"Ja sam običan čovjek kao i vi, ovo što sam napravio, to nisam sam, imam stotine kolega koji su mi pomagali, a konačno i radio i televizija - i oni nam pomažu".
Tako je na vrhuncu popularnosti govorio veliki Ivo Robić. Znate, volimo mi koji se bavimo ovom ili onom formom novinarstva kititi i proglašavati umjetnike velikim ili pak najvećim, legendama, pionirima ili temeljima. Ali, skladatelj i pjevač koji bi upravo dok ovo čitate (28. siječnja) proslavio stoti rođendan, Ivo Robić, sigurno je zaslužio te i brojne druge epitete. Najizravniji uvid u to dobio sam radeći epizodu dokumentarnog serijala "A Porina dobiva", u produkciji Glazbenog saveza Unison, upravo o njemu. Budući da su mnogi potencijalni sugovornici iz njegova vremena napustili ovaj naš samouništavajući svijet, bilo je teško pronaći relevantne sugovornike koji će evocirati uspomene na čovjeka kojeg u tom trenutku već 17 godina nije bilo tu. No, što bi se inventivno i originalno reklo, krenimo mi ispočetka.
Prvi pjevač koji je s ovih prostora uspio ostvariti pravu i ozbiljnu međunarodnu karijeru rođen je dakle 28. siječnja 1923. u Garešnici. Otac Stjepan vodio je tamošnji tamburaški orkestar pa je mali Ivo rano počeo svirati i pjevati u zboru. Dakle, glazbeni okvir definiran je za njega već kao dijete, a kako je rastao, povećavale su se i ambicije:
"S kolegama u bjelovarskoj gimnaziji imao sam jedan orkestar. Stariji kolege, kad bi završili gimnaziju, odlazili bi na studij u Zagreb, a odlazio sam i ja preko praznika jer sam u Zagrebu imao rođake. Neki stariji dečki već su svirali po plesnjacima kod Nene Grčevića u Big bendu, ili pak kod Bojana Hohnjeca, i budući da su oni upali, rekli su - hajde pjevaj i ti nešto s nama. Onda sam došao u Zagreb studirati pravo i počeo sam i profesionalno raditi, recimo u Grill roomu (poslije Gradski podrum na Trgu bana Jelačića, op.a), to je bio noćni lokal i tu su dolazile familije sa svojom djecom. A zgodno je bilo kad bismo završili, oko 2 ili 3 sata u noći, svirati i pjevati, onda bi čitavu večer dolazio glavni šef sale s papirićem na kojem su bile želje, a unutra je bio umetnut novac. Onda smo to odmotali, jasno i izvodili te želje, a novac je išao u kutiju od violine. Kad bismo završili, otišli bismo u garderobu, njih je bilo pet, ja sam bio šesti. Onda bi oni složili na pet kupova, a ono što je ostalo, rekli bi - mali, ovo tebi", pričao je Robić.
Danas gotovo nezamislivo, ali i ne zvuči kao loša ideja iz onih vremena kad su umjetnici raznih profila izlazili pred publiku u gotovo svakoj mogućoj prilici.
"Bilo je zgodno u Zagrebu u kinima, prije predstave bio je show program od jedan sat, tu su bili poznati komičari i glazbenici i ja sam tako upao tamo, ali pomalo čudno. Naime, bile su takve emisije na Radio Zagrebu u Vlaškoj ulici. Plesni orkestar je bio u jednom kutu i još jedan mikrofon za govor. Dok sam ja pjevao, šef glumaca je mene ispod oka pogledavao, to mi je bilo sumnjivo, znao sam da će biti nešto i poslije toga su pitali da li bih htio nastupati prije početka kino predstava", pričao je Ivo u filmu.
