Ni tjedan dana nakon što je, s mentorom Markom Kutlićem, pobijedila u showu “Zvijezde pjevaju”, na adresu zgodne glumice i redateljice Arije Rizvić ne prestaju pristizati čestitke. – Za mene je ovo ostvarenje jednog lijepog sna. U show sam ušla zato što obožavam pjevati. Nisam očekivala apsolutno ništa i zato mi je ovo toliko nevjerojatno – rekla je Arija Rizvić. Od malih nogu, kaže, održavala je vlastite koncerte i predstave u dječjoj sobi za svoje roditelje i igračke.
Tajna ljubav
Završila je i baletnu školu, a na kazališnu pozornicu stala je s četiri godine. – Mama me upisala u plesno-dramsku radionicu u HKD-u u Rijeci. Tada sam se fatalno zaljubila u teatar. Uz gimnaziju završila sam baletnu školu, pohađala solopjevanje, radionice glume, likovne radionice... Oduvijek sam znala da ću se baviti kazalištem, samo nisam znala kako točno – priča nam Arija koja je interes za režiju pokazala već kao dijete dok je glumila u riječkom HNK u mjuziklu “Guslač na krovu”. – Tada sam znala za vrijeme proba scena u kojima nisam igrala otići u gledalište, u zadnji red, i promatrati kako nastaju scene, odnosno kako ta osoba (redatelj) koja sjedi u publici stvara te scene, i to me fasciniralo. Jako me počela zanimati režija i stvaranje svog svijeta na pozornici, i tako sam nakon gimnazije odlučila upisati kazališnu režiju na ADU u Zagrebu – otkriva nam Arija, mlada nada kazališne režije i glume čija majka nastup svoje kćeri u kazalištu pamti po Arijinim suzama. – Prvi nastup u kazalištu bila je uloga lavića u dječjoj predstavi “Pinocchio” u HKD Rijeka.
Dobar spoj
Tada sam se prvi put fascinirala scenom i mama mi i danas prepričava kako sam plakala svaki put kad me trebala voditi kući – smijući se prisjeća se Rizvić koja će 5. prosinca predstaviti u Kazalištu Umag (u suradnji s Festum Umag) svoju duodramu “Da sam ptica”, inspirirana izbjegličkom pričom svojih roditelja koji su za vrijeme rata iz Banje Luke pobjegli u Hrvatsku. – Velika mi je želja bila posvetiti jednu predstavu roditeljima, mojim životnim uzorima, koji su bili prisiljeni napustiti svoju zemlju i koji su uspjeli u novoj zemlji izgraditi novi život unatoč ratnim traumama i tragičnom gubitku svojih najbližih. Dugo me ta tema zaokupljala, pa i morila i jako plašila i, iskreno, nisam mislila da sam zrela da se bavim time u kazalištu sa svojih 26 godina – priznaje redateljica koja je glavne uloge povjerila Tariku Filipoviću i Dariji Lorenci Flatz. – Kada sam ih zvala da im ponudim uloge, moram priznati da sam imala veliku tremu. To su vrhunski, iskusni i beskrajno talentirani glumci koje obožavam i pratim godinama i koje iznimno cijenim i velika mi je čast što imam sad priliku i raditi s njima – iskrena je 26-godišnjakinja. – Oni su najbolji izbor za tu predstavu i zahvalna sam im što su unijeli dušu i autentičnost likovima, jer i Darija i Tarik rođeni su u BiH i imaju svoje stvarne priče i iskustva o napuštanju svoga rodnog kraja. Nas troje smo se toliko povezali radeći na predstavi da mogu reći da su mi postali kao obitelj – kaže ponosno, a od ostalih želja tu je i ona da se ponovno ostvari i u mjuziklu. – Željela bih igrati u mjuziklima, koje, nažalost, u Hrvatskoj malo radimo. Imala sam priliku igrati jednu od glavnih uloga u mjuziklu “Fiddler on the Roof” u HNK Ivan Zajc u Rijeci kada sam imala 17 godina i to mi je bilo predivno iskustvo. Vjerujem da će se ukazati prilika za nove stvari. Pripremam za proljeće i jedan glazbeno-dramski projekt u suradnji s jednim našim glazbenikom. Pa možda upravo u tom projektu i spojim režiju, glumu i pjevanje – optimistično je zaključila.
Svaka ptica svome jatu...ali zašto im je u Hrvatskoj baš sve omogućeno a ništa od toga ne poštuju...