Dok ovo pišem, iz druge sobe šmrca Slavoj Žižek. Kaže prepametni Slovenac da je kapitalizam kao svjetski poredak u sveopćoj krizi. Kapitalist više nije kadar vladati, a građanin više ne može podnositi neprilike u koje ga je kapitalizam bacio. I što da se radi? Hoće li biti revolucije? Ne čujem dobro što Žižek odgovora, da, spominje komunizam, ali čujem da prepričava duhovitu Lenjinovu dosjetku o kapitalistu koji uspijeva zaraditi i na prodaji omče onima koji ga kane objesiti!
Dakle, nema straha za kapitalizam. Nema krize iz koje se kapitalist ne bi izvukao, i na tome još dobro zaradio. Vlastita mu propast dođe kao poslovni izazov. Što ne vrijedi za one koji su ga nastojali rušiti. Takvi su odreda propali, osim u DNR Koreji, na HRT-u i u ponekom džepu u RH. Još se samo u Sjevernoj Koreji i ovdje vode borbe protiv slobodnog tržišta, poduzetništva i demokracije. No, dok Kim Il-sungovi sljedbenici protiv klasnog neprijatelja ratuju otvoreno, na masovnim sletovima, u Hrvatskoj se borba vodi na sindikalnim maskenbalima. Nema dana da se iz neke sindikalne busije ne zapuca na sve što se kreće prema mogućem izlazu (iz krize). Slobodno se društvo povlači, a maskirani sindiklani specijalci uspješno napreduju.
Za vrijeme prve Jugoslavije, one kraljevske, koja je bila građanska država s ograničenim političkim slobodama, sinidikalne su organizacije štitile svoje članstvo, ali su služile i kao paravan za djelovanje zabranjenih poilitičkih stranaka, komunista i ustaša. U doba druge Jugoslavije, one Brozove, kada nije bilo nikakvih političkih sloboda, sindikati su djelovali kao vlastite karikature. Nerijetko okupljališta neradnika i moralnih protuha, ne samo da nisu štitili prava radnika, nego su bili prvi kad je ta prava trebalo ograničiti. Novine, primjerice, ne bi zabranjivali sudovi (jer u socijalizmu nije bilo zabrana!), nego bi ih odbili tiskati sindikalni aktivi u tiskarama.
Dio današnjih sindikata naslijedio je sve najgore iz hrvatske sindikalne prakse, a na prvome mjestu prijetvornost, tj. nezainteresiranost za prave interese svog članstva i zainteresiranost za vlastiti probitak. Pak nastupaju bilo kao tobožnji zadrti protivnici kapitalizma, bilo kao veliki zaštitinici i samoproglašeni gazde nekadašnjeg društvenog vlasništva, bilo kao kadrovici u javnim poduzećima, bilo kao politički komandosi za najprljavije egzekucije, bilo kao arbitri u upravljanju dobrima koja nisu njihova, bilo kao bukači koji prikrivaju nečasne radnje i problematične ljude.
Ogledan su primjer navodni sindikalisti iz državnog kamenoloma i s državne televizije. Puna su im usta radnika, pravica, profesionalnih principa i javnog dobra, a zapravo im je samo do toga da za sebe ili za naručitelja zgrabe komad blaga koji im ne pripada (prvi), odnosno da s tv-ekrana uklone konkurente i instaliraju sebe i svoje (drugi). Ovi s televizije su k tome i jedinstven slučaj u povijesti svjetskog sidikalizma (i glumljenog, i pravog): traže brutalnu eliminaciju vlastitih članova! Toga nema ni u Koreji!
Još samo u koreji i ovde (ostajte ovde) u crvenu rvacku, vladaJU crveni jednopartijaši - sdP