Tijekom punih 25 godina na HRT-u kroz njegove ruke prošli su razni poslovi, emisije, teme i reportaže. Danko Družijanić (49) svima je dobro poznato lice; direktor marketinga i korporativnih komunikacija, sportski novinar, urednik, voditelj Dnevnika, kratko vrijeme čak i glasnogovornik, vodio je i uređivao dnevne i tjedne emisije kao što su “Proces”, “Tema dana”, “Fokus” i “Paralele”. Trenutačno je jedan od urednika vanjskopolitičkog magazina “Agenda: Svijet”, a nije rijetkost ni da stane pred kamere Dnevnika. Svoju privatnost godinama vješto drži izvan očiju javnosti, no o poslu koji toliko voli uvijek rado govori.
Počela je jesenska shema magazina “Agenda: Svijet”, koji uređujete s Alenkom Marinom, a ove godine dobio je i novi termin. Mijenja li se još nešto?
Da, četvrtkom na HTV-u 1 prije “Otvorenog” svakako je bolji termin za vanjskopolitički magazin od dosadašnjega. Rekao bih da je niz događaja proteklih mjeseci i godina i pol pandemije “doveli” Agendu u prime time. Jasno je kako je u situaciji u kojoj su ljudi pojačano zainteresirani za događaje izvan njihova lokaliteta bilo potrebno bolje pozicionirati jedinu emisiju takvog profila na hrvatskom TV tržištu. Koncept emisije se ne mijenja, samo je zbog zahtjeva programske sheme morala biti skraćena za pet minuta.
U emisiji otvarate razne teme. Kako ih birate?
Kriteriji po kojima u novinarstvu urednici izabiru teme su univerzalni. Važnost, aktualnost, blizina, utjecaj na gledatelje... Naša je specifičnost samo u tome da pokrivanje svjetskih događaja ima svoje logične limite, prostorne i produkcijske.
Koja vam se emisija najviše urezala u pamćenje, koja tematika vam je najdraža?
Pojedinu emisiju teško mogu izdvojiti. Bilo je više onih za koje bi prije emitiranja mogao reći da ekipa koja je radila na njoj može biti vrlo zadovoljna konačnim proizvodom. Formula je, otprilike: teme trebaju biti od jakih do zanimljivih, novinari inspirirani pri izradi svojih priloga, a urednici na visini zadatka.
Mislite li da danas neke teme nisu dovoljno zastupljene u medijima, pogotovo vanjskopolitičke?
U to sam siguran. Velik broj ljudi nije svjestan koliko su čak i događaji na drugom kraju svijeta bitni za njihov život. Jer ne možemo svoju egzistenciju svesti samo na gradsku četvrt ili selo u kojem živimo. Puno puta sam u razgovoru shvatio da ljudima treba objašnjavati kako, npr. dramatičan pad dionica na Wall Streetu može dovesti do problema i u “njihovu dvorištu”. Ne znam jesu li to shvatili nakon 2008. Primjerice, mnogi su bili zatečeni kada je sredinom kolovoza Kabul pao u ruke talibana. Ljudi nisu mogli vjerovati. A “Agenda: Svijet” četiri mjeseca ranije imala je priču o psihozi koja vlada u Afganistanu jer ljudi uviđaju kako je povratak talibana gotovo neminovan. Ako netko ne vjeruje, neka ode na našu aplikaciju HRTi i zaviri u arhivu emisije. Na kraju krajeva, znanstvenici su predviđali i pandemiju sličnu ovoj koja nas je pogodila. Seizmolozi su godinama najavljivali i potres u Zagrebu, sve su to mediji prenosili. Ali javnost je okupirana nekim svojim prioritetima.
Iako je nekako ustaljeno da “ljudi bježe od politike”, ipak su takve emisije i razgovori veoma gledani i slušani. Što vi mislite, kakav odnos ljudi imaju prema politici?
Moram reći, za mene uglavnom bizaran i nerazumljiv. S jedne strane izrazito kritiziraju političare i njihov rad, gotovo bih rekao da ih masovno mrze. A s druge strane ne mogu bez njih ni dana. Neka vrsta ekstremne ljubavi i mržnje. Sredinom prošlog desetljeća dodijeljen mi je projekt tjedne emisije razgovornog tipa, zvala se “Fokus”, koju sam ja osmislio kao mjesto rasprave upućenih, stručnih ljudi, uz minimalno sudjelovanje političara. Dakle, samo kada se zbog teme ne mogu izbjeći. Recimo, obrazovna emisija za odrasle. Ubrzo je stigla kritika, i to iz tadašnjeg vrha HRT-a, da tu nema “Linića i Šukera, pa da se oni malo dohvate, to ljudi vole gledati”! Shvatio sam kako nema interesa za dubljim razumijevanjem problema, traži se samo kratkotrajan vanjski učinak.
