Uvijek je govorio da se u novinama treba pojavljivati s debelim razlogom. Ovaj put Mile Kekin ga doista ima. Šesnaest godina nakon prvoga samostalnog albuma radi na drugome, a u povodu toga zagrebački punker otkriva zašto se odlučio na taj korak.
Govori i o koječemu drugome, pa i o reformi školstva. “Mislim da je normalno da u 30 godina čovjek osjeti potrebu nekoliko puta iskočiti iz okvira, isprobati kako bi pjesme zvučale u drugoj postavi, zasvirati s novim glazbenicima, tematski se okrenuti nekoj svojoj životnoj priči. U svemu tome, naravno, leži i izazov da vidiš koliko možeš napraviti sam, bez snage kolektiva i podrške koje ti on pruža”, kaže Kekin.
Prva pjesma s albuma, “Renault 4”, posvećena je vašem prvom automobilu. Ne djelujete mi kao tip koji pati na aute, tu je u pitanju neka sasvim druga simbolika...
Auto je kao simbol slobode jedan od važnijih motiva u mojim pjesmama. Napisao sam pjesme o BMW-u, stojadinu, fićeku, a sad je i moj prvi auto došao na red. Kad sam konačno sjeo u svoj auto, bio mi je to jedan od prijelomnih trenutaka. Zamisli koliko to mora biti lijepo kad živiš na periferiji grada na vrhu brda. Više ne moraš loviti noćne tramvaje, možeš curi koju si tek upoznao ponuditi da je voziš doma – pa možda nešto bude. Uopće nije bitno što voziš. Onakav napaljen i mlad bio sam jeftiniji od svakog Ubera, ha-ha.
Prve stihove te pjesme napisali ste prije deset godina. Dug je to put do realizacije...
Kad pišem pjesme, u glavi imam filmske scene, ali rijetko i cijeli film. Često ne znam kamo me vodi, i to i jest onaj najzanimljiviji dio pisanja. Ovdje sam vidio samo početnu scenu: na stepenicama ispred Filozofskog fakulteta dvoje brucoša leškare. Prvu sam verziju snimio na diktafon, no kad su se počeli pojavljivati sve bolji pametni telefoni, sve sam više stvari počeo snimati mobitelom i zaboravio sam na stari diktafon, kojem su u međuvremenu iscurile baterije. Kad sam ga opet iskopao i kupio baterije, naletio sam na tu stvar, sjetio se auta koji sam vozio u to vrijeme, prvog CD-a Piva koji smo tad snimali, noćnih vožnji, tuluma u autu – bila je to, naime, neka malo produžena verzija četvorke, pa se unutra moglo bez frke nagurati šestero ljudi. Pjesma je bila gotova za nekoliko dana i znao sam da imam pravu stvar za prvi singl. Pouka: ne bacajte stare diktafone i bilježnice zbog digitalija.
Zvuk albuma koji najavljujete najesen podvlači prepoznatljiv potpis Hladnog piva ili idete udrugom smjeru, slijedite nove uzore?
Bit će to glazbeno, ali i tematski dosta drukčije od Hladnog piva. Neće biti previše distorziranih gitara, biti će smireniji i osobniji, s puno autobiografskih detalja. Kao i na ovom prvom singlu, osjetit će se utjecaj velemajstora koji su mi bili uzori: od Springsteena, Dylana do Waitsa, od Štulića, Pušenja do Balašavića. Na mene nisu utjecali samo Ramones, Motörhead i Sex Pistols nego i američki folk, rock i country, znači žanrovi koji nisu baš toliko u stilu Piva. Zato ovaj solo album.
Kako su dečki iz Piva reagirali na ovaj vaš iskorak?
Nije bilo nekoga većeg iznenađenja, već sam to dugo najavljivao, a i oni su se složili da bismo trebali malo stati prije proslave obljetnice. Hladno pivo nikad nije stalo s radom, nismo se nikad raspadali da bismo se poslije uz medijsku halabuku opet okupljali na zadnjoj turneji, koja onda ne ispadne zadnja već predzadnja, nakon koje slijedi još desetak zadnjih. A vjerujem da im i odgovara malo se odmoriti od moje malenkosti. Tko ih ne bi razumio.
Kuha li se i u Pivu nešto novo?
Ne kuhamo nikakve nove pjesme ako to pitaš, ali pregovaramo o izdavanju albuma s najvećim hitovima, prvog službenog takvog izdanja. Usput imamo probe jer ćemo ljeto provesti na putu, kao i uvijek. Do kraja ljeta imamo 15-ak svirki.
Godine 2018. slavite 30 godina postojanja benda. Hoćete li na slavljeničku turneju?
Namjera je bilo napraviti 30 koncerata za 30 godina, ali kako je krenulo, bit će ih i više. Htjeli bismo napraviti nešto što još nikad nismo, da to bude fanovima dostupno a da mi ne bankrotiramo. Ukratko, pokušavamo uskladiti financije i maštarije, kao i posljednjih trideset godina.
Ove godine Pivo svira po cijeloj Europi. Pretpostavljam zahvaljujući mjerama zapošljavanja mladih u Hrvatskoj?