Bio je to uspješan, ali i iznimno naporan početak karijere u onim okvirima, pa se pamti izjava danas također nažalost pokojnog radijskog novinara i glazbenog urednika, Frana Potočnjaka:
"S Ivom Robićem sam išao u srednju muzičku školu u Gundulićevoj ulici, sjećam se tog prvog srednje, išli smo zajedno na teoretske predmete, na solfeggio i povijest glazbe. Sjedili smo uvijek u zadnjoj klupi. Ivo je dolazio na satove ravno iz bara, izgledao je strašno umoran i rekao nam - dečki, ako zaspem, dajte me podbodite da profesor ne vidi."
O kako davnim vremenima govorimo posvjedočit će činjenica da je Robić uživo pjevao još 1943., dakle za vrijeme NDH, na Državnoj krugovalnoj postaji Zagreb, i po dva puta na dan. Ali, nakon Drugog svjetskog rata angažmana za njega neko vrijeme nije bilo, iako ga je tražio po Istri i Primorju. Od 1946. godine ponovno pjeva, ovaj put naravno na Radio Zagrebu. Vrlo rano, već te iste 1946, dakle sa 23 godine, znao je tko je ljubav njegova života, pa se vjenčao sa svojom ljubavi iz ratnih dana Martom Goleš, s kojom će ostati do kraja života. Opće je poznato da je gospođa Marta poslije bila i mnogo više od Robićeve supruge, zapravo i njegova menadžerica.
"U nastojanjima kako bismo dobili neki angažman nije bilo uspjeha, jer su posvuda svirali talijanski orkestri. Žalosni smo se vratili natrag u Zagreb, međutim došao je poziv iz Rijeke i Opatije i došli smo svirati u hotel Kvarner s velikim Plesnim orkestrom Radio Zagreba. Bilo je dvadesetak članova orkestra, pjevali smo Rajka Vali i ja, a hotel pokraj Kvarnera bio je zauzet s familijama. Tako da nas je bilo sveukupno pedeset na trošak hotela, pa je to naravno trajalo samo jednu sezonu, a sljedećih bismo sezona naravno dolazili s combom, s malim sastavom", govori Robić u spomenutom dokumentarcu.
I zanimljivo je kako se životi glazbenih velikana preklapaju, pa dirljivo zvuči sjećanje nažalost također već pokojnog pijanista, skladatelja i aranžera Stjepana Mihaljinca:
"Ja sam kao 17-godišnji đak sedmog razreda gimnazije s jednim svojim prijateljem znao odlaziti u ono predljetno, rano ljetno vrijeme, subotom vlakom do Rijeke, pa smo se auto stopom ili nekako, prebacili do Opatije. I onda smo proveli večer iza ograde hotela Kvarner gdje je pjevao Ivo Robić s Plesnim orkestrom jer smo ga izuzetno cijenili. Osim toga, to je bilo kultno mjesto zabave tih godina u našoj zemlji. Tamo se subotom putovalo slušati Ivu Robića. Nije prošlo puno nakon toga, mislim tri, četiri godine, sreli smo se na prvim poslovima da tako kažem. Ali smo se vrlo brzo međusobno upoznali kao izvođači."
"Njih su dvojica sjajno funkcionirali, Ivo je jako volio i cijenio mog supruga Stjepana Mihaljinca, u toj suradnji moj Miha mu je znao pisati aranžmane za njegove LP ploče koje su se snimale u tom vremenu. A budući da je moj suprug bio jako dobar i odličan pijanist, često ga je i pratio na tim koncertima. Jer nije bilo uvijek mogućnosti da imamo veliki orkestar ili manji sastav i puno koncerata je bilo samo uz klavir. Ivo je znao reći: 'Kad ti sviraš klavir, to je kao da je cijeli orkestar iza mene", prisjeća se pjevačica Elvira Voća.
