Pustolov Davor Rostuhar prije nešto manje od godinu dana postao je prvi Hrvat koji je pješke s obala Antartike došao na Južni pol.
Za kraj je pripremio hrvatsku zastavu i bocu whiskeya. Prvu vijest o uspjehu poduhvata je objavio na svom Facebook profilu.
Polarno putovanje je trajalo nevjerojatnih 47 dana, dana u kojima je zabilježio mećave, vjetar koji mu je onemogućavao vid, smrzavanje... Davor je sve te dane hodao na skijama i polako prelazio oko 30 kilometara dnevno.
U siječnju ste postali prvi Hrvat koji je osvojio Južni pol što ćemo vidjeti i na HTV-u 29. 12 u Vašem filmu „Polarni san“; koliko dugo Vam je to bila želja i što ste sve morali proći da Vam se ostvari?
Sanjao sam taj „Polarni san“ 16 godina, a intenzivno se pripremao za ekspediciju tri godine. Ja u svakom svom projektu nešto istražujem, a u ovome sam istraživao što čovjek treba učiniti da bi ostvario svoje snove.Htio sam istražiti to na svom primjeru. Postavio sam si veliki cilj i odlučio promatrati sam sebe na putu prema ostvarenju tog cilja. Ono što sam shvatio, opisao sam u svojoj knjizi i ispričao ljudima u predavanju s kojim sam cijelu ovu godinu putovao po Hrvatskoj i susjedstvu, a u filmu koji će sada biti premijerno prikazan na televiziji više prenosim emociju cijelog tog puta. Sama ekspedicija trajala je 47 dana, i u to vrijeme sam prevalio 1163 kilometara od obale Antarktike do najjužnije točke našeg planeta – pri čemu sam prošao kroz jedan od najekstremnijih i najpustijih predjela našeg planeta.
Jeste li imali podršku bližnjih da se uputite na takvo, nimalo bezazleno, putovanje ili su Vam govorili da je to sulud pothvat?
Čovjek se boji nepoznatog. Kad nešto ne poznaje onda misli da je to suludo ili krivo ili opasno. Ali kad upoznaš svijet i život malo bolje, shvaćaš da jako puno toga što ti se prije činilo nemoguće je zapravo moguće. Trudio sam se prenijeti to svojim bližnjima, i oni su to prepoznali pa su me i podržali. I roditelji i prijatelji i svi, ali najveća podrška bila mi je naravno moja supruga Anđela koja mi je bila i glavni partner u tom projektu, ona je vodila cijelu logistiku ekspedicije.
Je li bilo trenutaka kad ste mislili da nećete uspjeti i kako ste ih prevladali?
Nije bilo lako, ali nijednom nisam poželio odustati. No to je isto bio rezultat dobre pripreme i mentalnog treninga, a i velikog vjetra u leđa koji su mi puhali moji navijači. U pripremi ekspedicije, kad sam pješice obilazio Hrvatsku nosio sam sa sobom „Knjigu snova“ to je bila jedna mentalna strategija koju sam sam smislio – knjiga praznih stranica u koju sam pozivao ljude da mi upišu svoje savjete i poruke podrške, i to me zaista nosilo na ekspediciji: i činjenica da je preko tisuću ljudi upisalo svoje riječi podrške (a to je masa pozitivne energije!) i to da su ti savjeti bili zaista korisni i efektno su djelovali na mene!
Koji trenutak bi ipak izdvojili kao najteži, a koji kao najdraži na putovanju?
Najteže je uvijek pobijediti samog sebe. Ubiti onog slabića u tebi koji ti govori da ti to ne možeš, da si jadan, da radije ostaneš u fotelji i natočiš si još jedno piće ili zapališ još jedan joint ili pojedeš još nešto, ili još jednom padneš u zamku u koju si već sto put pao pa ti se već ćini da je ona tvoje mjesto. Ali nije. Sloboda leži izvan zidova koje gradimo sami oko sebe. Ja rušim te svoje zidove već godinama, to me veseli. Život je prekratak da ga provedemo kao robovi svojih vlastitih slabosti i strahova.
Kakav je bio osjećaj kad ste shvatili da ste dosegli svoj cilj?
Apsolutna ispunjenost. Sretna praznina. Mir. Ljubav. Zahvalnost. Pobjeda. Trijumf. Blaženstvo. Zona. Osmijeh.
Otkud potreba za osvajanjem novih prostranstava?
Nema je. Nemam ni najmanju potrebu za osvajanjem ičega. Ako me pitate zašto putujem u daleke zakutke našeg planeta, odgovor je: iz jednostavne svjesnosti toga koliko je nevjerojatno i apsolutno fenomenalno to što smo živi i to što se nalazimo na jednom planetu koji ne samo da je jedini djelić svemira u kojem je život moguć, nego je još k tome i prekrasan, prepun raznolikosti, krcat ljepotom i totalno senzacionalan.
U intervjuima četo spominjete Stipu Božića; koliko je on utjecao na Vašu inspiraciju za putovanjima?
Zato što je on jedan od najvećih živućih heroja u Hrvatskoj, zato što je postigao nevjerojatne stvari i iznad svega zato što je ljudina od čovjeka. On nije utjecao na moju želju za putovanjima, jer je taj poriv u većini ljudi urođen i ne treba ga posebno poticati, ali mi je definitivno velika inspiracija po pitanju odlaska u ekstremne krajeve svijeta. Još više od toga, imponira mi kao čovjek, svojom mudrošću, nesebičnošću i jednostavnošću, a to su dosta rijetke vrline.
