Za neke ljude se misli da su besmrtni usprkos svemu, ali, nažalost, svemu dođe kraj. Gledajući prije par dana videospot „Novo vrijeme“, ad hoc sakupljene grupe Racija iz 1999. godine, povodom nove monografije dizajnerskog dvojca Božesačuvaj, pomislio sam kako su tada svi bili mladi i „jaki“. Naposljetku, Goran Bare, jedan od njih, ipak nije izdržao. Stih „Iz sve snage“ poznate pjesme Majki ipak je popustio zadnjih godina i nakon nedavnog debakla u Makarskoj, kad su Majke prekinule koncert, Goran Bare nije se oporavio. Njegovi kolege uložili su maksimum da ga izvuku iz ponora, kao i mnogo puta prije toga, ali njegove riječi „ne diraj me, buraz, nemam snage“ ostaju među posljednjima koje su članovi benda čuli od „vođe navale“ nakon prekinutog koncerta.
Jednostavnije rečeno, Goran Bare polako se gasio, naočigled članova grupe koji su ga godinama pokušavali reanimirati. Samouništavajuća Baretova anti-energija bila je poznata mnogima, i publici, a pogotovo suradnicima. Upravo je ona proizvela neke od ponajboljih domaćih pjesničkih dometa i glazbenih pogodaka, ali povijest koja seže daleko, do obiteljske tragedije u devedesetima, kad je preminula Goranova prva supruga, a baka i djed preuzeli brigu o njihovu sinu, ostala je „visjeti“ nad njegovom životnom sudbinom sve do kraja.
Početkom dvijetisućitih u zagrebačkom kazalištu Vidra prisustvovao sam čudnom koncertu, jer su Bareta netom prije napustili članovi tadašnje prateće grupe Plaćenici, shvaćajući da je suradnja nemoguća. Tada se Bare s akustičnom gitarom i saksofonistom Markom Križanom, koji je u međuvremenu također preminuo, pojavio na pozornici Vidre, odsviravši jedan od najzačudnijih nastupa koje sam vidio.
No, usprkos takvim događajima, Goran Bare ostaje jedan od najvažnijih domaćih glazbenika, s tom nesrećom da je njegova sudbina, često i vlastitim zaslugama, išla protiv rada i glazbe u kojima je bio – sjajan. Najnoviji diskografski uspjesi Majki, koje su albumima „Teške boje“ i „Nuspojave“ osvojile sve moguće nagrade i održavale koncerte s nezamjenjivim suradnicima poput Marija Rašića, Krune Domačinovića, Alena Tibljaša i Davora Rodika, pokazali su trajnost i istrajnost grupe koju je za široku publiku predvodio Goran Bare, ali čiju su osnovicu činili ljudi koji su s njim svirali i živjeli godinama te trpjeli hirove čovjeka koji je bio sjajan autor, ali težak suradnik. No, ako se Bare godinama kasnije pitao „gdje je nestao čovjek?“, već u prvim pjesmama ranih Majki mogli ste čuti gdje su taj čovjek i Majke nastali.
Osim što se na tržištu prije par godina pojavilo vinilno reizdanje kompilacijskog albuma Majki „Greatest Hits Collection“, koji je pokrivao sva razdoblja njihova rada, u trgovinama se mogao pronaći i sjajan vinil „Majke zauvijek“, reprint legendarne „nulte“ kazete Majki. Upravo tu započeo je dokumentirani rad jednog od ključnih domaćih rock sastava, kad im je tu kazetu 1988. za svoju izdavačku etiketu Slušaj najglasnije objavio pionir domaćeg nezavisnog izdavaštva Zdenko Franjić.
Više od dvadeset godina kasnije vinil „Majke zauvijek“ pojavio se u izdanju još jednog agilnog domaćeg nezavisnog izdavača, Šarenog dućana iz Koprivnice. Zgodan je podatak da je tadašnji izdavač „Greatest Hits Collectiona“, Želimir Babogredac iz Croatia Recordsa, ujedno bio i čovjek koji je sredinom osamdesetih omogućio Majkama da u njegovu tonskom studiju pored Vinkovaca naprave svoje prve profesionalne snimke, koje su potom završile na Franjićevu kazetnom izdanju.