"Gosti koji su dolazili na terasu hotela Kvarner, oni su to smatrali kao jednu svečanost koja je svaku večer bila ondje. A imao sam ja i prijatelje iz Njemačke, na primjer recimo familija Eners iz Hamburga, oni su mjesec dana imali isti stol ovdje rezerviran, to je bio za njih mjesec dana, nije nitko mogao sjesti za taj stol. Tada su se tu servirali samo sendviči s kavijarom i pio se samo šampanjac", pričao je Robić.
"Ivu Robića sam upoznao u Sisku jer sam ondje služio vojsku, a on je došao pjevati iz Zagreba. Bio je zagrebački bend i Stjepan Mihaljinec je bio onda u pratnji. Došao sam do njega po autogram, koji još i dan-danas imam. Nije mi bilo na kraj pameti da ću ja doći ovdje, da će kasnije doći on, da će napraviti kuću ovdje i da ćemo kasnije svirati ja i on, evo skoro 30 i nešto godina grupe Opatijski suveniri s njim kao pjevačem", govorio je osnivač i član nekadašnje grupe Opatijski suveniri, također već pokojni Dušan Paro, dok drugi bivši član te grupe, Antonio Poščić, nije štedio riječi hvale o Robićevoj profesionalnosti:
"On je bio svjetski čovjek, s osmijehom, pazio je da nekoga ne povrijedi, ali on je bio osoba koja je znala što hoće i danas kad slušam njegove pjesme i sve te aranžmane, de facto kao da je bilo jučer. I jako bi se to danas uklopilo s možda nekim drugim aranžmanima, njegov glas je besmrtan."
Naša, a pomalo i slovenska, velika ali od mnogih zaboravljena pjevačica Beti Jurković s iskrom u očima sjeća se Robića.
"Kvarner je bio Ivo Robić i nikome nije palo na pamet da bi pjevao umjesto njega. On je bio zakon. Ivo Robić i Kvarner. A Ivo je počeo s tom pjesmom o 'Serenada Opatiji', koja je prekrasna. Upoznala sam ga kad sam sjedila na gelenderu ispred hotela Kvarner. Još sam bila gimnazijalka i nije mi palo na pamet da će mi ikad u životu biti kolega (zajedno su poslije otpjevali legendarni hit Ljube Kuntarića 'Autubus Calypso', op.a.). Kad sam maturirala, otišla sam u Ljubljanu i to je bilo sve do prvog Opatijskog festivala, onda smo se opet vidjeli, a dobro sam ga registrirala, kao i svi, kad je postao Mister Morgen", pričala mi je energična gospođa Beti u svom opatijskom stanu. Na pitanje o sjećanjima na izvedbu spomenutog dueta, ostaje pomalo "zakopčana":
"Kako je bilo kad smo pjevali 'Autobus Calypso'? Perfektno. Bilo je jako lijepo, ja sam njega poštivala jer je bio već uhodan, Ivo je bio tako sladak i dobar kolega i zagrlio me jer je bio puno viši od mene i onda je žuta štampa počela pričati da hodamo, ti tračevi, ti tračevi."
Činjenica je da su nastupi na terasi tog pomalo kultnog opatijskog hotela bili Robiću prilika da ga čuju inozemni stručnjaci koji bi ljetovali ili odmarali u Opatiji. Tako je 1955. proveo čak sedam mjeseci pjevajući u jednom bavarskom noćnom klubu, dodirnuvši tako tržište koje će ga uskoro doslovno obožavati. Godina dana poslije predstavnici čehoslovačke, ali tada svjetski ugledne diskografske kuće, Supraphon, izabrali su upravo Robića. Snimio je već te iste godine prvu od čak pedesetak singl ploča u desetak godina za renomiranu prašku kuću.