Kao dio priprema posjetili ste Inuite i druge narode koji žive na sjeveru Grenlanda, Nenete i Samije – koliko su Vam oni bili korisni u pripremi za put?
Putovao sam s arktičkim nomadima Nenecima u sanjkama koje vuku sobovi po zaleđenoj tundri na krajnjem sjeveru Sibira. Putovao sam i u psećoj zaprezi po zaleđenom moru izvan najsjevernijeg naselja na svijetu, gdje sam pratio jednog od posljednjih eskimskih lovaca koji lovi kitove kopljem iz kajaka. Susretao sam i nomade Samije kad sam hodao preko Finnmarkvidde na krajnjem sjeveru Skandinavije. Od svih tih tradicionalnih naroda učio sam kako se čovjek prilagodio životu u najesktremnijim uvjetima. Čovjek je u 70 000 godina koliko se širi svijetom naselio najudaljenija i najnegostoljubivija područja, ali nigdje se nije teže prilagodio nego na Arktik. Eskimima je trebalo tisuću i pol godina da pronađu samoodrživ način života na sjeveru. Dok je nama led samo zamrznuta voda, oni raspoznaju sto vrsta snijega i leda, iz njega čitaju sigurnost tla pod nogama, vremensku prognozu i mnoštvo drugih informacija.
Koliko se spomenuti narodi razlikuju od našeg?
Razlikuju se primjerice po tome što ne dovode u pitanje klimatske promjene. Iako su možda u prosjeku manje obrazovani od žitelja Europe i Amerike, ne sumnjaju u klimatske promjene jer im svjedoče. Globalno zatopljenje se najbrže odvija na Arktiku. Svakom skeptiku koji ne vjeruje znanstvenicima, toplo bih preporučio da ode na sjever Grenlanda pa da priproste Eskime pita što oni misle zagrijava li se naš planet i je li to samo prirodan proces ili smo ga skrivili mi ljudi.
U 2019. pripremate put oko svijeta sa suprugom u projektu „Ljubav oko svijeta“. Kako ste došli na tu ideju i kako planirate snimiti film?
Ta nam se ideja već dugo mota po glavi, a odlučili smo se na to neposredno nakon što smo se zaručili, na obali Antarktike. Anđela mi je bila najveća podrška u projektu Polarni san – otpratila me do obale Antarktike, odakle sam ja dalje išao hodati do Južnog pola. No prije nego sam se upustio u to, zaprosio sam je, a odmah nakon što je pristala, stali smo pričati o tome što ćemo raditi nakon projekta Polarni san. Gdje ćemo ići na “medeni mjesec”. Budući da smo oboje strastveni putnici, zaključili smo da nama “medeni mjesec” mora trajati bar godinu dana, ali i da mora imati neki viši smisao od pukog besciljnog putovanja. Tako smo osmislili naš prvi zajednički projekt „Ljubav oko svijeta“. Odlučili smo da ćemo putovati cijelu 2019 godinu i istraživati što o ljubavi misle i kako je doživljavaju i žive pripadnici najrazličitijih i najegzotičnijih kultura na svim kontinentima, od najzabačenijih plemena lovaca i sakupljača u Africi, Amazoni i Oceaniji, do najmodernijih društva Zapada.
Što će konkretno raditi supruga? (snimati, raditi intervjue)
Mi smo mali tim, i svi radimo sve. Ona se možda malo više od mene bavi istraživanjem tema, pronalaženjem priča i kontakata, jer puno brže od mene nađe ono što traži. Također ona je puno bolja u razgovoru s ljudima, ima više razumijevanja i strpljenja s ljudima, tako da će ona voditi intevjue, dok ću se ja više brinuti za tehnički dio priče, snimanje, fotografiranje. Ona će i montirati video materijale i uređivati naš web. Zajedno ćemo pisati reportaže i blogove i voditi društvene mreže. Zajedno ćemo rješavati tonu birokracije i logističkih detalja.
Na što ćete najviše staviti naglasak – kako različite kulture doživljavaju ljubav – od lovaca-sakupljača do modernih zajednica?
Naglasak je na istraživanju. Na pronalaženju dobrih, zanimljivih i snažnih priča. To je i najveći izazov ovog projekta – pronaći odgovarajuće sugovornike. Mi ne želimo ništa tvrditi, nego želimo postavljati pitanja, štoviše – isti set pitanja raznim ljudima širom svijeta. Želimo istraživati. Ne želimo tvrditi da je jedna kultura bolja od druge, ili neki običaj ima više smisla od nekog drugog, jer su to sve relativne stvari. Mi želimo pokazati svu raskoš kulturne raznolikosti i ponuditi dovoljno zanimljivog, inspirativnog, edukativnog i sočnog materijala da one koji će nas pratiti navedemo na razmišljanje i potaknemo na diskusiju.
Možete li objasniti što je KEK i kako Vas tim putem možemo pratiti?
KEK je skraćenica za Klub za ekspedicionizam i kulturu – to je Klub unutar kojeg mi djelujemo i provodimo naše projekte. Imamo puno članova koji vole i poštuju to što radimo, zahvaljujući njima uspjeli smo sve dosadašnje projekte uspješno realizirati, tako da smo ovaj put odlučili pisati reportaže samo za njih, svaki tjedan. Zato pozivamo sve koji nas žele pratiti i istraživati svijet s nama, da se učlane u naš Klub preko www.kek.hr
Pogledajte video s Cirque du Soleilom:
pazite da ne naletite na zlatni tuš