Da, mislim da nam slijedi puno svirki za novu dijasporu, koja se ne pali toliko na tradicionalne zvuke rodnog kraja. Prošle smo godine tako svirali u Corku i Dublinu i snimili spot u kojem smo pozvali publiku da na transparentima ispiše grad iz kojeg su došli. Kad smo ih pozvali da svi istodobnu podignu transparente ostao sam šokiran koliko ih je. Svi su se odselili u posljednjih nekoliko godina, puno ih još živi zajedno, u komunama, jer su stanovi enormno skupi. Malo te stegne u grlu kad to vidiš.
U nostalgičnom “Renaultu 4” pjevate o danima kad ste bili student i snimali prvi album s Hladnim pivom. Jesu li vaši tadašnji snovi nalikovali ovome što ste posljednjih desetljeća proživjeli?
Imali smo odmah najveće moguće snove, naravno potpuno nerealne. Ali u tome i jest smisao snova – da što manje sliče na realnost. A realnost je bila da smo imali sve preduvjete za neuspjeh. Naš je uspjeh dolazio u ratama, malo po malo, da bi konačno eksplodirao sa “Šamarom”, otad živimo od glazbe i sviranja. Ali ako pitaš jesu li nam se snovi ispunili – jesu. Glazba nam je vratila sve što smo uložili – i to s kamatama.
Po čemu ste i danas buntovni punker kakav ste tada bili?
Ne znam jesam li ikad bio buntovni punker u klasičnom smislu te riječi. Prerano sam počeo živjeti sam, pa nisam frizurom i životnim stilom stigao prkositi roditeljima. Da sam htio, mogao sam se tetovirati, nakititi piercingom od glave do pete i ne dolaziti doma danima. Danas više ne znam koji su kriteriji za pravog punkera. Više volim dobro vino od bambusa na klupici. Ali i dalje glasno i jasno kažem kad mi nešto zasmeta, držeći se one Cobainove, bolje da me mrze zbog onog što jesam, nego da me vole zbog onog što nisam. Ako je to taj punk, onda postoje puno veći i hrabriji punkeri u Hrvatskoj od mene danas.
Što vam danas najlakše probudi inat i želju za revolucijom?
Kad vidim da se i bez puno sredstava i velikih kampanja još može skupiti dovoljno normalnih, pristojnih i pametnih ljudi kao u slučaju prošlogodišnjih demonstracija za reformu školstva ili kao u slučaju Zagreb je naš. Vjerujem da postoji ogroman pozitivan potencijal u tihoj većini i to mi vraća moral i vjeru da su promjene moguće.
Jeste li prestali gledati Dnevnik?
Htio bih, ali ne mogu si priuštiti taj luksuz. Čim dobijem Eurojackpot, bacam televiziju kroz prozor.
Kažete da vam je novi album bijeg od realnosti. Znači li to da se odričete društveno angažiranih stvari?
Ne, ne bih rekao da bježim od bilo čega. Ovo je više pokušaj pisanja neke glazbene autobiografije. I pokušaj da od zaborava sačuvam meni drage slike, emocije i ljude.
Koji je vaš proces stvaranja glazbe, što su vam muze?
Muze su ljudi, prijatelji, prolaznici, knjige, filmovi, tuđa glazba i životne situacije. Pokušavam što više upijati, ne otupiti na život, ne biti na autopilotu, ne upasti u rutinu i to nije tako lako. Mislim da je najvažnije ne biti ravnodušan: ako želiš pisati, moraš se i živcirati, tugovati, smijati se. Konstantno se klatiš između blage depresije i oduševljenja.
Pjesma “Firma” imala je bombastičan odjek. Je li to vaše megadjelo?
Ne bih se usudio dati joj takve atribute, ali hvala na komplimentu. Uglavnom, to je pjesma u kojoj sam pokušao dvadeset godina stisnuti u tri minute. Sudeći prema reakcijama publike, mislim da sam uspio u tome. Gdje god u regiji sviramo, ljudi se mogu poistovjetiti s tom pjesmom jer u svakom gradu postoje barem dvije-tri takve firme, kao i lokalni šerifi koji su se na tuđoj nesreći obogatili i danas imaju ruke od svile i tuđe gladne godine, kako bi rekao kolega Šaran iz grupe Letu štuke. To mi je jedan od najjačih stihova uopće napisanih na tu temu.
Koje je glavno oružje i snaga Piva? Pjevanje kroz prizmu čovjeka, a ne nacije?
Vjerojatno je stvar u tome da se ljudi s našim pjesmama lako mogu poistovjetiti. Glavno je oružje gađanje jednog čovjeka u pravu žicu, u točku gdje je najtanji, u osobno iskustvo, detalj s kojim se može poistovjetiti, koji je sam proživio. Ako se fan može poistovjetiti s tobom, napravio si pola posla. A to je razlog zašto ljudi plaćaju ulaznice za koncert, da nađu sebi slične, da se uvjere da nisu sami. Nikad ne bih mogao pisati za naciju jer sam čovjek, a ne nacija.
Ima li glazba snagu promijeniti svjetonazor ljudi?
