U ljeto 2003. godine, bilo je slično kao i sada. Političku je Hrvatsku
i tad već bila stisnula neizvjesnost oko jesenskih izbora i moguće
promjene vlasti. Ivo Sanader, u to doba šef najveće
opozicijske stranke, već je postajao središnja politička
figura, magnet oko kojeg se koncentrirao interes medija, stranih
diplomata i svih onih kojima je posao da prvi nanjuše
politički trend. Gdje bi se on tih dana pojavio, sva bi pažnja
otišla prema njemu, iako je koalicijska vlast još
bila duboko ukotvljena u Banskim dvorima, a Račan razmišljao
o sastavu nove Vlade.
Prostom oku i zdravom razum to nije bilo sasvim dokučivo. Koalicijska
je vlast imala gotovo sve mjerljive argumente na svojoj strani.
Dovršena je autocesta do Splita, što će,
pretpostavljalo se, naciju ponijeti u još jedno
izjašnjavanje za Vladu lijevog centra. Gospodarstvo je bilo
u fazi rasta. Turistička sezona smanjila je broj nezaposlenih, ali kao
što se pokazalo na izborima u studenom 2003., birača se to
nije dovoljno dojmilo.
Hoće li sada biti drugačije, iako je Sanader također gurao
cestogradnju, nezaposlenost spustio na ispod 250 tisuća, a rast BDP-a
podigao na oko sedam posto? Aktualna je Vlada k tome razveselila većinu
starih i novih umirovljenika. Riješila se prosvjednika pod
prozorima Banskih dvora, što zakonskom dislokacijom,
što gospodarskom politikom.
U političkom je smislu Sanaderova Vlada na demokratski iskorak Račanove
ekipe pripisala svoju dodanu vrijednost. Mic po mic, skidala je s
dnevnog reda sve velike nacionalne teme koje su godinama potresale
Hrvatsku, polarizirajući javno mnijenje, produbljujući socijalne i
političke podjele.
Odnosi s Haagom, prema nekim istraživanjima, zanimljivi su
još samo za oko četiri posto građana, a u vrijeme
koalicijske Vlade, činilo se kao da će dovesti do državnog udara.
Još uoči izbora 2003. godine neke stranke
tadašnje koalicije forsirale su konflikte sa Slovenijom zbog
zaštićenog pojasa na Jadranu, no Sanaderova ekipa nikad u
svom mandatu nije odnose sa susjedima koristila za unutarnjopolitičke
potrebe.
Račanova je Vlada postigla Ustavnu i započela političku preobrazbu
Tuđmanove Hrvatske, a Sanaderova je taj posao nastavila i od Hrvatske
stvorila jednu od najstabilnijih unutar šire skupine
europskih država koje su na pragu 90-ih započele tranziciju.
U njegovoj političkoj košari u ovom se trenutku ne vidi
nagrada za to postignuće. Rješavajući jednu po jednu
takozvane velike nacionalne teme, Sanader je postupno skidao s dnevnog
reda ona pitanja na kojima je tijekom prijašnjih godina
zarađivala izrazita hrvatska desnica. Ona se na neki način hranila
konfliktima s međunarodnom zajednicom i konfliktima iz hrvatske
prošlosti, a danas to malo koga još zanima.
Moderniziravši Hrvatsku, moglo bi se na neki način reći,
Sanader je gubio dio tradicionalnog biračkog tijela. No kako ti glasovi
nisu u većoj mjeri otišli ni HSP-u, ili strankama desnog
centra, vjerojatno se radi o generalnom pomaku prema drugim temama i
prioritetima.
To su čini se shvatili i nekadašnji lideri i ideolozi
ekstremne desnice koji su se uglavnom pasivizirali ili posvetili
privatnom businessu. Sanaderova glavna konkurencija SDP počela je
dobivati na popularnosti tek kad je prepoznala tu promjenu u interesima
građana i kad se okanila negativne kampanje, a preko Jurčića otvorila
gospodarske teme.
Sanader koji je sam tim promjenama pridonio, kako sad stvari stoje, kao
da je najmanje profitirao. Njegova je pozicija pomalo paradoksalna. Na
kraju je mandata u kojem nije bilo ni jedne ozbiljnije političke krize
i koji je krcat pozitivnim statistikama. Zadržati vlast s takvom
bilancom i uvjeriti građane u prednosti kontinuiteta, izgleda
jednostavno, a ipak nije.
Bez krinke
Otvori KEKS Pay