"On je u svemu bio prvi. Ja sam, kao klinac, kupio njegovu prvu ploču, to je 'Pjeva vam Ivo Robić', ona izlazi krajem 1956. kad upravo i prvi vinili počinju izlaziti u bivšoj državi. Dakle govorimo o nečemu što u tom trenutku još uvijek dolazi prije rock and rolla, makar '56. već Elvis Presley postaje svjetski poznat. Ali kod nas ipak to u malom pomaku se pojavljuje. Dakle, u trenutku kad mi to stavljamo na gramofon, on meni zvuči nešto poput Franka Sinatre, poput američkih klasičnih bendova koje smo inače voljeli, Glenna Millera, Bennyja Goodmana, Raya Anthonyja, Billyja Maya, te sastava koji su njegovali taj veliki zvuk velikih orkestara. Ivo Robić nam je donio Ameriku na taj način u naše domove kao prva ploča jednog solista zabavne glazbe u povijesti diskografije na ovim prostorima", prisjetio se dugogodišnji urednik u Jugotonu, pa Croatia Recordsu, Siniša Škarica.
"Ivo je bio jedinstvena osoba i jedan od rijetkih pjevača na domaćoj sceni koji su zapravo pjevali zabavnu glazbu, pa on je čak pjevao i rock and roll, imao je široki repertoar. Pjevao je na plesnjacima, i to onim malo ekskluzivnijim, tako da je tu bio i Glazbeni zavod u Gundulićevoj ulici kao onaj koji je spadao u nekakvu kremu zagrebačkih plesnjaka. Nakon toga, '57. godine, počeli smo 4M i Ivo nastupati na istim koncertima koji su se uglavnom često održavali u današnjoj Tvornici kulture, bivšoj Radničkoj komori", prisjetio se Miro Ungar.
Pokojna Zdenka Vučković je kao djevojčica s Robićem na Opatijskom festivalu otpjevala valjda do danas nezaboravni hit "Tata kupi mi auto" (zapravo u originalu "Mala djevojčica", op.a).
"Naše poznanstvo datira od prvog Opatijskog festivala 1958. gdje smo se upoznali direktno na prvoj festivalskoj probi. Ja sam bila 15-godišnja djevojčica, Ivo Robić, znatno stariji od mene, bio je već čovjek s puno pjevačkog iskustva. I meni je to bilo jako lijepo i simpatično da je on bez riječi prihvatio pjevati u duetu s jednom totalnom debitanticom, kakva sam bila ja", jednom je izjavila.
I onda se događa ključna pjesma. Naime, Robić je postao poznat u Europi, pa je bio dobar i s njemačkim producentom i repertoar menadžerom iz poznate diskografske kuće Polydor, Bertom Kaempfertom, koji je bio i skladatelj. Odjedanput je Robić otputovao u Polydor u Hamburg i potpisao s njima ugovor, za koji vjerojatno ni slutio nije koliko će mu donijeti.
"On je onda, možemo tako upotrijebiti taj izraz, i prvi naš muzički gastarbajter koji je već dakle 1959. otišao u Njemačku kada je i snimio pjesmu 'Morgen' za Polydor i kada je s tom pjesmom došao na svjetske top liste. U Americi kao prva pjesma na njemačkom jeziku koja je došla na američki 'hot 100', znači onaj Billboardov top 100 pjesama", naglašava Siniša Škarica.
"U to vrijeme je Njemačka bila, u posljedici Drugog svjetskog rata, dosta omrznuta, pa kad je u Francuskoj pjesma došla na top liste, to je bilo nešto nevjerojatno. Jer u to vrijeme, ako ste hodali Parizom i govorili njemački, ružno bi vas pogledali. Tako je bilo to. Međutim, ta pjesma je nekako napravila nešto lijepo među ljudima, hvala Bogu, a i ona govori o sutra, o boljem sutra", govorio je poslije Robić, od tog trenutka neformalno prozvan Mr. Morgen.