I susjedi se opraštaju od Bareta, ispred zgrade u kojoj je živio u Zagrebu ostavili su svijeću
Tih 14 pjesama snimljeno je u dva dana 1987. u Bošnjacima kraj Vinkovaca, a sam Bare prije nekoliko se godina u dokumentarcu „Bure Bareta“ prisjećao tog snimanja i Babogredca: „On nam je još i prepolovio troškove, ma skoro džabe nam je dao da snimamo, bilo je nešto sitno“. No, to „sitno“ rezultiralo je nečim puno krupnijim. Ta rock-garaža Majki na albumu „Zauvijek“ pokazuje njihovo formativno razdoblje u punom zvučnom naletu originalne postave grupe u kojoj su uz Bareta bili gitarist Ivica Duspara, basist Nedjeljko Ivković – Kilmister, bubnjar Željko Mikulić – Korozija i gitarist Marin Pokrovac, koji je poginuo u automobilskoj nesreći 1989. Vinkovački prototip vjerojatno najutjecajnijeg domaćeg rock sastava, koji su kao i Partibrejkerse prije njih slijedili mnogi mlađi sastavi sve do danas, na „Majke zauvijek“ pokazao se žilavim. Zvuk je to sastava u punoj snazi prije izlaska na širu scenu, u vrijeme dok su im garaža ili podrum za probe određivali garažni zvuk kojim su ranije podvige Iggyja Popa i Stoogesa pretvorili u autohtoni i autonomni zvuk vinkovačke „pržione“ na gitarama.
Vinil „Majke zauvijek“ zvučna je kulisa postanka Majki, ali i priča o izdržljivim likovima koji su usred domaće estrade ustrajavali na oporom zvuku, radili „na rubu“, kao i na rubu nezanimanja tadašnje srednjostrujaške scene koju su kasnije idućim albumima uspjeli i promijeniti. I mada su im mnogi mogli prognozirati da će teško s takvom gitarističkom tutnjavom uspjeti na brdovitom Balkanu ili u slavonskoj ravnici, „Majke zauvijek“ ostaju žilav primjer samosvojnih buntovnika s razlogom.
Ako je kasnijim riskantnim životnim navikama i hitovima Bare otkrivao „gdje je nestao čovjek“, na vinilu „Majke zauvijek“ možete čuti gdje je taj čovjek nastao, tj. kako su se svirački i autorski formirale Majke. Iskrenost i zanos koji izbijaju iz snimaka zamalo se doslovno mogu opipati, a sedam pjesama koje su Majke kasnije ponovno snimile za prvi i treći album ovdje su u svojoj embrionalnoj, žestokoj fazi. Isporučene su s toliko energije da vam se čini kako će s vinila izaći živi ljudi u vašu sobu.
Tek nakon toga došli su svima poznati albumi „Razum i bezumlje“, „Razdor“ i „Milost“, da bi prije točno trideset godina, 1996., Majke postale najveći domaći rock bend koji je utjecao na Parni valjak i Ivicu Račana te punio Dom sportova. Ključan album „Vrijeme je da se krene“, uz idući „Put do srca sunca“, činio je važan noviji dio opusa Majki koji je krajem devedesetih proširio zvučnu sliku domaćeg rocka i iznjedrio himnu „Vrijeme je da se krene“ kojom su zazivali političke promjene i demokratizaciju u Hrvatskoj, nakon čega je na vlast poslije trećesiječanjskih izbora 2000. godine došao SDP.
SDP je, kako vidimo, u međuvremenu skoro pa propao, ali Majke su ostale, a to vrijeme, kao i veliki predizborni koncert u Domu sportova, ostaje zapisano kao možda posljednji važan politički iskorak domaće rock scene. Nakon albuma „Put do srca sunca“ Majke su se razišle, a Goran Bare krenuo je u samostalnu karijeru s pratećim Plaćenicima na albumu „Izgubljen i nađen“. Podsjetimo se, u tih par godina poslije albuma „Vrijeme je da se krene“ Majke su postale najveći domaći rock sastav devedesetih, u sinergiji s projektima poput diskografske etikete Jabukaton ili koncerata Fiju-briju i Zagreb gori na kojima se okupljalo po par tisuća ljudi.
Drugim riječima, Baretove mogućnosti bile su jednake i u „trijeznim vremenima“, jasno dokazavši da smo imali posla s jednim od najuzbudljivijih domaćih autora. Radilo se o prvim „mainstream“ albumima Majki, pod producentskom palicom Denykena. Snimljen u produkciji Nenada Zubaka na miks-pultu, jednog od najboljih domaćih ton-majstora, uživo u prostoru (praznog) kluba Sax, solo album „Izgubljen i nađen“ iz 2001. osvojio je nagrade Porin u kategorijama najboljeg albuma godine, rock albuma godine i najbolje izvedbe grupe s vokalom. Bio je to definitivan uspjeh Gorana Bareta i dokaz da je mogao i bez Majki, ali ne i bez Plaćenika. I oni će ga nešto kasnije napustiti, a Majke se vratiti, što sve skupa govori o važnom razdoblju jednog od najznačajnijih domaćih bendova i autora od devedesetih naovamo.
