Prošlo je 20 godina otkako je publika upoznala glumca Tonija Gojanovića kroz ulogu Siniše u kultnom filmu "Karaula". Zbog prilike koju je dobio od redatelja Rajka Grlića, ovog glumca još uvijek prepoznaju na ulici, a vjerujemo kako će ga sve više zaustavljati i zbog uloge inspektora Luke Horvata kojeg igra u RTL-ovoj seriji "Specijalisti Zagreb". Naš sugovornik je godinama radio u Njemačkoj, glumio je uz bok svjetskim glumačkim imenima i s nama je podijelio svoje misli i osjećaje o glumi, ulogama koje je igrao i kolegama s kojima je surađivao.
Nakon godina rada u Njemačkoj, što vas je najviše privuklo povratku na hrvatski set i ulozi u "Specijalistima Zagreb"?
Posljednjih nekoliko godina u više sam navrata snimao u Hrvatskoj, ali uglavnom su to bili strani projekti koji su se ovdje snimali, a ja sam u njima igrao pretežno na engleskom i njemačkom jeziku. Svakako mi je nedostajao rad u Hrvatskoj, ali kako to u našem poslu biva, mnogo je elemenata koji se moraju "posložiti" da bi se neki projekt realizirao, a to ponekad traje. U slučaju serije "Specijalisti Zagreb" bio je to zanimljiv format, krimi serija u kojoj je svaka epizoda slučaj za sebe. Odlična je glumačka ekipa: Peđa Gvozdić, Vini Jurčić, Ivan Barišić, Anja Matković, Ivona Baković i mnogi drugi, kao i dva izuzetno zanimljiva mlada redatelja, Filip Heraković i Filip Mojzeš.
Luku Horvata opisujete kao briljantnog inspektora koji se teško snalazi u međuljudskim odnosima. Što vam je kod njega bilo najzanimljivije, a što vam je možda bilo najteže pronaći u sebi?
U pripremama prije samog snimanja dosta sam vremena posvetio promišljanju i izgradnji Lukina unutarnjeg života. U sinopsisu je opisan tek u nekoliko kratkih crta. To su bili grubi obrisi lika koji su mi bili važni za daljnji rad. Ponekad me glumački rad podsjeća na kiparstvo. Dobijete grubi kameni blok koji s vremenom brusite, uklanjate višak i oblikujete dok se ne ukaže konačna forma. Ali gluma, naravno, nije statična. Ona je živa i događa se u trenutku. Nikako se ne smije zadržati samo na teorijskoj razini jer i najbolja priprema ponekad može odvesti u pogrešnom smjeru ako niste otvoreni za ono što se događa u trenutku. Tek kada ste na probi ili pred kamerom, kada imate partnera u sceni, lik ima priliku u potpunosti oživjeti. Često tek tada poprimi svoj konačni oblik i, u najboljem slučaju, uspijete iznenaditi sami sebe. Kod Luke je najveći izazov bio pronaći razloge i unutarnju motivaciju za njegove postupke, reakcije i hladno, analitičko razmišljanje, kao i za njegovo nesnalaženje u međuljudskim odnosima. Sve je to, na neki način, posljedica života koji je imao. Bilo mi je važno i da lik ne bude jednodimenzionalan. Htio sam pokazati njegovu kompleksnost i emocije koje su u suprotnosti s prvim dojmom koji publika stekne u početnim epizodama. Upravo je zato forma igrane serije zahvalna jer likovima i publici daje prostor i vrijeme da se upoznaju.
Luka se nakon smrti supruge vraća u Hrvatsku zbog sina. Koliko ste u građenju lika razmišljali o njegovoj potrebi da ponovno nauči biti otac, a koliko o njegovoj ulozi policajca?
To su neki od ključnih trenutaka Lukine biografije. Bilo ih je još mnogo, ali meni je u radu na ulozi bilo najzanimljivije istražiti specifičnosti tih okolnosti i način na koji se Luka "nosi" s tim teretom. Kako i zašto reagira upravo tako kako reagira. Zanimljivo mi je bilo istraživati i svijet policije, njihove metode i način rada. Od rukovanja oružjem do samih struktura unutar policije. Sve je to dio pripreme, ali kada dođete na set i čujete "akcija", sve pripreme padaju u drugi plan. Tada zapravo živite trenutak nečijeg života i reagirate u zadanim okolnostima.
Je li vam bilo posebno zanimljivo igrati inspektora nakon što ste dugo priželjkivali takvu ulogu? Postoji li neki glumački san koji još uvijek čekate ostvariti?
