Turneja Zrinka Tutića i Rajka Dujmića pod nazivom “Muzika zabavna” počinje 5. listopada u Karlovcu, nakon kojeg slijedi Zagreb, Varaždin, Rijeka, Pula, Pazin, Split. Koncerti, kažu, nikad neće počinjati poslije 20 sati, a trajat će sat i pol. Ne idu, kažu obojica, u dvorane u kojima ne vide zadnje oči u zadnjem redu jer žele znati kome pjevaju. U svakom će gradu imati po jednog gosta čija imena skrivaju kao zmija noge jer u suprotnom ne bi bio gost iznenađenja. Još nema plakata jer smatraju da ih ne treba prerano lijepiti. Da Rajku netko, smije se Tutić, ne nacrta brkove.
– Ideja je to Rajka Dujmića koji je godinu i pol imao strpljenja s plavušama poput mene. To nije uvijek lako. Lažu ljudi koji kažu lako je s plavušama – kaže Zrinko Tutić.
– Da bi projekt uspio, prošao sam orkanske visove. Zrinko, naime, živi na Plešivici i svako sam ga malo išao gore nagovarati – dodaje Rajko.
Poznaju se gotovo 40 godina, Rajko je svirao na Tutićeva četiri kantautorska albuma, a Zrinko je Dujmiću zauzvrat pisao pjesme za “Nove fosile”. Tako su iz Zrinkova pera izašli tekstovi za “Milenu”, “Bilo mi je prvi put”, “Još te volim”, “Noćas umiru stare ljubavi”, “35”...
– Svaki od nas ima vlastitu karijeru, a samo ovom prilikom smo se ujedinili. Dogodilo se da se muzika zabavna, ono što mi pod tim podrazumijevamo, raspršila. Prodor primitivizma na jednoj strani, a na drugoj se ne nudi ništa. Možemo sjesti i plakati – kaže Tutić.
– Svi sviraju našu glazbu, a mi više nemamo mjesta za sebe. Zato želimo vratiti svoju djecu kući. Beskrajno smo zahvalni ljudima koji su izvodili naše pjesme, njima smo ih pisali po mjeri – govori Dujmić koji se rastuži već pri spomenu imena “Novi fosili”.
Bend smatra svojim glazbenim domom, a na mjesto preminulog Nenada Šarića Brade nitko, kaže, neće doći. Imaju prateći bend iza sebe i to je to. Ostalo ih je četvero.
– Jezivo sam tužan kada vidim plakat s nas četvero, boli me što nas više nema pet – kaže Dujmić koji sa Zrinkom ni danas ne miruje.
Uvijek nešto rade, Tutić glazbu za dokumentarce, nove pjesme, a Dujmić mu priznaje da je u filmskoj glazbi jači od njega. U kazališnoj su, dodaje, isti. Obojica su napravila i mjuzikle. Rajkov “Za dobra stara vremena” osvanuo je pa se ugasio, a na premijeru Tutićeve “Majke Božje Bistričke” još se čeka.
– Nadamo se da će se ostvarenom sjajnom suradnjom Vlade s Kaptolom pronaći sredstva kojima će mjuzikl ugledati svjetlo dana – govori Tutić.
– Mjuzikl “Za dobra stara vremena” veliki je projekt s velikom scenografijom koji se ne može igrati u Komediji ili Gavelli. Traži dvorane, a ružna su vremena – kaže Dujmić.
Pri stvaranju danas velikih estradnih imena obojica imaju i te kako svojih prstiju. Iz “Tutica” su potekle Tajči, Severina, Maja Blagdan, Doris Dragović..., a Rajko je osim “Fosila” stvorio i Jasnu Zlokić, Jasmina Stavrosa, vratio Nedu Ukraden...
– Seve je imala samo 14 godina kad je sa sestrom Zdenkom i njenim mužem Rajkom došla k meni da joj pišem pjesme. Još je bila dijete. Rekao sam: “Ne još, premlada si, mora taj glas stasati, daj se oprobaj negdje drugdje”. Vodila je potom s Ivanom Banfić emisiju “Top Cup” – otkriva Dujmić.
– Rajko se bavio maloljetnicama, a ja sam čekao da postanu punoljetne. U život je vratio Nedu Ukraden, stvorio “Srebrna krila”, a Jasmin Stavros prije poznanstva s Rajkom bio je Milo Vasić. On mu je rekao kako mu je umjetničko ime kad mu je napisao “Umoran” – šali se Tutić.
Rado pričaju o danima kako je Dujmić Jasnu Zlokić uzeo u nemogućim uvjetima, baš kao što je i “Rivu” ‘pokupio’ s terase i stavio na tron Eurovizije. Najpopularnija estradna ‘'skitnica'’ došla je šefu Novih fosila sa 26 godina i djetetom. I bez ikakvog iskustva prije toga, bez nastupa. Zdenko Runjić i Momčilo Popadić Moka rekli su mu da “pjeva za poludit”. Rajko ju je poslušao, dao joj “Skitnicu”, a Jasna odbila.
– Rekla mi je da neće imati kapu na glavi i ponavljala što će reći ljudi na stihove “dok te grlim, dok te ljubim, sanjam kolodvore”? Imao je Moka s njom 3,5 sata razgovora telefonom, dok je nije uvjerio – prisjeća se Dujmić.
A na upit zašto danas više nema takvih zvijezda, takvih pjesama, Tutić sliježe ramenima.
– Nemaju nova djeca gdje to pokazati. Jadove od emisija o kojima govorimo nemaju nikakve šanse. NI od jednog talent-showa nema ničega. Mora se malo i u glazbenu, pa župni zbor ili neki KUD, pa bi bilo dobro imati prvi bend, pa da u njemu netko i zapjeva. Ljetne terase po Dalmaciji su propale, a ni u Zagrebu nema kluba u kojemu netko svira. Kako će se onda dogoditi nova djeca? – kaže Tutić.
Međusobno se, priznaju, nadmeću već 40 godina. Pobjedom na Eurosongu Tutić je, otkriva Rajko, priznao da ga je zavio u crno.
– Svrha natjecanja nije sudjelovati nego pobijediti. Barem meni. I kad igram mali nogomet volim pobijediti, kako ne bih s pjesmom – priznaje Tutić.
– Znao je i on mene satrt' – odgovara Rajko koji je u 50 godina Eurosonga bio 13. autor po uspješnosti.
Jaki su i u sportskim himnama. Zrinko je napisao himnu RK Zagreb, a Dujmićevo “plavi, plavi, našeg srca nek' se čuje zvon...” i danas pjevaju sve generacije. U Splitu, govori Dujmić, pjevaju “Šuti, moj dječače plavi” a u Zagrebu “Tvoja košulja plava”. Pa se onda s pravom pita -– čiji je on navijač?. I spremno odgovara:
– Dinamovac sam! Ali ljubim Split do neba jer sam o njemu napisao barem 17 CD-a.
– A moje tri najvažnije suradnice bila su Splićanke – na to će Tutić.
