Jutro, kiša, kasnimo. Fotografkinja Sandra i ja tražimo parking kako čovjeku ne bismo baš toliko kasnili na snimanje. Vrtimo se u krug. Nemoguće je pronaći parkirno mjesto u centru metropole, pokraj Doma Hrvatskog društva likovnih umjetnika, odnosno popularne “džamije”. Srećom, dok već nekih dvadesetak minuta kružimo gradom u potrazi za tim slavnim parkingom, zove nas književnik Hrvoje Šalković i govori kako i on kasni. Jackpot! A onda smo se dobro nasmijali. Kaže da je nedavno operirao koljeno i da sada ima “plastično” koljeno pa me pita ima li zgrada lift. Ja nemam pojma, prvi put ovdje snimamo. Kažem mu: “Ajde, ne brinite, Hrvoje, nosit ćemo vas Sandra i ja”, pa smo svi prasnuli u smijeh. I evo nas, stižemo, započinjemo snimanje i ubrzo postaje jasno da će proteći upravo onako kako je i počelo - uz zezanciju, Hrvojeve šale i puno smijeha. Zbilja smo se dobro zabavili. Posebno je lijepo bilo dobiti na poklon njegov novi roman “Ptice bez neba”, i to s lijepom posvetom. A nakon svega toga utonuli smo u razgovor. Razgovor koji je, baš kao i naš prvi susret, odražavao njegov neposredan karakter, opuštenost i onu rijetku sposobnost da i od najobičnije situacije napravi dobru priču.
Prije dvije godine, nakon duže stanke, vratili ste se pisanju romanom “Babići”, a sada objavljujete “Ptice bez neba”. Što se u vama promijenilo između te dvije knjige i jeste li se povratkom pisanju vratili i dijelu sebe?
– Ne znam baš da se previše toga promijenilo. Formativne su godine odavno iza mene. Kako se ono kaže, starog psa ne možeš naučiti nove trikove, tako da u posljednje dvije godine i nisam naučio neke nove trikove. Hajmo reći da sam se u zadnje vrijeme razočarao u neke ljude, ali ni to nije ništa novo. Događalo se i ranije. A povratkom pisanju definitivno sam se vratio dijelu sebe. Postojao je taj jedan duži period od desetak godina bez pisanja i objavljivanja i tek sada kužim koliko je u tom životnom periodu bilo propuha i praznine.
U novom romanu isprepliću se tri različite priče: London devedesetih, majka i kći koje bježe iz Ukrajine te mladići koji pokušavaju pokrenuti posao u Aziji. Što je bila početna iskra za taj roman i kada ste shvatili kako ćete povezati naizgled nepovezive sudbine?
– Sto sam godina imao želju napisati priču s nekoliko narativnih linija koje će se ispreplesti, samo što za to ipak treba malo više vještine i imaginacije. Valjda to prije nisam imao, a sada imam. Vjerojatno je tako. Prvu pripovjednu liniju, onu londonsku, imam u glavi već godinama. Mamu i kćer iz Ukrajine doslovno sam sanjao. Znam da to zvuči skroz pretenciozno i da ispada kao poza, ali što da radim kada je zaista tako? Probudio sam se usred noći, upalio svjetlo, uzeo olovku i papir i zapisao ideje da ne pobjegnu. Onda se priča dalje otvarala sama po sebi. Inače, ja ne započinjem s realizacijom i pisanjem dokle god nemam kompletnu priču u glavi. Tako je bilo i ovoga puta – prije nego što sam napisao prvu rečenicu, već sam u glavi imao onu posljednju iz romana.
Naslov “Ptice bez neba” sugerira slobodu, ali i nemogućnost da se pronađe vlastito mjesto. Koliko u tom naslovu ima vas osobno? Jeste li se i sami tijekom života osjećali kao čovjek koji stalno negdje leti, a nigdje se do kraja ne zaustavlja?
– Vjerojatno tu ima dosta mene osobno i vjerojatno sam se tako rodio i nasadio da mi je svuda tijesno i da mi je vazda život na neko vrijeme dobar pa me opet počne žuljati. Ne znam je li to dobro ili nije. Uostalom, kako ono narod kaže – svatko zna svoje. Poznajem ljude koji čitav život žive u jednom stanu, odlaze na isti posao, ljetuju na istoj plaži i sretni su i zadovoljni sa svojim životima. Ali ja ne mogu tako, a bilo bi mi jednostavnije da mogu.
Vaši likovi često odlaze, sele se, riskiraju i počinju ispočetka. Je li to nešto što vas književno privlači ili je to zapravo obrazac koji prepoznajete u vlastitom životu?
– To je obrazac po kojem živim i takvi su mi ljudi zanimljivi i u književnom smislu i životno. Srećom, upoznao sam puno pripadnika te rase.
Koliko je danas teško prodati roman u Hrvatskoj i može li hrvatski pisac živjeti isključivo od književnosti, bez dodatnih poslova i izvora prihoda? Je li pisanje za vas i dalje posao od kojeg očekujete zaradu ili prije svega prostor potpune slobode?