Svaka uloga sa sobom nosi neke specifičnosti i vještine koje morate svladati. Tako je bilo i s ovom ulogom. To je, zapravo, ljepota ovog posla. Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, bilo bi lijepo imati karijeru koja traje i koja raste u svakom smislu. Često u glumačkom poslu stvari nisu u našim rukama i to je činjenica koju valja prihvatiti. Zato nastojim kontrolirati ono što mogu. Rad na sebi, glumački zanat, nešto je na čemu neprestano radim. Kazalište mi je u tome puno pomoglo, kao i pedagoški rad kojim sam se imao prilike baviti. Imao sam privilegiju raditi u kazalištu i na filmu, i to na nekoliko jezika.
Već godinama radite u Njemačkoj, a sada ponovno snimate u Hrvatskoj. Kako se razlikuju radna atmosfera, odnos prema glumcu i sam proces stvaranja između hrvatske i njemačke produkcije?
Sam glumački proces ne mijenja se toliko. Prihvatite činjenicu da vaši kolege možda koriste drugačije glumačke tehnike, imaju drugačiju obrazovnu pozadinu ili iza sebe više ili manje iskustva. Ali kada stanete pred kameru, pokušavate uhvatiti trenutke života koji se ili dogode ili ne dogode. U tom smislu glumački rad se ne razlikuje. Ono što je evidentno i što se odmah primjećuje na setu jest veličina budžeta kojim produkcija raspolaže. To se vidi u uvjetima rada, vremenu koje imate na raspolaganju i, naravno, honorarima.
Imali ste priliku raditi s velikim međunarodnim imenima, među kojima su Kate Winslet, Marion Cotillard i Alexander Skarsgård. Što naučite o glumi kada stanete pred nekoga koga ste prije toga gledali na velikom platnu?
Kada radite s ostvarenim glumcima koji imaju zavidne karijere i mnogo iskustva, vrlo brzo shvatite da su na kraju dana to ipak samo ljudi koji se trude napraviti dobar posao. Uvijek, a pogotovo na takvim setovima, gledam i učim. Kako se ponašaju, kako rade, kako se odnose prema ekipi. I zapravo se svaki put iznova iznenadim koliko je jednostavno raditi s njima. Izostanak ega, želja za istraživanjem i spremnost da svjesno pogriješe ili isprobaju nešto novo fascinantni su. Ta ozbiljnost igre je zarazna.
Rekli ste da vas fascinira kada shvatite da i veliki glumci preispituju svoje odluke, pokušavaju i griješe. Je li vas to iskustvo oslobodilo straha od pogreške?
Ja si uvijek ostavljam pravo pogriješiti. To je preduvjet za kreativan rad. Morate se osloboditi straha jer je on najveća kočnica kreativnom djelovanju. Ako me ičega strah, onda možda jedino toga da ne izgubim radost igre.
Koliko danas vjerujete intuiciji, a koliko zanatu, pripremi i disciplini? Može li se intuicija istrenirati ili je upravo njezina vrijednost u tome što je nepredvidiva?
Uf, složeno pitanje... Rekao bih da su podjednako važne. Intuicija bez discipline kratkog je daha. Ali intuicija je krhka stvar; ako je slušamo i doživimo u svoj njezinoj punini, potrebna joj je disciplina da bi se mogla izraziti do kraja. Tek radom na sebi i uz mnogo discipline postajemo svojevrsno sredstvo kroz koje intuicija može nesmetano teći i razviti svoj puni potencijal. U protivnom ostaje neostvareni kreativni impuls koji nikada nije zaživio. Mislim da je intuicija prisutna u svima nama, uvijek i stalno. Ponekad smo je svjesni, a ponekad nismo. Ono što možemo trenirati jest biti otvoreniji za njezine impulse.
Život između projekata, gradova i država zvuči uzbudljivo, ali može biti i vrlo usamljen. Koliko je nomadski način života za vas izbor, a koliko posljedica profesije kojom se bavite?
Svakako da je to bio moj svjestan izbor. Uvijek imamo slobodu reći "ne, hvala" ako nam nešto ne odgovara. Sloboda se odnosi na odluku da se bavim glumačkim poslom na više tržišta. Ali to kako će se razvijati moja karijera, koje će mi se prilike otvarati, koliko, kako i gdje ću raditi, to nije bilo u mojim rukama. Jedino na što mogu utjecati jest moja spremnost kada se prilika pojavi. Takav način života nije bez svojih nedostataka, ali ne bih ga mijenjao ni za što.
Nakon nagrade za "Karaulu" 2006. uslijedilo je razdoblje u kojem vas domaća publika nije često imala priliku gledati, ali vjerujem da vas ljudi i dalje pamte po Siniši?
"Karaula", koja je snimljena prije nevjerojatnih dvadeset godina, pronašla je svoje mjesto u srcima publike. I nakon toliko godina ljudi se i dalje sjećaju tog filma i citiraju čitave scene napamet. Beskrajno sam zahvalan Rajku Grliću na ukazanoj prilici da budem dio te priče. Nisam mogao poželjeti bolji start.
