Psihijatar, psihoanalitičar i povjesničar, rođen, odrastao i kulturno-identitetski ukorijenjen u Sjedinjenim Američkim Državama, ali po ocu i majci Libanonac. Kao netko tko se isto tako rodio i odrastao u Bosni, mirne duše bih mogao reći da je George Makari moj čovjek. Knjigu otvara predgovorom u kojem na petnaestak stranica objašnjava razloge svog interesa za temu. Piše o tome kako je kao trinaestogodišnjak 1974. putovao kod bake i rođaka u Libanon. Politička situacija bila je napeta, ali zemlja je još uvijek bila cjelovita, i još uvijek bila je to jedna politička nacija, povezana zajedničkim pluralnim kulturnim identitetom i zajedničkom domovinom. "Svi su oni bili levantinci koji su govorili istim narječjem; svi su voljeli iste viceve, jeli iz iste kuhinje, poštovali su stroga pravila gostoprimstva i pristupali su svakoj kupovini kao drami u tri čina: pregovaranje, izlazak sa scene i konačni ulazak na scenu." I onda se zbio opći rat, u kojem su "male razlike u identitetima (...) značile život ili smrt". Premda je zemlja ostala teritorijalno cjelovita, ona se suštinski raspala. Makarijevi bliski rođaci izginuli su u ratu, on je svoju baku vidio posljednji put, a njemu je, premda Amerikanac, ustrebao novi ključ za razumijevanje ako ne već svojih, a onda identiteta svojih roditelja. Iz te je potrebe nastala knjiga "O strahu i strancima: povijest ksenofobije". Umjesto da piše osobnu ili porodičnu povijest, Makari je pokušao napisati kratku i svima razumljivu povijest jedne riječi, pojma koji ona obuhvaća, te kulturološkog, civilizacijskog i antropološkog odnosa čovjekovog prema strancima. U tom pokušaju mnogo je intelektualne smjelosti, da ne kažemo i junaštva, jer knjiga, kako ju je pisac zamislio, mora trajno biti i nepotpuna i nedovršena. Naime, kada bi se povijest ksenofobije pisala s onom vrstom akribije s kojom se, recimo, ispisuju povjesnice dvadesetog stoljeća, knjiga bi to bila obimna, i u više tomova, a nedovršena i nepotpuna. Svaka zemlja, svaki jezik i svaka kultura predstavlja barem po jednu ksenofobnu matricu, koja ima barem po jednu dugu povijest. Pritom, ksenofobija je kompleksni skup osjećaja, te slika, predodžbi i okamenjenih mišljenja (predrasuda) o drugima, preko kojih pripadnici pojedinih naroda dopunjuju svoja mišljenja o sebi i o svojima, ili u neprosvjećenijim i nenačitanijim slučajevima sav svoj identitet određuju preko negativnog odnosa prema drugima.
George Makari se, ipak, odvažio. A ono što je u ovoj izuzetno zanimljivoj knjizi stvorio zapravo je samo vrlo kratak povijesni i sadržinski pregled pojma, koji je uspio stati na četiristotinjak stranica teksta, skupa s bilješkama i fusnotama. Prevoditelj Zoran Grozdanov i riječki Ex Libris učinili su uslugu hrvatskoj kulturi što su knjigu objavili.
Art Basel danas je puno više od sajma umjetnina. Riječ je o globalnoj platformi koja oblikuje umjetničke trendove
Ksenofobija je, piše Makari, isprva korištena kao psihijatrijska dijagnoza za iracionalni strah od drugih. U povijesnom, pak, smislu, zapadnjaci su, osvajajući svijet, mržnju prema strancima vazda pripisivali primitivnim narodima čije su zemlje osvajali i čije su kulture podčinjavali sebi i svojoj kulturi. Tužitelj s civiliziranog Zapada i danas ksenofoba s divljeg i primitivnog Istoka optužuje za mržnju. Po Makariju "ta optužba je beskorisna jer predstavlja tek uglađeno vrijeđanje, a samo korištenje te riječi primjer je ksenofobne averzije". U najdragocjenijem dijelu ove knjige, pisac se vrlo inspirirano i inspirativno bavi onima koji su, još od španjolskog dominikanca iz šesnaestog stoljeća Bartolomé de Las Casasa, koji je konkvistadore optužio za genocid nad latinoameričkim starosjediocima, bavi prepoznavanjem ksenofobije u vlastitom stadu i postavljanjem pojma ksenofobije kao zrcala pred lice vlastite žive kulture te društveno-političkih identiteta.
U knjizi izvorno objavljenoj 2025. kod Yale University Pressa, jednog od agilnijih američkih sveučilišnih nakladnika, koji otvorenih očiju gledaju na ostatak svijeta (uzgred, neće mi biti mrsko lokalne ksenofobe i ine fobičare iritirati konstatacijom da je kod istog izdavača 2015. objavljen i prijevod "Dvora od oraha"), George Makari dotaknut će se, naravno, i slučaja bivše Jugoslavije, koji korektno i činjenično vjerno interpretira, sve dok ne dođe do broja žrtava: "Poginulo je tristo tisuća bivših Jugoslavena, a tri milijuna ljudi izbjeglo je." Dok je broj izbjeglih i interno raseljenih osoba korektno predstavljen, broj poginulih dramatično je pretjeran, više nego udvostručen. Šteta, ne samo što takve greške škode povjerenju čitatelja u tekst, nego i zato što djeluju i pomalo uvredljivo. Učini nam se da smo toliko nevažni da se ni naše smrti ne daju prebrojati. No, i u tome čak dva su ksenofobna klišea. Jedan piščev, a drugi čitateljev... (Da ponovimo: broj mrtvih i nestalih u ratu u Bosni i Hercegovini je do 96.000. Broj mrtvih i nestalih u ratu u Hrvatskoj je do 18.000. Broj mrtvih i nestalih u ratovima na Kosovu, u Makedoniji i u Sloveniji je do 25.000. Previše je i toliko, a ništa sve te smrti i stradanja tako ne devalvira kao tvrdnja da ih je bilo duplo više. Smrt je kao i novac: ništa je tako ne obezvrijedi kao nekontrolirana inflacija.)
Otvori KEKS Pay