"U Münchenu smo svirali. Gaža je bila dva i pol mjeseca, mi i Robić. Jedan bračni par dolazio je svaku večer na stol, ona odjevena i našminkana. Ja joj govorim: 'Čujte, možda smo vam dosadili jer mi tu sviramo svaki dan, a vi slušate svaki dan.' Ona govori: 'Ne. Pazite, kad je Hitler zaratio s čitavim svijetom, onda je postojao jedan Hrvat koji se zvao Ivo Robić, koji je snimio pjesmu 'Morgen', i nama Nijemcima su vrata bila otvorena u čitavom svijetu", sjetio se osnivač grupe Opatijski suveniri koja je desetljećima pratila Robića.
Još je jedna pjesma bila napisana za njega, ali nije mu, kako je Arsen govorio, bila "namrijeta". Našla se na albumu Franka Sinatre, a govorkalo se dugo da je autor sam Robić.
"Prava istina je u tome da smo mi tu pjesmu snimali pod njemačkim naslovom 'Fremde in der nacht' i, dolazeći u Ameriku, došao je sa mnom i moj producent Bert Kaempfert. Jasno, on se potrudio da nešto napravi pa su htjeli čak film raditi i uložili su velike novce, međutim film je propao. Ali menadžer je ponudio Franku Sinatri tu pjesmu, napravili su tekst 'Strangers in the Night'. Njegov album je bio već gotov, ali su zahtijevali da uzme i tu pjesmu. Onda, kad pročešljate čitav album i pjesmu 'Strangers in the Night', to je bilo potpuno nešto drugo, to je iskočilo iz čitavoga albuma, iz karaktera tih pjesama", objasnio je Robić.
Beti Jurković je žao što je tako ispalo, ali to nimalo ne mijenja njezin stav: "Ja mislim da je Ivo Robić naš Frank Sinatra, imao je prekrasnu boju glasa, vrlo je muzikalan i uvijek je ostao isti, i to je ono najljepše, mi smo mijenjali stilove i rock i pop, a Ivo je imao konstantu i ta konstanta će ostati zauvijek."
"Od trenutka kad počinje njegova diskografska karijera, od 1949. pa do spomenutog 'Morgena', koji je postao na neki način obilježje i kruna njegovog uspjeha, dakle već 1959., dakle u tom razdoblju on je snimio 62 tvrda singla na 78 okretaja i tri long play-ke, doduše one 25 centimetarske, na 10 incha. Ali pazite, to je takav opseg, odnosno raspon, da jedan ambiciozniji diskofil u to vrijeme, govorimo o pedesetim godinama kod nas, zapravo nije imao možda takvu kolekciju ploča koliko je sam Ivo Robić u to vrijeme snimio za Jugoton. Osvojio je Zlatni lav Radio Luksemburga, još jedan Srebrni lav Radio Luksemburga, Zlatnu ploču naravno za Polydor, to je već s 'Morgenom' napravio. Osvojio je već kroz tih deset godina u šezdesetima i Zlatnu pticu Jugotonovu koja se počela krajem šezdesetih dijeliti za one izvođače koji su uspjeli u tih deset godina, a govorimo zapravo o vrlo ranom razdoblju hrvatske i jugoslavenske diskografije, prodati milijun primjeraka", upozorava Siniša Škarica.
"Ja sam imao tu sreću da sam od 1973. do 1985. bio glazbeni direktor Jugotona, a kasnije se to mjesto zvalo glavni i odgovorni urednik. Tih mojih zlatnih godina u Jugotonu s Robićem sam producirao više od 10 LP ploča koje su sve bile trajne i sve izvrsne. On je uglavnom sam vodio brigu o svom repertoaru, a imao je i odlične producente koji su s njim surađivali. To su bili Nikica i Stipica Kalogjera, Stjepan Mihaljinec, Tomica Simović i još mnogi drugi dečki koji su u ono vrijeme bili vrlo iskusni i profesionalni producenti za tip glazbe koju je pjevao Ivo Robić", pojašnjava radijski novinar i bivši urednik u Jugotonu, Dubravko Majnarić.
