Prvi sam u Hrvatskoj te 2011. kupio novi album Gorana Bareta i Majki pod nazivom "Teške boje".
Ne prvi među novinarima, ne prvi među VIP gostima, ne prvi od Baretovih fanova, već prvi od svih ljudi u Hrvatskoj. Bila mi je to i ostala najvažnija poveznica s Goranom Baretom, pjevačom koji je obilježio našu povijest više nego od bilo kojeg pjevača u posljednjih 35 godina u Hrvatskoj. "Budi ponosan", inzistirao je pjevač? Ok, prihvaćam – bio sam i ostao ponosan na to. U petak je, nažalost, preminuo, najveći od svih.
Upravo sam te 2011. upisao fakultet u Zagrebu, bila je jesen, i otišao sam 10. listopada na promociju novog Baretova albuma koja se održavala u trgovini Croatia Recordsa u Bogovićevoj ulici u Zagrebu. U trgovinu sam ušao sat vremena prije početka promocije, i rekao sam gospođama prodavačicama u trgovini zašto sam ovdje. Jedna od njih došla je malo prije početka, i dala mi papirić na kojem je bio napisan samo broj "1" – da se zna tko je prvi došao i tko će prvi do albuma. Život je htio da Bare premine samo dan prije 15. godišnjice od tog dana, od službene objave "Teških boja", albuma koji je bio potpuno obilježen objavom istoimene pjesme koja je oživila karijeru karizmatičnog glazbenika.
Tog dana Bare i članovi njegova benda, između ostalih i gitarist Zoran Čalić te basist Mario Rašić, u Bogovićevoj su potpisivali novi album, a ja sam bio tu. Mirno su pozirali za fotografiranje, Bare je bio dobre volje i sjećam se da je nas desetak koji su prvi došli na promociju dobilo poklone – neki besplatne CD-e, drugi besplatan ulaz na koncert koji se održavao u Tvornici kulture 19 dana kasnije, 29. listopada. Više se ne sjećam što sam od toga dobio jer sam znao da želim oboje – slušati album i, kasnije, ići na koncert. Naravno, oboje sam i ostvario.
Bare je tom prilikom u listopadu 2011. bio na vrhu svijeta, upravo je izdao pjesmu "Teške boje" koje su odjednom znali i bake i djedovi, i tete koje odlaze u dućan, ne samo zadrti rockeri. I mi, mladi fanovi, obožavali smo pjevača koji je u tom trenutku imao 45 godina i postao je simbol rocka u Hrvatskoj, ali za neke i simbol drogiranja, a ti su mu se rugali. Kakav je to tip koji nama pametuje da je droga loš izbor u životu, pitali su se. No, on je tada bio spreman priznati javno svoju najveću slabost i apelirati na ljude neka ne krenu tim putem.
VEZANI ČLANCI
Tih je mjeseci i godina ranih 2010-ih Bare bio svugdje – bio je u "Teškim bojama", bio je u filmu "Metastaze" u kojem su pjesme Majki činile stup soundtracka, u reklamama za Ožujsko pivo u kojima je Bare pjevao "Budi ponosan", vodio je intervjue na CMC televiziji... No, nikada neću shvatiti zašto je tada punio male dvorane poput Tvornice kulture, a tek je desetak godina kasnije svirao u Areni i na Šalati. Ljudi su, valjda, imali manje novca prije 15 godina, tako i manje novca za koncerte.
Samo šest mjeseci kasnije nakon što sam prvi u zemlji kupio "Teške boje", ja mladi novinar na početku profesionalnog života, intervjuirao sam Bareta za portal Muzika. hr, sjajni glazbeni projekt za koji sam tada počeo raditi. Taj intervju i danas je na YouTubeu, i na portalu – stigli smo u njegov dom gdje su nas dočekali Bare i njegov tadašnji menadžer Igor Boltek koji je život izgubio 2020. godine. Bare je bio sjajan, pitao sam ga za Džonija Štulića koji je tada potraživao velik novac od Croatia Recordsa, i Baretu je svako od tih pitanja bila simpatično. Prvi sam ga pitao zašto "Teške boje" zvuče toliko slično poput pjesme "New Killer Star" Davida Bowieja. Danas nisam siguran uopće koliko slično zvuče, no nema boljeg osjećaja nego mladiću prosipati pamet da on sve zna.
Godine su prolazile, ranih 2010-ih imao sam veliku volju odlaziti na Baretove koncerte, no nekako je kasnije Bare usporavao svoje koncerte, a usporavala se i meni želja da ih pohodim. Svejedno sam preslušavao njegove ranije albume od kojih je "Razdor" bio i ostao najbolji. S odlaskom Bareta odlazi i najvažnija epoha hrvatskog rock 'n' rolla. Naš je "Mršavi pas" otišao.
Otvori KEKS Pay
