Nebo nad glavnim gradom Maroka, Rabatom, bilo je plavetnilo isprano zrakom s oceana kad sam sletjela na aerodrom Mohamed V. Još iz zraka, dok je avion silazio prema pisti, Rabat mi se ukazao kao grad iz sna, bijele fasade, vitke zelene palme što su se lagano njišući protezale prema nebu i beskrajno plavetnilo koje ga je nježno grlilo sa svih strana. Taj spoj boja, plavetnila neba, bijele arhitekture i zelene prirode, djelovao je poput slike iz neke daleke, tople priče, slike koja poziva na otkrivanje. Izlazak iz zračne luke donio je drukčiji ritam, grad je pulsirao životom, zvukovima i mirisima. Mješavina začina i morske soli lebdjela je u zraku. U daljini se čula truba automobila, gotovo kao da poziva na avanturu. Ulice su bile pune ljudi, trgovaca, prolaznika, djece, svi u nekom svom ritmu, a opet skladni u toj urbanoj simfoniji. Grad koji nikad ne miruje, gdje svaka ulica priča svoju priču, a svaki prolaz vodi u neko novo otkriće.
Rabat je političko i administrativno središte zemlje, sjedište kraljevske obitelji, vlade, ministarstava i brojnih veleposlanstava. No iza te formalnosti, on je i grad s dušom, gdje prošlost i sadašnjost dišu zajedno. Krenula sam prema staroj medini, labirintu uskih uličica gdje vrijeme izgleda kao da je zastalo. Žene su sjedile uz zidine iz 12. stoljeća prodajući svježu mentu čiji miris razbija sparinu ljeta. Majstori u drvenim radionicama izrađivali su papuče i razne suvenire, baš kao i njihovi preci, dok su se iz obližnjih stanova čuli zvuci smijeha i udarci kuhača o lonce. Djeca su igrala nogomet ispred Kasbah des Oudaias, tvrđave koja bdije nad ušćem rijeke Bouregreg, točno na mjestu gdje rijeka utječe u Atlantik. S kamenih zidina Kasbe pogled je bio očaravajući, horizont je bio linija gdje se ocean gubi u nebu, a zrak je mirisao na sol i povijest. Odlučila sam prijeći rijeku i posjetiti Salé, drevni grad preko puta Rabata. Nekada gusarsko uporište, danas je Salé mnogo mirniji, ali i dalje nosi snažan identitet. Tamo sam pronašla park Sidi Ben Ashir, veliki zeleni prostor prepun cvjetnjaka, fontana i obitelji koje uživaju u hladu drvoreda. Djeca su vozila bicikle, stariji muškarci igrali domine pod krošnjama, a zaljubljeni parovi sjedili su uz jezerca, šapućući jedno drugom. Park je bio poput predaha u vremenu, spokojna, snena oaza u kojoj gradski šum zamire. No ono što me u Rabatu doista duboko dirnulo bio je mauzolej Mohameda V, monumentalna grobnica kralja koji je simbolizirao prijelaz Maroka iz kolonijalnog režima u neovisnost. Nalazi se na platou uz poznatu Hassanovu kulu, a njegova bijela kupola i zeleni krov uzdižu se iznad grada u smirenom skladu. Ulaskom u mauzolej, gdje stražari u svečanim uniformama stoje u tišini, osjeti se poštovanje prema povijesti. Unutrašnjost je remek-djelo marokanske umjetnosti, mramor, zlatni ornamenti, tradicionalna keramika, sve pod svodom neba koje se odražava u sjaju poda. Tamo sam zastala i osjetila onu rijetku vrstu tišine koja ne tišti, nego umiruje.
Ova zemlja nije bajka ni mit. Nije ni surova realnost. To je zemlja kontrasta i skladnih suprotnosti
Iz Rabata sam se automobilom zaputila prema Tangeru. Cesta prema sjeveru vodi i kroz pejzaže koji ostavljaju bez daha, polja maslina, valovite brežuljke, pašnjake, vinograde. Planine Rif na horizontu uzdižu se poput čuvara zemlje. Zastajala sam na seoskim tržnicama gdje su se prodavali svježe smokve, kozji sir i vrući kruh iz krušnih peći od blata. Putovanje prema Tangeru bilo je poput putovanja kroz sve slojeve Maroka, od ruralne tišine do urbanih glasova. Tanger me dočekao u sumrak. Grad na samom vrhu Maroka, gdje se Atlantski ocean i Sredozemno more susreću, gdje Afrika pruža ruku Europi, s obzirom da je Španjolska udaljena samo 14 km i jednostavno je možeš dotaknuti i osjetiti. Nekada međunarodna zona i utočište umjetnika, špijuna i vizionara, danas je Tanger grad kontrasta, ali i velikih ambicija. Stara medina odisala je kaotičnim šarmom, djeca su trčala s vrećama kruha, žene pregovarale na tržnici, a iz jedne kuće začuo se flamenco. Tanger nikad nije pripadao samo jednom svijetu. U razgovoru s mladim studentom književnosti Ibrahimom, čula sam rečenicu koju neću zaboraviti: "Naš pogled je uvijek prema sjeveru. U dobrim danima sanjamo Pariz, u lošim španjolsku obalu." Taj san i ta stvarnost živjeli su zajedno na svakom uglu. Jedan od najimpresivnijih simbola modernog Tangera je njegova pomorska luka, Tanger-Med. To nije samo luka, to je čudo suvremene logistike, najveća luka u Africi i među vodećima na Mediteranu. Ogromni kontejnerski brodovi pristaju danonoćno, povezujući Maroko sa svijetom. Ta luka simbolizira novi smjer zemlje, iz prošlosti prema budućnosti, s pogledom prema globalnim tokovima. Dok sam promatrala strojeve kako podižu kontejnere i vlakove kako kreću prema unutrašnjosti, stekneš dojam i osjetiš snagu zemlje koja zna što želi. U Café Hafa, poznatom kafiću smještenom visoko iznad obale, pila sam čaj od mente dok je sunce tonulo iza stijena. Ispod mene Gibraltarski tjesnac, preko puta Španjolska, podsjetnik na to koliko je svijet malen, a Tanger točka između svjetova. Nakon nekoliko čarobnih dana u Tangera, gdje se zaista osjećaš kao da si došao u područje gdje se spajaju gotovo sve kultutre i civilizacije, jer gotovo svi stanovnici tog grada govore 5 jezika, arapski, engleski francuski, španjolski i berberski, put sam nastavila prema čarobnom gradu Casablanca i to vlakom Al Boraq, prvim brzim vlakom u Africi koji juri 320 km/h. Unutrašnjost je moderna, klimatizirana i tiha, s udobnim sjedalima i besplatnim Wi-Fi-jem. Pogledi kroz prozor otkrivaju krajolike sjevernog Maroka, od obale do polja i gradova. Putovanje je glatko, efikasno i simbol napretka marokanske infrastrukture.
