći da ga ona – ako pristane prespavati kod mene – neće morati glumiti, ali nažalost nikada nisam dobio priliku za to. Taj spoj mi je, naime, samo polovično uspio. Ja sam došao, a ona, eto, nije...
“Kad je Miro sreo Ivanu...”, zezali su me u školi cijelo sljedeće polugodište, pa snažno poentirali: “Nikada!” “Titanic”, nadalje, koji sam gledao s kolegicom s pravnog fakulteta, također mi se nije pokazao kao dobar izbor za dan zaljubljenih. Ona je, naime, tijekom tog zajedničkog gledanja već imala položen ispit iz pomorskog prava, a ja još uvijek nisam bio ni nabavio knjigu. U trenutku kada su Leo i Kate onako lakomisleno izašli na palubu i skoro pali u more, ona mi je počela pričati o pravnim propisima koji vrijede na tom brodu, međunarodnim vodama te o ZERP-u, a ja sam iz svega toga shvatio samo jedno – da to nikada neću položiti! Ni ispit, a bogami ni kolegicu...Romantične komedije s Hugh Grantom, isto tako, neko vrijeme nisu davale neke pretjerane rezultate, a onda je “Notthing Hill” spasio stvar. Sljedeće dvije godine skupa sam s djevojkom koju sam obrlatio upravo na tom filmu maštao o tome kako ćemo jednog dana voditi malu knjižaru na Portobello roadu. Moj san je uvijek završavao time da i nama u knjižaru uđe neka svjetski poznata ljepotica poput Julije Roberts zbog koje ću ostaviti ovu svoju, dok je njezin, istina, uključivao tu knjižaru, ali ne i mene u njoj. (Snovi su nam se naposljetku ostvarili i, nismo ostali skupa).
Eh da, skoro sam zaboravio, pogledao sam sinoć ponovno i film “10 stvari koje mrzim kod tebe”, a koji sam prvi put gledao s jednom atraktivnom djevojkom na Valentinovo prije nekoliko godina. Ona je za vrijeme tih sat i pol koliko film traje, prisjetio sam se, uspjela nabrojiti više od stotinu stvari koje mrzi kod mene. Posljednja je, nota bene, bila upravo taj moj izbor filma...Ni jedan od ovih nabrojenih filmova nisam, međutim, jučer gledao na nekom od domaćih TV programa. Valentinovo je kraj njihove programske sheme prošlo poprilično neprimjetno, a glava svetog Valentina – ako se naše televizijske urednike pita – zakotrljala se sasvim uzalud. Osim “Ljubav je na selu”, emisije koju ne bi trebalo prikazivati nikada i nigdje, a ponajmanje jučer u najboljem terminu, nisu nam ponudili ništa što bi i najmanje asociralo na ljubav.
Pa makar, evo, u nazivu...Zbog tog iskazanog manjka romantike, ali i spremnosti da TV program prilagode nekim vanjskim događajima i bitnim datumima koje bi u smislu televizijske zabave svakako valjalo obilježiti, domaćim televizijama uskraćujem sve moguće ruže za ovo Valentinovo: od onih ljubavnih, pa sve do ove moje tjedne TV ruže. Svima onima koji su zbog njihova propusta bili prisiljeni filmove sa svojim boljim polovicama gledati na nekim drugim programima, Internetu ili, što ja znam, Netflixu, krojeći si na taj način vlastitu programsku shemu, a što je, sasvim sigurno, budućnost gledanja televizije, poručujem da se ne brinu ako poput mene nisu imali sreće s ljubavnim filmovima koje su gledali.
Problem vjerojatno nije bio u izboru filma, već djevojke.
hoćete li nam uskoro nametnuti i 4.7. kao praznik?!?