U Hrvatskoj postoji niz tvrtki koje nisu privatizacijske zvijezde, oko
čijih se dionica još ne vode ni prikrivene ni otvorene bitke. Postoji
mnoštvo tvrtki kojih se izvoz ne ispraća uz šampanjac i čestitke
državnih dužnosnika. Tih tvrtki nema ni u državnom proračunu među
subvencijskim stavkama, a nisu ni veliki donatori stranaka.
Kad taj tihi i polusiromašni segment hrvatskog gospodarstva, koji u
nekim primjerima izvozi i po 90 posto proizvodnje, dobije svojih pet
minuta u Banskim dvorima, onda je to popriličan događaj. Gospodarski i
politički.
Takav "izvanredan događaj" zbio se u utorak, kad je šef Vlade primio
predstavnike tekstilne, metalske, kemijske, drvne i elektroindustrije,
okupljene u udrugu CRO industrija. Da ih istreseš sve na jednu hrpu, tu
ne bi bilo ni blizu toliko novca koliko se obrne pri prodaji manjeg
paketa Plivinih dionica, ali tu je još uvijek na tisuće radnih mjesta
koja se održavaju proizvodnjom za pretežno vanjsko tržište i za koju su
još karakteristične niske plaće. U opis tih tvrtki svakako se ubraja i
činjenica da korijene vuku iz bivšeg sustava, a da su na tržištu
opstale jer nisu bile atraktivne tajkunskim liderima iz 90-ih.
Kako da su predstavnici tih i takvih tvrtki dobili minutažu u Vladi?
Dva su moguća odgovora. Prvo, izborna je godina i time kao da je sve
rečeno. Drugo, ova bi izborna godina mogla biti drugačija, i to se u
neku ruku može zahvaliti HDZ-ovu suparniku iz SDP-ova tabora Ljubi
Jurčiću koji je, htjelo se to priznati ili ne, preokrenuo tijek javne
kampanje i na velika vrata uveo teme drugačije od dosadašnjih.
Napokon su iz fokusa potisnute konfuzne međustranačke optužbe, po
strani su ostale ekstenzije, dermoabrazije, nacionalna čistoća,
biografske krivotvorine i slični predizborni alati, a počelo se
govoriti o makroekonomiji, o njenim reperkusijama na zaposlenost i
visinu plaća. Jurčićeva gospodarska strategija u tome je imala zasluga
iako je zapravo bilo predvidivo da će se kampanja morati koncentrirati
oko onih ekonomskih tema koje mogu utjecati na standard radništva i
zakinutih novih umirovljenika.
Radnointenzivne industrije, političarima u pravilu nezanimljive, u toj
situaciji dobivaju svoj djelić pažnje, to više što se u Hrvatskoj već
polako formira konsenzus o tomu da se ne treba odricati lokalne
proizvodnje, pogotovo ne one koja već ima niše i na stranim tržištima.
Pohod CRO industrije u Banske dvore nije u svemu ispunio očekivanja,
ali Sanaderovi sugovornici iz tih tvrtki nisu bili nezadovoljni.
Oni bi htjeli da se izvor podupre tečajnom politikom, a da se Vlada
suprotstavi sindikatima koji inzistiraju na zakonskom reguliranju
minimalnih plaća. Vlada nije za diranje u tečaj niti je to u njezinoj
ingerenciji, a ne može niti odbiti sindikate koji već dugo navijaju da
se minimalna plaća postupno približava prosječnoj u državi, a i da se
to regulira zakonom, kao što su to učinile druge europske države.
Ključna kompromisna točka između Vlade i tih poslodavaca, oko koje se
obje strane slažu, ukidanje je takozvanih skrivenih nameta. Institut za
javne financije detektirao je 80-ak vrsta davanja koje poduzetnici
moraju plaćati, a mimo svima vidljivih poreza, prireza i doprinosa.
Poslodavci misle da je to "rudnik" iz kojega bi se mogla crpsti veća
konkurentnost na tržištu, a i povećati neto plaće.
Vlada također misli da u tom grmu ima zečeva, ali zasad se nitko ne
žuri ispaliti prvi hitac. Registar skrivenih nameta, dogovoreno je,
izrađivat će se tamo negdje do rujna. Nikad se, naime, ne zna čiji bi
interesi mogli biti pogođeni nekom stihijskom salvom, a ovo je ipak
izborna godina.
BEZ KRINKE
Otvori KEKS Pay
