Hrvatska politička elita nikako da se oslobodi zaziranja od radničkog dioničarstva. Svaki hrabriji pokušaj da se reinstalira ta forma vlasništva ili čak da se pametnim zakonskim rješenjima podupre, propao je u samom začetku, ponekad za sobom ostavljajući i političke žrtve. Sjetimo se prvih ministara gospodarstva, Dražena Kalođere i Stjepana Zdunića, koji su na vrijeme upozorili što će se dogoditi s privatizacijom koja se zasniva na podržavljenju, pa na forsiranju projekta “200 obitelji”.
Obojicu je pregazila politička mašinerija koja je htjela nešto drugo. Da su bivši samoupravljači postali novi vlasnici, da su uza svoju porciju dionica dobili i upravljačka prava, na podlozi takve ekonomske snage u ondašnjoj bi Hrvatskoj bio i nešto drugačiji raspored političke moći. Vlastodršci su toga bili i te kako svjesni. I to je bio ključni razlog zbog kojeg u Hrvatskoj nisu mogli masovnije proći niti voucheri, a kamoli pravo radničko dioničarstvo. Kad se vidjelo da privatizacija usmjerena prema politički odabranima dovodi i do velikih ekonomskih šteta, da ona podriva i bankarski sustav te da “baca oko” prema velikim i najvrednijim kompanijama, glavni ekonomski strateg sredinom 90-ih uspijeva kod Tuđmana isposlovati dozvolu za brzi protulijek.
Pliva je tako, umjesto hrvatskom iseljeniku u Ameriku, otišla na Londonsku burzu, banke su dobile inozemne vlasnike, čime je barem prekinuta praksa dodjeljivanja političkih kredita i seljenja gubitaka na grbaču poreznih obveznika. Preuzimači imovine bivših samoupravljača iskazali su svoju upravljačku vještinu u prvom redu gašenjem radnih mjesta i bacanjem zaposlenika na burzu. Danas, doduše, postoji nekakav društveni konsenzus o tomu da model pretvorbe i privatizacije s početka 90-ih nije bio pod sretnom zvijezdom, ali aktualna ruža vjetrova još uvijek nije povoljna za radničko dioničarstvo.
Najnoviji nacrt Zakona o privatizaciji na stolu je već dva mjeseca, no i dalje izvan bilo kakve ozbiljnije javne rasprave. Između stajališta predlagatelja i radnika prevelik je razmak da bi se s njime jurilo u javnost. Vlast je, naime, i opet ispala škrta u ponudi prema potencijalnim radničkim dioničarima, a sindikati nisu spremni jeftino istrgovati priliku za uvođenje pravog organiziranog radničkog dioničarstva. Zašto bi, kažu, pristali na to da se radnici zadužuju kod banaka za kupnju dionica jer država, naime, traži jednokratnu otplatu? Zašto bi pristali da pet godina tim dionicama ne smiju raspolagati i da za to vrijeme nemaju nikakva upravljačka prava? U situaciji, na primjer, da im ostali vlasnici pred nosom ruše vrijednost dionica, oni bi za to vrijeme smjeli samo bespomoćno nastaviti otplaćivati kredite!?
Ako bi Vlada ustrajala na takvom prijedlogu, u Sabor bi otišao zakon bez podrške sindikata, s klauzulama o radničkom dioničarstvu koje više ne funkcioniraju ni kao lažni politički ukras. Šteta je obostrana. I za zaposlenike preostalih neprivatiziranih državnih tvrtki i za vladajuću politiku koja bi, barem u zadnjoj godini mandata, mogla označiti raskid s logikom da radnike treba štititi od njih samih.
Ta se logika, naime, provlači pod plaštem protivljenja Svjetske banke, kao i slijeđenja nekih uprosječenih svjetskih iskustava po kojima radničko dioničarstvo može obeshrabriti potencijalne strateške partnere i velike poduzetnike. Ako je to točno, vrijedilo bi se raspitati je li Svjetska banka na isti način priječila jačanje radničkog dioničarstva u nekim drugim zemljama u regiji? I tko je, uostalom, tolike godine održao na tržištu tvrtke preostale za privatizaciju: kapital krupnih poduzetnika ili rad prezrenih bivših samoupravljača?
Otvori KEKS Pay
