Najuzbudljivije i “najopasnije” što se meni dogodilo za jedne kasne večernje šetnje njujorškim Central Parkom bio je susret s rakunima, koje sam do tada vidio samo na televiziji. Ali, zeleno srce New Yorka nije uvijek bilo tako sigurno i ugodno mjesto.
Tragični zaplet od gledatelja i kritike izvrsno primljene Netflixove serije “When They See Us” počinje proljetne večeri 19. travnja 1989. kada deseci prilično razularenih mladih ljudi, uglavnom tamne puti, ulaze u Central Park s njegove sjeverne strane, iz Haarlema, i putem obijesno maltretiraju slučajne prolaznike. Od osmero ljudi koji su te večeri šetajući, vozeći bicikle ili rekreativno trčeći Central Parkom bili maltretirani, pretučeni ili opljačkani, troje nisu bili bijelci. Oni koji su u tome sudjelovali, a kasnije i policija, takav su oblik “zabave” nazivali “wilding”. Najjednostavnije i doslovno prevedeno – divljanje. Kako obično biva kod takvih malih krda, u njemu nisu svi odreda bili nasilnici, razbojnici i zlostavljači. Bilo je tu i klinaca koji su se samo htjeli zafrkavati, ubiti vrijeme, družiti se s prijateljima odazvavši se nedužnom pozivu u park.
Neka ih svijet vidi
Takvi, kao i obično, prekasno shvate da se stvari otimaju kontroli i da su u masi kojoj ne pripadaju i u kojoj ne žele biti. Takvi su, čini se, bili i svi klinci koji će te noći završiti na policiji, uskoro i na suđenju te potom u zatvoru, osuđeni na višegodišnje kazne. Premda im kao maloljetnicima imena nisu smjela biti objavljena, mediji su to ubrzo prekršili. Ali, njihova imena, baš kao ni njihove pojedinačne sudbine i životi, koji će od tog trenutka krenuti strmoglavo nizbrdo, ionako nisu bili važni. Zapamćeni su kao “petorka iz Central Parka”. Kada je policija te večeri, reagirajući na uzastopne prijave o maltretiranju i napadima na građane, nahrupila u Central Park, oni jednostavno nisu dovoljno brzo i spretno bježali. Međutim, malj pravde i bijes javnosti nije se na petoricu dječaka u dobi od 14 do 16 godina sručio zbog jedne uobičajene neobuzdane i pomalo nasilne večeri u parku.
Kasnije te noći, nakon prijave prolaznika, policija je u grmlju, nekoliko metara od staze, pronašla tijelo gotovo do smrti isprebijane, zlostavljane i silovane bijele žene, dvadesetosmogodišnje Trishe Meili. Premda ni liječnici to nisu očekivali, ona je preživjela i probudila se iz kome uzrokovane snažnim udarcem kamenom u glavu koji je zadobila u napadu. Ali, jedna od posljedica teške traume bilo je i potpuno brisanje te večeri iz njezina pamćenja. Mladu, lijepu, bijelu i traumatiziranu bankaricu, s još uvijek vidljivim posljedicama napada u otežanom hodu i govoru, tužiteljstvo je na sudu iskoristilo samo zbog pojačavanja efekta i mržnje prema optuženim dječacima kojima je policija, povrh svih drugih manjih prijestupa, odlučila prišiti upravo taj težak zločin.
Upravo mržnju, i to sasvim doslovno, svojim je istupima u javnosti, pa čak i skupo plaćenim oglasom preko cijele stranice u nekoliko novina u kojem je zazivao smrtnu kaznu, zagovarao i raspirivao tada već poznati njujorški građevinski poduzetnik Donald Trump. Ali, u čitavoj priči i potresnoj seriji on je sasvim sporedan lik, tek jedan u mnoštvu zapjenjenih glasova u prvoj epizodi. Stoga je potpuno neutemeljen zaključak nekih medija kako je baš Trump, sadašnji američki predsjednik, pravi razlog snimanja i nedavnog objavljivanja serije i prava meta njezine autorice, scenaristice i redateljice Ave DuVernay. Upravo suprotno. Kako i sam njezin naslov sugerira, glavni razlog i svrha sjajne serije je da svijet napokon vidi petoricu dječaka i ljudi, čuje i upamti njihova imena i sazna što su sve u stanju učiniti država i javnost željni osvete pod svaku cijenu. Raymond Santana, Kevin Richardson, Antron McCray i Yusef Salaam imali su četrnaest, odnosno petnaest godina kada su se našli u žrvnju izvitoperene i korumpirane pravde, a posljedično i nakazno neljudskog američkog pravosudno-kaznenog sustava koji se čudovišno ocrtava na njihovu slučaju. Bez ijednog materijalnog dokaza i samo na temelju zastrašivanjem i kršenjem većine njihovih prava iznuđenih “priznanja”, koja su na suđenju svi redom povukli, četvorica dječaka osuđena su na višegodišnje kazne, koje su izdržali u maloljetničkim zatvorima i nakon kojih nikada nisu trebali ponovo postati slobodni ljudi, već žigosani i od društva odbačeni pojedinci, predodređeni da se prije ili kasnije vrate u zatvor iz svijeta koji se oko njih, kao i obitelji nekih od njih, raspada.