– Kako mi je znao reći moj pokojni prijatelj Simo Mraović – uspješni su romani kao dobra noćna lampa: ako dobro svijetle, onda se počnu skupljati kukci, a kukci su kolumne, nastupi, predavanja, gostovanja, ponude za scenarije, kazališne predstave... I kada se sve to uzme u obzir, ako si baš jako uspješan u tome, onda možeš sasvim lijepo živjeti od toga. Problem je samo što tako uspješnih koji žive od toga u Hrvatskoj ima pet ili šest. Malo smo tržište i nije lagano. U financijskom smislu mene honorari vesele, ali ne financiram se dominantno od njih. Imam i neke druge izvore prihoda.
FOTO Hrvoje Šalković predstavio novi roman, među publikom brojna poznata lica
Deset romana velika je brojka. Imate li osjećaj da ste književno ostvarili ono što ste željeli ili postoji knjiga koju još morate napisati, možda i ona najosobnija?
– Ima još dosta priča koje bi bilo fora ispričati, tako da mislim da ću objaviti još ponešto. Tko zna, možda sam tek na pola, možda objavim još deset romana, a možda nikad više ne objavim nijedan. Nekih se previše osobnih tema ipak čuvam i pazim. Nisam ja taj tip, volim izmišljati likove i svjetove koji nemaju veze sa mnom.
Bavili ste se pisanjem, marketingom, ugostiteljstvom i putovanjima, a iza sebe imate i ozbiljne financijske uspone i padove. Što vam je od svega toga donijelo najviše novca, a što vam je donijelo najveće zadovoljstvo?
– Bavio sam se svime i svačime, ne zato što mi je to bio plan, nego zato što je život to tako slagao. Najveće mi je zadovoljstvo donijelo pisanje putopisa. Time sam se bavio više od deset godina, u vrijeme kad su se čitale novine i magazini, kad su putopisne reportaže bile na cijeni. Naravno, zadovoljstvo mi je donijelo i objavljivanje romana. Ma bilo je dobro i u ugostiteljstvu, samo je tamo bilo i tisuću problema. Ali kad sve prođe, zaboraviš probleme i ostanu samo lijepe uspomene.
Otvoreno ste govorili o tome da ste nekoliko puta bankrotirali. Kada danas pogledate unatrag, jesu li ti financijski slomovi bili posljedica loših poslovnih odluka, pogrešnih procjena ljudi, okolnosti koje niste mogli kontrolirati...?
– Definitivno nisam mogao kontrolirati potres i pandemiju, a to su bili glavni uzroci problema. U nekoliko sam navrata u poslove ulazio s puno novca, a izlazio s gaćama na štapu, doslovno bez kune na računu. Ali opet, dosta sam puta iz poslova izlazio s brdom love pa je to sve nekako u ravnoteži. Mislim da je to jedna od stvari koje se mijenjaju s godinama, više ne riskiraš. Odsad me više ne zanimaju nikakva velika ulaganja ni velike zarade. Briga me za to. Sada samo želim stabilnost i život bez stresa.
Jeste li tada imali osjećaj da ste financijski izgubili gotovo sve što ste godinama gradili?
– Jesam. Nije baš dobar osjećaj.
Postoji li posao u koji se više nikada ne biste upustili?
– Ne bih se više nikada bavio ugostiteljstvom.
Spomenuli ste da vas danas najviše brine mogućnost financijskog neuspjeha dok vam sin ne postane samostalan. Je li vas očinstvo prvi put natjeralo da razmišljate o novcu ne samo kao o sredstvu za vlastitu slobodu nego i kao o odgovornosti prema drugom čovjeku?
– Očinstvo čovjeka potpuno resetira. Znam da zvuči kao kliše, ali svaki roditelj zna o čemu pričam. Dijete je uvijek na prvom mjestu. Dijete mora imati sve što mu treba, naravno, u razumnim granicama. Dijete se mora osjećati sigurno i zaštićeno, mora odrastati u stabilnom okruženju. Moj sin sada ima jedanaest godina, a još barem toliko godina ja sam potpuno nebitan. Važan je jedino on. Jednom kad on postane svoj čovjek, onda me, u principu, nije briga što će dalje biti sa mnom. Nekako se najviše vidim kao djedica koji dane provodi šljapkajući po tajlandskim plićacima. To mi je nekako najmilija vizija. A život tako brzo prolazi – ne stignemo se ni okrenuti, a već smo stari i naborani.
Sami ste priznali da ste u jednom razdoblju narušili imidž koji ste godinama gradili. Je li vam danas žao nekih izjava ili javnih istupa iz tog vremena?
– Ajme, majko, žao mi je puno izjava, nekoliko krivih intervjua pa onda nekoliko javnih nastupa na mjestima na kojima nikako ne pripadam. U jednom sam se dijelu karijere skroz pogubio, krenuo skroz krivim smjerom. Čitava se priča toliko zatrovala da sam se odlučio povući. Zato me i nije bilo u javnosti desetak godina. Ali vratio sam se i, srećom, opet je sve dobro.
Tihana Lazović Trifunović: Puno teže bi mi bilo živjeti s osjećajem da sam o nečemu što smatram pogrešnim, odlučila šutjeti
Je li vam ikada bilo važno što ljudi misle o vama?