Prijatelji Ive Robića tvrde da bi iz kuće koju je sa suprugom Martom izgradio u Ičićima odlazio u ribolov, oko kuće je imao prekrasne ruže o kojima se brinuo. U isto vrijeme nazvao bi Andyja Williamsa, Franka Sinatru, Berta Kaempferta kao da nije je riječ o svjetskim veličinama jer su mu bili prijatelji.
"Mogu reći da sam u dva navrata, kad sam tamo negdje u blizini, u Opatiji, imao koncert, rekao - ajde, idem posjetiti Iveka. Ja sam ga zval Ivek, a mnogi su ga zvali Žižek. Kad bih došao, čuo bih iz kuće njega kako pjeva skale, znači raspjevava se. On je svakodnevno vježbao svoj vokal", sjeća se Miro Ungar.
Svi s kojima sam razgovarao ili čije sam izjave pregledao slažu se da se, govoreći o Ivi Robiću, ne smije zaboraviti ogromna zasluga njegove supruge Marte koja je bdjela nad svim onim što nije bilo baš egzaktno glazba. Znači, sve ono što je u životu jednoga pjevača strašno važno. Da dobro izgleda, da bude odmoren, da bude dobro hranjen, da zadovoljno i dobro izgleda. Da bude uredan, ispeglan, da mu na putu ništa ne fali, to je bila njezina zasluga, to je, kažu, bio pokazatelj velike ljubavi. Na većinu nastupa u zemlji i inozemstvu išla bi s njim, a kada to nije bilo moguće, glazbenici pričaju da je djelovao pomalo izgubljeno.
A sada, namjerno tek pri kraju, o pjesmama.
Da odmah riješimo za mnoge nepoznatu činjenicu, velike hitove "Samo jednom se ljubi" i "Srce laku noć" napisao je sam Robić.
"On zapravo inzistira na tome da ljepota glazbe bude u funkciji ljepote glasa, ili bolje rečeno, možda ljepota glasa u funkciji ljepote glazbe. Ono što bi rekli Englezi 'art for art sake'. E u tom smislu je Ivo Robić bio uzor zapravo čitavom nizu pjevača koji su se u tom trenutku javljali na zabavno-glazbenom nebu. Jednome Marku Novoselu, pa u krajnjoj liniji i Vici Vukovu i cijeloj toj galeriji pjevača, Brunu Petraliju, koji se javlja istovremeno, pa i Zvonku Krkljušu", kaže Siniša Škarica.
I kako da, osim ovim tekstom u vašem Ekranu, obilježimo i našoj djeci, koja su i nedavno na dočecima prosperitetnije i bolje godine stajala u redovima pred klubovima kojima trešte najrazličitije Milice, objasnimo kakve smo glazbene veličine imali? Ako se slučajno sutra ujutro, na Robićev stoti rođendan, oči naše najdraže, još malo mamurne nakon povratka sa spomenutih opskurnih mjesta, odluče duže odmoriti, evo prijedloga i set liste za mali kućni razglas:
"Ta tvoja ruka mala", "Golubovi", "Zbog čega te volim", "Morgen", "Rodni moj kraju", "Tiho plove moje čežnje", "Jabuke i trešnje", "17 ti je godina tek", "Serenada Opatiji".
Ako iz njihovih soba čujete znakove pobune zbog buke, samo kratko objavite:
"Mama i tata ili baka i djed slave stoti rođendan Ive Robića!"
VIDEO Večernji list sjajnim je partyjem i koncertom Daleke obale proslavio izlazak novog portala
Sreća je njegova što je ostao vani i mogao se razviti u slobodi i svom talentu, jer ovdje bi ga zločinačke službe ( čije ime je zabranjeno napisati) ugušile. Kao što se desilo sa Vicom Vukovom kojeg su prijetnjama i pritiscima natjerali da od domoljubnog pjevača postane druker i špijun tih zločinačkih organizacija.