“'Moraš uzeti u obzir, Riba, da je ovo ipak posebno mjesto...Posebno je zato, Riba, jer svi koji ovamo dolaze imaju novaca za ulaznicu. Ili za piće...Osim toga, ovdje nema bolesnih, nema predebelih, nema hendikepiranih, općenito ljudi s ozbiljnim problemima ne dolaze ovamo. Ovo je, takoreći, raj.'”
Što bi bilo kad bi netko pokušao doznati poneki detalj o ljudima koje svakodnevno viđa? Kakvu bi priču imali ti ljudi za ispričati da im posvetimo vrijeme za slušanje, umjesto da samo nesvjesno prolazimo pored njih? Imaju li ljudi koji dolaze na isto mjesto zajedničku dodirnu crtu osim samog mjesta događaja?
Žac priča neobične priče. On je onaj 'Žac' kojeg svi imamo u društvu, koji je zadužen za razvedravanje ljudi i koji unatoč lošem poslu koji obavlja živi sretno. Riba je pak vlasnik kafića, nezainteresiran za goste i jedan od onih koji bježe od obitelji zadržavajući s što dulje na poslu. Marjeta je zaljubljena, iako shvaća da je njezina ljubav više iluzija koja će se raspršiti nego stvarnost koju je moguće zadržati. Igor vara suprugu sa ženom koja vara supruga i s kojom tone u nemogućnosti rješavanja situacije u kojoj su se našli. Luka pokušava doprijeti do Vanje, školske prijateljice koju je nakon dugo vremena vidio na klizalištu. Ukratko, svi ljudi koji su došli na zamišljeno klizalište Sanje Lovrenčić imaju neku svoju priču. Svi oni su međusobno povezani, iako toga nisu ni svjesni. Zajedničko im je što dolaze na tu ledenu površinu, iako iz različitih motiva, iako možda u različito vrijeme. Svi tamo dolaze i ostavljaju komadić svog života. I taj njihov boravak ostat će zaboravljen, jer je to mjesto koje nikog ne zadržava. I koje nema svog kroničara. Zato sanja Lovrenčić zamišlja sebe kao kroničara, koji bi trebao zadržati živote koji kližu kroz naš život, koji prolaze tako tiho, neprimjetno i brzo da ih uopće nismo svjesni.
“'Ali treba također priznati da postoji i loša strana ovoga mjesta...Nitko se ovdje ne zadržava trajno.'”
Klizalište je metafora za sva ona mjesta na koja dolazimo, za sve one ljude koje sretnemo, a da se nikad ne upitamo kakve su njihove sudbine. Klizači su ona crno-bijela lica u našoj stvarnosti, na koja ne obraćamo pažnju, a obojati ih može tek naš interes za njih. I Sanja Lovrenčić im udahnjuje život. Svakom liku daje neku priču i roman postaje spoj niza sudbina koje pratimo. I sebe suptilno smješta u roman u obliku jedne od žena, čega nismo svjesni sve do kraja knjige kad nam se otkriva, i pritom nam daje još jedan dokaz o tome kako zapravo možemo gledati u određenu osobu i o njoj ne znati apsolutno ništa, možemo čitati o toj osobi i pritom biti potpuno slijepi..kako mnogo toga između ljudi ostane skriveno, nedorečeno, prolazno.
“'Ipak je to žalosno. Neke ljude ovdje viđaš, postanu ti nekako dragi, a onda nestanu, ili dođe kraj sezone, ne vidiš ih više nikad. Ponekad ih se sjetiš, onda valjda zaboraviš.'”
Bilješka o autorici
Sanja Lovrenčić (1961) do sada je objavila zbirke pjesama Insula dulcamara (1987) i Skrletne tkanine (1994), knjige priča za djecu Esperel - grad malih čuda (1994), Kuća iznad čudovišta (1996) i Četiri strašna Fufoždera i jedan mali Fufić (2001, nagrađena nagradom Grigor Vitez), zbirka kratkih proza Wien Fantastic (1998) i roman Kolhida (2000). U programima Hrvatskog radija izveden je niz njezinih radio-dramskih tekstova, među kojima su neki nagrađeni (Albatros, Možda sam hodao u snu), neki objavljeni u različitim zbornicima, a neki prevedeni i izvođeni izvan Hrvatske. Bavi se prevođenjem književnih tekstova s engleskog, francuskog i njemačkog jezika.
Gdje kupiti knjigu?