Osim uredništva spomenute emisije, često vas vidimo i kao novinara/reportera na Dnevniku. Nekad ste u studiju, nekad se javite s mjesta događaja. Što vam više leži, uredništvo ili rad na terenu i u studiju?
Ja nemam problem ni s jednim od ovoga što ste naveli, dapače. Ali, istina je kako protokolarne događaje ne doživljavam baš kao profesionalni izazov. Ugodnije mi je u onome što je kreativnije; uređivanje, vođenje, obrada tema koje su slabije zastupljene. Godinama mi se već zato često čini kako sam mogao više dati kao zaposlenik javne televizije. Biti korisniji u našoj najvažnijoj ulozi – informiranju građana.
Kako zapravo balansirate više poslova koje trenutačno obavljate na HRT-u?
To je dobro pitanje. Novinarstvo je obično posao bez klasičnog radnog vremena. Ali s godinama se čovjek malo umori od toga da mu je svaki dan drukčiji. A onda vam se dogodi nešto od onoga što se smatra lijepom stranom novinarstva, recimo dobro složena emisija, pa zaključite kako se ipak isplati. I onda opet ukrug.
Jedno vrijeme bili ste i glasnogovornik HRT-a. Nedostaje li vam taj posao?
Ne. To nije posao za mene. Možda u idealnim okolnostima, ali, znate, živimo u Hrvatskoj.
Odakle vučete inspiraciju i motivaciju za svoj posao, koji je ponekad prepun negativne tematike koja dopire iz Hrvatske ili iz svijeta?
Da, to je točno. U novinarstvu je često primjenjivo ono “If it bleeds, it leads” (“ako ima krvi, ide prvi”). Iako, mediji i urednici i po tome bi se trebali razlikovati, bolji od lošijih, profesionalni od “žutila”. Novinarstvo je u svojoj srži vrlo plemenit posao. Vi omogućavate korisnicima vaših usluga da dobiju bitne informacije i kontekst onoga što im utječe na život. Samo je pitanje jesu li svi novinari u ovom poslu iz tih motiva.
Vaša karijera duga je više od 25 godina. Koji vam je period života bio najbolji, barem poslovno?
Da, za mjesec dana je 25 godina otkako sam prvi put kročio na HRT. Još ranije, tijekom studija, radio sam kao novinar. Radio sam zaista sve, u raznim redakcijama i na drugim poslovima. Moja karijera nije baš ogledna za one mlade novinare koji čekaju da ih nakon šest mjeseci stave “u kadar”, a nakon nekoliko godina da “dobiju svoju emisiju”. Kod mene je bilo turbulentno, dijelom zbog objektivnih okolnosti, dijelom zbog odluka drugih, a dijelom i jer nisam odstupao od namjere da se “ne kupam u mulju”.
Imate li nekih neostvarenih želja, ambicija. Vlastita razgovorna emisija koju bi vodili?
Imam ideja. Trebalo bi međutim da se "poklope zvijezde" pa da se to i realizira. No, vanjskopolitički magazin 'Agenda: Svijet' je trenutačno moja jedina preokupacija.
Kako ste se snašli tijekom karantene, jeste li stopirali emisiju, vodili od kuće, iz studija uz mjere?
Na početku punog lockdowna, mislio sam da emisija neće opstati. Odluka rukovodstva je bila da emisija ide dok god se bude mogla proizvoditi. Ali, kako raditi vanjskoplitički magazin a zabranjena su putovanja ekipa HRT-a u inozemstvo? Na trima platformama razmjena i agencijskih servisa koje koristimo (Eurovizija, Reuters, APTN) bilo čega što nije vezano uz pandemiju gotovo da nije bilo. Ipak, s onime što smo dobijali preko tih servisa, pa uz malo naše arhive, video poziva putem interneta, emisija je nekako opastala cijelo vrijeme. Ne znam ni sada kako, da vam budem iskren. Nismo radili od kuće, ljudi u redakciji su bili podijeljeni u A i B ekipu i tako smo se izmijenivali. Kolegica Alenka Marina i ja koji smo uređivali emisiju smo bili izvan tih skupina. I tako je to doguralo do spasonosnog cijepljenja ljudi na HRT-u i djelomičnog popuštanja mjera.
VIDEO>>Dean Dvornik iskreno o životu u Americi i poslu: "Nije me sramota zbog onog što radim"
Ovakvi sposobni i šarmantni novinari su morali ustuknuti pred brojnim nesposobnim jugosrpskim akrapima, a sve je to počalo sa komunjarskom gamadi kao što je galić, radman, bačioć , a na žalos sve to traje do danas. HRT je toliko zaraženn da je jedini lijek likvidacija i prodaja