Nasmijao sam se toliko nekontrolirano da su se u birtiji svi okrenuli. I nije mi bilo neugodno. Doduše, u Hrvatskoj si odavno sumnjiv ako se još uopće nečemu možeš smijati.
Odsjaj sreće ili bezbrižnosti na licu samo je dobar povod da ti se dobrovoljni davaoci užasa nakače na leđa. Psihoza bezizlazja, stalna defenziva, pogledi uprti u pod, strah od suočavanja s onima koji su nas uvalili u probleme dovela nas je do toga da se i crna mačka boji da joj Hrvat ne prijeđe preko puta.
Apsurdan niz gradio je obamrlu svakodnevicu i kako da se čovjek ne nasmije kad pročita da udruge izbjeglih Srba peticijom traže novčanu naknadu za to što im nije bilo dopušteno sudjelovanje u privatizaciji. Kažu, nećete u EU dok nas ne isplatite. Srbi su nevjerojatno duhovit narod, uz Hrvate možda i najsmješniji na svijetu. Njihov jedinstven humor kojim su nas darivali '70-ih s nenadmašnim Čkaljom ostavio je toliki trag da se i današnje hrvatske humoristične serije nisu odmakle od tih svojih prauzora.
Zato sam i mislio da je ovaj zahtjev gola zajebancija. Činilo mi se da su Srbi u Hrvatskoj itekako provodili privatizaciju po svom modelu i da su 1991. privatizirali Knin, Beli Manastir, Pakrac, Petrinju, Benkovac, Drniš, Okučane, da su pokušali s privatizacijom Karlovca, Zadra, Osijeka, Dubrovnika, a da su u Vukovaru proveli temeljitu pretvorbu. Nakon četiri godine njihov koncept privatizacije se pokazao jednako promašenim kao i hrvatski, s podjednakim materijalnim štetama i brojnim žrtvama zbog oba modela.
Danas oni od Hrvata traže novce zbog svojih bombardiranja, dok Hrvati nemaju kome naplatiti vlastitu glupost. Što bi se dogodilo da su Srbi 1991. umjesto da su osvajali gradove i sela, zauzimali samo tvornice, kao što to znaju danas činiti radnici, žrtve demokratskog kapitalizma. Ili da su tiho postajali vlasnici poduzeća i institucija i umjesto SAO Krajine da su se bavili bankama, hotelima...
Hrvati suverenost doživljavaju proporcionalno galami. Kada nam se ona tiho oduzima, mi još tiše i skrušenije to podnosimo. Suverenost je roba, na rasprodaji, bez ideala i ponosa, oglodana, ismijana, anakronizam iz 19. stoljeća kojem nikakav novi nacionalni preporod ne može vratiti smisao. Zato je pozicija Srba u svemu tome još blesavija. Oni od Hrvata traže novce od privatizacije! A svi znademo da ti novci već odavno nisu u Hrvatskoj. U birtiji me naravno više nitko nije gledao, ali je baš tada zazvonio mobitel.
– Ajmo na Interliber – pozivao je Gajba s puno nade.
– U onu gužvu, u iluziju da ovdje netko nešto čita? Znaš kaj je rekao Nietzsche? "To što će na kraju svi znati čitati neće pokvariti samo ono što se piše, nego i ono što se misli!"
– Opet si k'o junferica, ha. Nego, ajmo na Interliber – nije odustajao. – Ma kakvi, ne sviđa mi se koncept.
– A kako bi ga vaša visost uredila – ironizirao me. – Ja bih paviljone organizirao strukovno pa bi politika imala svoj, crkva svoj, izdavači svoj, mediji svoj, pravosuđe svoj, kriminalci svoj i tako redom.
– Zašto, kakve to veze ima? – Gajba se čudio. – Zato što smo svi već odavno pročitani.
Nasmijao sam se toliko nekontrolirano da su se u birtiji svi okrenuli. I nije mi bilo neugodno. Doduše, u Hrvatskoj si odavno sumnjiv ako se još uopće nečemu možeš smijati.