– Meni je najvažnija stvar na svijetu, praktički ono za što živim – što moj sin misli o meni. Nakon toga mi je važno što ja mislim o sebi. Pa nakon toga mi je važno što moja obitelj i moji prijatelji misle o meni. I eto, već smo nabrojali puno ljudi. Očigledno je da mi je onda važno, a mislim da je svakome važno. Onaj koji kaže da je cijepljen od tuđeg mišljenja – ili laže ili je blagi psihopat.
S glumicom Anom Gruicom Uglešić više niste ljubavni partneri, ali zajedno odgajate sina Marata i javno ste govorili o tome da imate dobar odnos. Kako ste uspjeli razdvojiti partnerski neuspjeh od roditeljske odgovornosti?
– Izgleda da smo normalni ljudi pa uopće nije bilo teško. Od prvog dana nakon razlaza sve je vrlo civilizirano i razumno. Ana je uvijek bila super frend, tako je i danas, a sve ostale stvari smo odavno zaboravili. Pa to se događalo prije deset godina. Tko će se toga sjećati?
Ljudi često kažu da im je dijete najvažnije, ali u praksi bivši partneri nerijetko prenose stare zamjerke u roditeljstvo. Je li kod vas ikada bilo teško staviti Maratove potrebe ispred vlastitih emocija?
– Ponavljam, mi smo prijatelji. Drugih se stvari nitko odavno ne sjeća, tako da je sve jednostavno. Što se odgoja tiče, čujemo se, koordiniramo se i međusobno podupiremo. Srećom, on je izrazito dobro i poslušno dijete. Nema tu previše posla i briga.
Ovako kako govorite, osjeća se da vam je sin promijenio život. Što je Marat promijenio u vašem karakteru, a što u vašem odnosu prema ženama i vlastitoj budućnosti?
– Vratio me na tvorničke postavke. Zbog njega sam sebe stavio u drugi plan, u sporednu rolu. Trenutačno me zanima njegova budućnost. Moja mi je nebitna, osim one maglovite vizije djedice iz tajlandskog plićaka.
Zanimljivo je na društvenim mrežama vidjeti da ste se svi zajedno družili, čak i s Aninim suprugom Boranom. Je li u tim situacijama bilo teško staviti ego po strani?
– Među prijateljima pitanje ega nema nikakvu važnost.
Marat dio vremena živi s majkom u Splitu, a dio provodi s vama u Zagrebu i na putovanjima. Kako doživljavate to što ne sudjelujete u njegovoj svakodnevici na isti način kao roditelj s kojim živi? Imate li ponekad grižnju savjesti zbog propuštenih školskih dana, običnih jutara ili malih svakodnevnih trenutaka?
– Nemam grižnju savjesti jer ni za što nisam kriv. Ispalo je kako je ispalo. Dijete živi s mamom u Splitu, ali sa mnom je dva mjeseca preko ljeta, tijekom svih praznika, a i svaki drugi vikend. Na kraju to ispadne jako, jako puno vremena. Naravno da mi nedostaje kad je u Splitu, ali onda se natrpam poslovnim obvezama, radim od jutra do mraka i ne stignem razmišljati o tome. Ali zato, kad smo samo nas dvojica skupa, radim manje i onda imamo svoje kvalitetno vrijeme – bicikle, nogometnu loptu, karte, bazene i plaže, putovanja. Grižnja savjesti je za očeve koji žive u istom kućanstvu sa svojom djecom, a s njima ne rade gotovo ništa. Nažalost, većina je takva.
U jednom ste nedavnom intervjuu rekli da dugo niste bili zaljubljeni i da većinu energije usmjeravate na sina. Je li to zato što vam trenutačno zaista ne nedostaje partnerska ljubav?
– Izbirljiv sam i nikoga ne puštam u svoj život. Oduvijek sam volio samoću i sada period samoće traje već toliko dugo da sam počeo potpuno uživati u njemu. Više uopće ne mogu ni zamisliti da se nekome moram javljati porukama da sam živ i zdrav ili da ujutro nemam mir i tišinu dok pijem prvu kavu i čitam novine. Ali nikad ne reci nikad. Svi znamo kako se sve to okrene naglavačke ako se čovjek zaljubi.
Jeste li se u ljubavnim odnosima više puta zaljubili u ideju o ženi nego u samu ženu?
– Jesam, kao klinac, u dvadesetima i možda ranim tridesetima. Sada to više nije moguće.
Kada biste danas mogli sjesti nasuprot sebi iz vremena kada ste objavili prvi roman, što biste tom mlađem Hrvoju rekli o novcu, slavi, ženama, poslu i životu? I biste li mu savjetovali da nešto napravi drukčije?
– Rekao bih mu da uživa u slavi jer će slava kad-tad proći i da njeguje tu slavu jer je predivno biti slavan na zdrav način, a grozno je ako slava ode ukrivo. Rekao bih mu da manje vjeruje ljudima i da nije uvijek loše biti škrt. Rekao bih mu da je ranjeni ego podivljala neman i da ga se čuva.
Otvori KEKS Pay