Kada danas pogledate ulogu Siniše iz "Karaule", vidite li u tom mladom Toniju Gojanoviću nekoga koga biste danas drugačije odigrali ili biste neke stvari ostavili upravo onakvima kakve su tada bile?
Gledao sam nedavno intervju s jednim redateljem koji je rekao da filmovi nikada zapravo nisu gotovi. Naprosto ih se mora "napustiti" jer moraju biti prikazani. Često se redatelji vraćaju svojim filmovima i izdaju director's cut ili neku proširenu verziju, ili na neki drugi način revidiraju snimljeni materijal. Svaki glumac kojeg poznajem uvijek bi se, da ima priliku, vratio i promijenio nešto u svojoj izvedbi. Ali možda upravo u tome i jest ljepota ove profesije. Film je zabilježeni trenutak u vremenu. Fiksiran je i nepromjenjiv. Možda na to treba tako gledati. To je bio trenutak zabilježen na filmskoj traci ili, kao danas, pohranjen na hard disku. Netko drugi ga je odabrao, montirao i uklopio u veću cjelinu kako bi služio priči. Netko treći će ga možda pogledati i tek tada film postaje kompletan. Da se vratim na jedno od vaših prethodnih pitanja, gledajući sebe mogu provjeriti je li me poslužila intuicija i je li se disciplina isplatila.
Glumci su postali emocionalne atlete. Proces je jako bolan, te moj privatni život pati, rekao je Al Pacino, slažete li se s njegovom izjavom?
Kada Al Pacino nešto kaže u vezi s glumom, valja pažljivo slušati. Isto tako, vjerujem da svatko ima svoj put i da za svakoga ima mjesta. Svi smo različitih senzibiliteta, a to određuje kako ćemo i koliko osobno doživljavati procese u ovom poslu. Također je činjenica da se cjelokupna filmska industrija mijenja i da je trenutačno na svojevrsnoj prekretnici. Navike publike su drugačije, ali potreba za novim i autentičnim pričama nešto je što ostaje konstanta.
Glumci moraju vrlo dobro poznavati sebe da bi mogli uvjerljivo igrati druge. Što ste o sebi najteže morali prihvatiti?
Taj proces upoznavanja sebe u profesionalnom smislu i rada na sebi počinje na Akademiji, a zapravo nikada ne prestaje. Gluma nas uči empatiji. Ponekad moramo igrati likove koji su toliko različiti od nas samih, a pritom ne smijemo osuđivati njihove postupke. Naprotiv, pokušavamo ih razumjeti. Dogodi se da nas neke uloge odvedu do vrlo mračnih mjesta naše psihe i otkriju nam što sve zapravo čuči u svima nama. Ako nemate disciplinu ili nekog stručnog tko vas vodi kroz taj proces, to može biti pogubno. Na kraju rada teško je prihvatiti činjenicu da je najbolja izvedba zapravo ona u našoj glavi. Jedino je ona savršena. Kada gledamo sebe izvana, uvijek bismo nešto mijenjali.
Koja pjesma vas uvijek može oraspoložiti i zašto, a kojoj knjizi i filmu se često vraćate i zašto?
Trenutačno album Erica Claptona "Unplugged" ide na repeat. Od knjiga zadnjih nekoliko tjedana sa sobom nosim "Meditacije" Marka Aurelija, kojima se rado vraćam, i "Life in a Mid-Shot" Lesa Chanterya. A filmova je toliko puno da ne znam gdje bih počeo. Evo, nedavno sam ponovno gledao prva dva dugometražna filma Terrencea Malicka, "Badlands" i "Days of Heaven", i iznova sam se oduševio. To je redatelj koji definitivno sluša vlastitu intuiciju.
Nedostaje li vam Zadar, što prvo napravite kad se vratite kući i razmišljate li o povratku u Hrvatsku u jednom trenutku?
U djetinjstvu sam više vremena proveo u Šibeniku, tako da sam više vezan za taj grad. Kad dođem doma, jedna od prvih stvari koje napravim jest da odem na kavu s prijateljima. Što duže živim i putujem, to više shvaćam koliko nam je lijepo ovdje i koliko Hrvatska ima za pružiti, tako da je stalni povratak nekad u budućnosti svakako opcija.
U kakvoj obitelji ste odrasli i kako su vaši roditelji prihvatili vaš odabir zanimanja, jesu li bili skeptični?
Moji roditelji poštovali su moj odabir fakulteta, iako su priželjkivali da studiram nešto "konkretno" haha…
Kad biste sutra dobili godinu dana potpuno slobodnu od posla, bez ugovora, audicija i obaveza, kako biste je proveli?
Nadoknadio bih sva putovanja koja sam planirao. Mislim da bih godinu dana iskoristio upravo za to - putovanja, ljude koje volim i vrijeme za stvari za koje inače uvijek nedostaje vremena.