Par mjeseci prije Bare je s Plaćenicima i Pips, Chips & Videoclips nastupio na koncertu „Diler je killer“ u dvorani Doma sportova, koji je MUP organizirao kao medijsku akciju protiv raspačavanja štetnih supstanci po hrvatskim gradovima. Šteta je što Bare nije nastupio i na tadašnjem koncertu organiziranom uz izložbu Andyja Warhola „I'm Waiting For My Man“ u Tvornici, gdje je, kako je bilo planirano, trebao izvesti pjesmu Loua Reeda „Heroin“ – što bi ukupan učinak na pozornici, tematski vezan uz opojne supstance, učinilo još više zaokruženim prilogom licu i naličju narkotika kao inspiracije u rock glazbi.
Uzevši u obzir i rubriku u jednim dnevnim novinama, gdje je netko tadašnjem ministru unutarnjih poslova Šimi Lučinu predložio da pita Bareta tko mu je bio diler „zadnjih deset godina“, očito je da MUP nije mogao pronaći boljeg manekena za antinarkotičku kampanju usmjerenu prema mladoj populaciji. Šalu na stranu, znamo li da je Bare tada bio u fazi kad je samoinicijativno rekao zbogom opijatima, a nakon toga bio u stanju potpisati možda najbolju glazbu u karijeri, moglo ga se smatrati javnim dokazom da unutarnje i vanjsko „čišćenje“ ima smisla.
Goran Bare i Majke prije dvije godine održali su koncert u londonskom klubu Dingwalls u Camdenu, mjestu na kojem nastupa većina domaćih i regionalnih imena kad „radno“ idu u London. Čitav taj londonski koncert mogao se pogledati na njihovu YouTube kanalu i poslušati na digitalnim streaming platformama, a zatim je službeno objavljen na dvostrukom vinilu i kao CD/Blu-ray izdanje „Live in London, 28. 4. 2024.“. Bilo je to nedavno, ali koncertom u Dingwallsu Bare i Majke pridružili su se imenima poput Foo Fightersa, Blondie, Coldplaya, R.E.M.-a, The Strokesa, The Clasha, Sex Pistolsa, Ramonesa i drugih koji su tamo nastupali. Goran Bare, Kruno Domačinović, Mario Rašić, Davor Rodik, Alen Tibljaš i Gojko Tomljanović postava je koja je branila boje domaćeg rocka te londonske večeri, a u knjižici koja prati izdanje na koncert se osvrnuo Ognjen Tvrtković, sarajevski publicist s londonskom adresom koji je bio tamo: „Imao sam dojam da Goran Bare i njegovi ‘okrutni odmetnici’ iz pratećeg sastava Majke nisu te večeri došli kako bi tek dokazali da su jedan od ponajboljih sastava s naših prostora s 40 godina plodnog stvaralaštva iza sebe. Ne, nikako ne – iskusni rock začinjavac nije imao takvu visokoleteću ideju, ne vjerujem niti da je želio ‘pokoriti’ London. Imao sam snažan dojam da su i on i petorica sjajnih glazbenika okupljenih oko njega tu ‘samo’ da održe koncert koji će u nekim drukčijim uvjetima pokazati što je to vrhunski, bazični rock, esencijalan, emotivan, prepun vrhunske glazbe. Goran Bare je pjevao svoj blues rasterećen svega, sav predan pjesmama i njezinim slojevitim porukama. Kao da je želio svoju burnu, turbulentnu, dramatičnu prošlost ostaviti iza sebe i sav se posvetiti onome što na ovim prostorima možda ponajbolje zna i umije – da kroz te bluesy note i teške stihove progovori o sebi – i o svima nama”.
Jedan od posljednjih uspjeha Majki, nakon pune Arene Zagreb 2023. godine, doveo je do pitanja može li Goran Bare pogriješiti. I je li poznati domaći karizmatik, ujedno i „kreativni terorist“, bio sposoban uvijek se dočekati „na noge“ i upisati nove bodove u podeblji saldo ranijih zgoditaka? Kako vidimo, nažalost, nije.
Otvori KEKS Pay
Kao čovjek mogu reći: Svaka čast čovjeku i pokoj vječni daruj mu Gospodine!......Ipak ljudi mislim da u Hrvatskoj ima puno više osoba koje bi trebale biti uzor našim generacijama koje dolaze.