Za razliku od Rabata i Tangere u Casablanci nije bilo romantičnih uličica, nego asfalt, beton i neonski sjaj. Casablanca nije san, ona je realnost, užurbana, moderna i industrijska. Grad me dočekao tutnjem prometa i mirisima užurbanog svijeta. Ali i ovdje postoji nešto što nadilazi kaos prometne gužve, džamija Hasana II. Smještena na samoj obali oceana, s minaretom koji je najviši u Africi, ona dominira obzorom. Unutra, stakleni podovi omogućuju pogled na valove ispod, kao da molitva lebdi nad morem. Duhovno i monumentalno, to mjesto me podsjetilo da i usred žurbe postoji prostor za tišinu i kontemplaciju. Casablanca je lice modernog Maroka, trgovački centri, financijske institucije, neboderi, tvornice. No iza svakog ugla čuče male čajnice, u kojima stariji muškarci još uvijek igraju domine i pričaju o nogometu i o životu. U jednom takvom kutku gdje sam sjedila uz staklenku čaja sa mentom i šum televizora, osjećala sam da Casablanca, iako žuri, ne zaboravlja. Marokanci su izuzetno gostoprinstveni ljudi. Čim sam sjela i naručila čaj, ljudi su me već počeli ispitivati, tko sam i od kuda sam. Čim sam spomenula Hrvatsku, odmah su počeli pričati o nogometu i Modriću a dobro se sjećaju utakmice između Hrvatske i Maroka kada ih je Hrvatska pobijedila na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Mohamed, vlasnik kafića, kaže da mu je drago što je Hrvatska pobijedila, ali da su im u tome pomogli suci. Kroz smijeh je govorio kako će Maroko ubrzo to Hrvatskoj to vratiti i to na Svjetskom prvenstvu u Maroku 2030. godine. Mohamed je kazao kako mu u kafić dolazi puno Hrvata jer dolaze posjetiti njegov čarobni grad Casablanku. Kada sam htjela platiti svoj čaj, nije htio naplatiti već me počastio. Međutim, kako to biva u Maroko da kad te jedan počasti, svi se natječu tko će još počastiti. Tako sam u roku sat vremena popila 5 čajeva s mentom što je stvarno rekord u mom životu. Prošetala sam obalom Casablance koja se proteže uz Atlantski ocean i odiše spojem urbanog i prirodnog krajolika. Široke pješčane plaže, poput Aïn Diaba, privlače surfere i šetače, dok se uzduž šetnice nalaze brojni kafići, restorani i luksuzni hoteli. Valovi Atlantika udaraju o stjenovite dijelove obale koja je živahna, moderna i popularna za opuštanje i društveni život. Moram priznati da je Casablanca upravo onakva kakvu sam očekivala i zamišljala gledajući sve filmove o njoj. Napuštam Casablancu nakon predivna tri dana, puna dojmova i uspomena.
FOTO Danijela Martinović nekad i sad: Pjevačica je proslavila 54. rođendan
Na povratku automobilom u Rabat, gledala sam kroz prozor, krajolici su se ponovno izmjenjivali kao scene filma: maslinici, sela, rijeke koje blistaju na suncu, žene koje u šarenim haljinama nose teret svakodnevice na glavi, a djeca koja se smiju i igraju u prašini. Približavajući se Rabatu iz kojeg sam se vraćala za Hrvatsku, osjetila sam kako se sve ono što sam proživjela na ovom putovanju, sve slike, mirisi, ritmovi, slažu u mozaik. Tri grada, tri mora.
Rabat s jasnoćom, gdje kraljevska moć susreće spokoj povijesti.
Casablanca s brzinom, gdje poslovni svijet diše ritmom globalnog tržišta.
Tanger s prijelazom, između kontinenata, između snova i odluka.
Maroko nije bajka ni mit. Nije ni surova realnost. To je zemlja kontrasta i skladnih suprotnosti. Berberi i Arapi, islam i modernost, prošlost i vizija. Zemlja koja te obuhvati i ne pušta, koja govori bez riječi i šuti glasno. Ako jednom posjetite Maroko, nećete ga zaboraviti. A možda ćete, poput mene, poželjeti ponovno se vratiti, jer ovo nije samo zemlja, ovo je nezaboravno iskustvo.
Otvori KEKS Pay
Mauzolej Mohameda V i džamija Hasana drugog ili obrnuto su arhitektonski najnezanimljivija zdanja u Maroku. Novo, neinventivno, razmetljivo i dosadno. U Maroku ima izuzetnih kulturnih i prirodnih vrijednosti koje nisu ni spomenute.