Vjerojatno možeš do neke godine barem malo utjecati na svjetonazor mladih. Ali je pitanje koliko je danas svjetonazor uopće prisutan u glazbi. Imam osjećaj da sve više bendova bježi od svjetonazorskih tema. Puno efikasnije možeš utjecati kroz školski program. U školama se kroji budućnost zemlje. Nema ničeg važnijeg, zato danas opus-dei-u-ime-obitelji mafijaški krugovi pokušavaju pod svaku cijenu zaustaviti reformu školstva na kojoj je radilo stotinu učitelja i nastavnika. Nitko ne želi imati pametne buduće generacije kod kojih ne bi palila uvijek ista fora: mi vas krademo, ali pogledaj što nam Slovenci i Srbi rade. Mržnja je najefikasniji instrument upravljanja masama. Po tome se Balkan prepoznaje.
Tko su po vama domoljubi?
U našoj zemlji domoljublje je stisnuto u preuske okvire, gdje se količina voljenja definira snagom mržnje.I iz tog kuta gledano, prezirem takozvano domoljublje i domoljube kojima su domovine puna usta, a istodobno potkradaju državu. Domoljuba poznajem mnogo, svi mi koji ostajemo ovdje i trudimo se stvoriti bolje i slobodnije društvo radimo to iz ljubavi prema ovoj zemlji, našim gradovima, jeziku i baštini. U mnogim se oblicima danas pojavljuje to istinsko domoljublje, od onih momaka koji su 90-ih ratovali i danas se groze ideje šatora u Savskoj, preko novinara, pisaca i umjetnika koji već 30 godina kritiziraju zlo u našem društvu riskirajući vlastitu sigurnost, do onih običnih ljudi koji razvrstavaju otpad i plaćaju porez. Nažalost, uglavnom ih kao domoljube ne prepoznajemo, zbog čega ih je sve manje u domovini, a sve više izvan.
Je li vam ikada ego radio o glavi?
Naučio sam ego držati pod kontrolom. Trebalo je zato nekoliko puta pošteno pasti na nos. Ali s egom je kao s jetrom, brzo se oporavlja i traži još.
Odrasli ste na selu u Njemačkoj, s majkom i bratom živjeli u Bosni i nakon toga došli u Zagreb. Kad ste i gdje otkrili punk i rock?
Preko svog rođaka u Tuzli. On je imao nekoliko kazeta Azre, Dugmeta i Tome Zdravkovića. Onda sam lagano otkrivao cijelu tadašnju yu rock scenu, a nakon toga sam počeo slušati sve, od rocka do countryja, od Joan Baez do Dead Kennedys.
Što kao profesor njemačkog jezika smatrate nužnim u izmjeni zakona o školstvu?
U našem školstvu vidim dva ogromna problema. Prvi je način na koji poučavamo djecu. A drugi je što poučavamo djecu. Ako krenemo od prvog problema, trebamo početi učiti djecu kako da se služe podacima, kako da razlikuju bitno od nebitnog, kako da razlikuju istinito od lažnog, kako da primjenjuju stečeno znanje i, prije svega, kako da ga propituju. To je možda i najvažnije u ovo doba lažnih vijesti. Drugi je problem kako kurikulum očistiti od ideologije. Važno je konačno osvijestiti i uspostaviti sekularnost u ovoj zemlji, maknuti vjeronauk iz škola i čitanki, uvesti građanski i zdravstveni odgoj. Što nam vrijedi što djeca u 4. razredu osnovne škole znaju da je Hrvatska suverena i demokratska država kad pojma nemaju što je demokracija, što znači suverenost i koja prava i odgovornosti nosi. Dojma sam da je Boris Jokić sa svojom ekspertnom skupinom bio na dobrom tragu. No s druge strane, ako pogledate rezultate sadašnjeg školovanja – gdje djecu naučiš što je istina i još ih naučiš da se ona nikada ne propituje – i ako vidite kakvu moć dobiva vlast s takvim glasačkim tijelom, onda je jasno zašto je nova voditeljica kurikularne reforme “vrlo zadovoljna” obrazovanjem naše djece.
Biste li voljeli da vaše dvoje djece odraste i živi u Hrvatskoj ili im želite svu sreću negdje vani?
Kao i većina roditelja, želim djeci osigurati obrazovanje koje će im maksimalno koristiti bilo gdje na svijetu. Naravno da bih volio da ih mogu što češće viđati, ali je nerealno očekivati da neće osjetiti potrebu da prošire vidike i odu van. Osobito ako se ovdje situacija ne popravi i Hrvatska ne prestane biti zemlja u kojoj poznanstva i podobnost vrijede više od kvalifikacija.
Mile je autentični antifašističko-orjunaški paradoks i neponovljivi dokaz turbo licemjerja jugoudbaške antifa ekipe. Lik je gastarbajter i bosanac, da je Hrvat bio bi etiketiran dotepencem, bosančerosem, kamenjarom, primitivcem, kockastoglavcem, no obzirom da nije Hrvat nego Srbin, baš poput Markovine ili Frljića, onda postaje fini urbani civilizirani progresivni liberal.