U “dobra stara vremena” roditelji su običavali socijalizirati sitnu
dječicu, pored ostaloga i neprestanim repetiranjem općih pouka
(podržanih povremenim batinama, prema potrebi). Jedna je od
najpopularnijih bila: “Nastaviš li s grimasama, ostat će ti stalno na
licu.” Realistična poput većine sličnih mudrolija, ova se je
sentencija, čini se, ipak pokazala podobnom za opis jedne od ključnih
značajki suvremenosti. Odgojna joj vrijednost uglavnom nije dokazana (s
izuzetkom recentnih “lica s naslovnica” čija programirana tupost ne
trpi grimase), no ona, očito, pogađa onu suvremenu nelagodu koju –
uobičajeno uljepšano – nazivaju “stanjem medija”.
Ma što se o njima moglo misliti, to zasigurno više nisu mediji –
(gotovo) ništa više oni ne posreduju, nego, omasovljeno dakako,
proizvode (vrli novi svijet). Posao im već odavno nije da informiraju,
nego da jednostavno – formiraju (ponajprije one koji će kao – svagda
iznova reproducirani eho – trebati baš njih). Pritom se, kao jedan od
posljedaka ovoga već desetljećima opisivanoga stanja, događa sustavno
dokidanje temeljne pretpostavke postojanje javnosti (pa, barem izvorno,
konstitucijski, i “medija”), naime razlikovanja privatne i javne
“sfere”.
Svakojaka naricanja nad zlehudim penetriranjem novinarčića u svačiju
privatnost više nemaju smisla jednostavno zato što je takvo postupanje
postalo (globalno) normalnim, tj. uobičajenim. Idući je korak
promoviranje nekadašnjih “crnih kronika” u temeljne sadržaje
elektroničkih i tiskanih medija (jer se pritom radi o “saftnim”,
krvavim sadržajima – jadni Krleža nije niti sanjati mogao da će njegovi
opisi ljepljive krvi u “Petrici” ostati nedostižnim stilskim idealom
perjanica domaćega “angažiranog novinarstva”).
Dnevnik HTV-a barem dva puta tjedno počinje takvim sadržajima – na koje
se urednici, izgleda, toliko koncentriraju da im promiču gluposti poput
nazivanja Bušića&comp. “hrvatskim političkim aktivistima”, ili
brkanje generala Markača i Čermaka (prvi, valjda, ne bi imao ništa
protiv toga da, umjesto u zatvorskoj ćeliji, bude u vlastitoj vili u
kojoj se, prema HTV-u, upravo odmara).
I baš ovakva praksa recentno osnažuje uvodnu frazu. “Mediji” ustrojeni
na rečeni način (uz izuzetke koji služe prvenstveno ublažavanju
prevladavajućega tona) ne mogu više – i kada pokušaju – primjereno
tretirati ozbiljne socijalne, političke ili moralne probleme. Najbolje
je to proteklih dana i noći pokazao tretman Radovana Karadžića.
Postavši “globalnom viješću” novo-designirani Djedica Mraz je mnogima
po svijetu (ponovno) postao interesantnim mješavinom kvazišpijunske
pripovijesti, orijentacije da se – u novoj verziji – bavi alternativom,
i spektakularnim imidžom.
No, što je s izvještavanjem u “regiji” koja Karadžića sigurno ne
doživljava tek kao čiku doktora? Kako to da u Hrvatskoj nije objavljena
nijedna iole ozbiljna analiza njegova zločinačkoga djelovanja (tu i
tamo su nabrojeni neki – uglavnom pogrešni – podaci o žrtvama), o
političkome kontekstu tih akcija (pa i o suradnji s hrvatskom stranom)?
Ako su sadašnje pripovijesti o ljubavnicama i palačinkama zaista
zanimljivije, kako to da nema ni pokušaja raščlambe uloge što su je
čimbenici izvan “regije” (naime, vodeće snage NATO-a) imali u dospijeću
Karadžića/Dabića u Srbiju s područja koje bilo pod njihovim nadzorom?
Ili su, možda ipak, ova pitanja bezrazložna – no ne zbog političke
zavjere (popularne u mašti polupismenih kolumnista), nego zato što
medija više jednostavno nema. Pa, zapravo, ni javnosti.
ZA-PRAVO
Otvori KEKS Pay