Naposljetku, ovo je osobito priča o najstarijem od njih čije će ime i sudbina ostati najdulje i najdublje urezani u pamćenje svakog gledatelja njegove kafkijanske priče. Korey Wise imao je 16 godina i čak nije bio ni na jednom popisu osumnjičenih. Dječak oštećenog sluha, zbog kojeg je imao problema i sa školom i s razumijevanjem svega što mu se događa, samo se zatekao na ulici u trenutku kada je policija ponovo došla po njegova prijatelja Yusefa Salaama. Pošao je s njim u policijsku stanicu dobrovoljno, da mu bude podrška, ali je tamo ubrzo, zato što je također kobne noći bio u Central Parku, postao predmet istrage, prema njemu kao šesnaestogodišnjaku rigoroznije i brutalnije nego prema ostalim dječacima. Kao “odrastao” je i suđen i osuđen na najdužu kaznu od čak četrnaest godina zatvora, na čije je izdržavanje, također kao “odrastao”, upućen u jedan od zloglasnijih američkih zatvora Rikers Island.
Kafkijanski sustav
Završna četvrta, ujedno i najdulja i najpotresnija epizoda serije posvećena je upravo njemu. Za razliku od ostale četvorice likova, koje kao uhićene i osuđene dječake i već odrasle mlade ljude tumače po dva glumca, Jharrel Jerome, na način koji zaslužuje sve nagrade ovog svijeta, prolazi čitavu glumačku transformaciju dječaka koji odrasta u najokrutnijem ljudskom zvjerinjaku u kojem je nekoliko puta prošao i preživio ono isto što se dogodilo navodno njegovoj žrtvi u Central Parku. I još gore. Jer, bio je suočen s potpunom nemoći da se sam zaštiti od sustava koji je iživljavanje nad njim ne samo dopuštao, nego je u njemu preko svojih iskvarenih predstavnika čak i sudjelovao. Uz vrlo rijetke iznimke ljudskosti. Pridjev kafkijanski zapravo je preapstraktan i preslab da bi opisao proces koji je preživio Korey Wise. Nekoliko puta nudio mu se izlaz, kada je pred odborom za pomilovanja “samo” trebao priznati ono što nikad nije na suđenju: da je doista počinio zločin za koji je osuđen.
Svaki je put odbio, znajući što ga čeka. Samo zahvaljujući tom njegovu samožrtvovanju i očajničkom držanju za jedino vrijedno što je imao – istinu, i on i ostali iz “Petorke iz Central Parka” danas su potpuno slobodni i svake krivnje oslobođeni, a nakon tužbe i izvansudske nagodbe s gradom New Yorkom, “teške” više od 40 milijuna dolara, i donekle za svu nepravdu obeštećeni ljudi. Naime, Wise je iza sebe već imao jedanaest paklenih godina u četiri različita zatvora, sve jednom gorem od drugog, kada je, potaknut slučajnim susretom s njim, pravi počinitelj zločina priznao teški napad i silovanje koje je potpuno sam počinio one kobne proljetne večeri u Central Parku.
Njegovo priznanje nedvojbeno su potvrdili i svi materijalni dokazi, uključujući i DNK analizu tragova pronađenih na mjestu zločina. Matias Reyes već je izdržavao doživotnu kaznu kao serijski napadač i silovatelj. Uhićen je u ljeto 1989. Kada su ga istražitelji pitali zašto tada policiji nije priznao i zločin u Central Parku, jednostavno je odgovorio da ga nitko o tome ništa nije pitao. Državu to nije zanimalo jer je već imala svoje krivce. Najveći i najteži emocionalni ispit za svakog gledatelja serije njezin je posljednji prizor u kojem se prema vama s ekrana jedno po jedno diže lice pravih Raymonda Santane, Kevina Richardsona, Antrona McCraya i Yusefa Salaama, a posljednji čiji pogled ravno u oči morate izdržati je Korey Wise.
Ali, baš kao i ostala, upravo njegovo lice pruža vam, zapravo, utjehu jer ne zrači ni osudom ni mržnjom, već ohrabruje napaćenom, ali odlučnom ljudskošću koja se ničim nije dala pokolebati. Korey Wise je jedini od petorice koji je ostao živjeti u New Yorku, odakle financira i sudjeluje u programima pružanja pomoći i podrške nevino osuđenim zatvorenicima, pomoći kakvu on ni od koga nije dobio.
Onaj sporedni lik
Bijes dijela one iste javnosti koja je razapela petoricu dječaka danas na svojoj koži osjećaju u ono vrijeme glavna istražiteljica slučaja Linda Fairstein i tužiteljica Elizabeth Lederer. Prva je izgubila izdavača za svoje krimiće, druga posao na fakultetu. Obje tvrde da je serija velika laž. A onaj sporedni lik iz prve epizode ostao je također dosljedan sijač mržnje, samo što globalne oglase za nju više ne mora plaćati. Na novinarsko pitanje jasno je dao do znanja da mu ne pada na pamet ni najobičnija isprika.
