Još prije tjedan Drago Ćosić je od uzbuđenja plačnim i prepuklim glasom zaklinjao hrvatske nogometaše, gledateljstvo HTV-a i čitavu naciju otprilike ovim riječima: Belgiju treba zaboraviti, sve oči sada su uprte prema Glasgowu, tamo naši momci imaju priliku pokazati snagu junačkog srca vatrenog, budimo svi uz njih!
Onda je došla i ta utakmica u kojoj su Škoti nakon trijumfa u Zagrebu i drugi put pobijedili Hrvatsku i učinili nešto čega nisu uopće svjesni: veliku uslugu hrvatskom sportu i društvu. Svojom su pobjedom natjerali na ostavku hrvatskog selektora Igora Štimca.
U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Brazilu hrvatsku reprezentaciju čekaju još dvije odlučujuće utakmice. Ne znam što će zavapiti Drago Ćosić, ali pretpostavljam da nakon Belgije sada treba zaboraviti i Škotsku, a sve oči, nade, strepnje, želje i vatrena srca usmjeriti na sraz sa Francuskom/Švedskom/Islandom/Rumunjskom... U svakom slučaju, treba što prije zaboraviti i Igora Štimca i njegovu rodoljubno-religioznu nogometnu doktrinu koju je prodavao s krunicom u ruci. Ne gajim ja nikakve iluzije o ljudima koji vode Hrvatski nogometni savez, niti vjerujem da će odlaskom Štimca iz reprezentacije odjednom nestati i utjecaj Zdravka Mamića i njegova primitivnog sklopa. Ipak, Niko Kovač, koji sportskom karijerom i ugledom, što zna čak i glazbeni kritičar, nadvisuje Štimca, može štošta naučiti na debaklu svog prethodnika.
Svi kao jedan! Ali koji jedan?
Sve se takozvane nogometne nacije u vrijeme velikih natjecanja uživljavaju u sportske drame, prepuštaju se emocijama, na dane velikih utakmica zasjednu pred ekrane i zaustavljaju dah sve do euforičnog pobjedničkog urlika ili gubitničkog leleka. Čitavi se narodi u velikom postotku tada poistovjećuju s ekipom koja igra za njihov grb i zastavu. Kod Hrvata u pravilu i nije važno o kojem se sportu radi, navijači se bez oklijevanja s nogometa bacaju na skijanje, sa skijanja na vaterpolo, s vaterpola na rukomet... a kao prilika za tučnjavu s navijačima najdražih neprijatelja poslužit će, ako treba, i tenis. Štono bi se reklo, svi postaju kao jedan. Ali, u takvim trenucima masovnih okupljanja uvijek treba postaviti jedno važno pitanje: kao koji jedan?
Nipošto nisam imun na tu vrstu sportskih uzbuđenja s elementom plemenskog osjećaja pripadnosti narodu, ili državi.
Međutim, postoje granice. Osobno, mnogo mi je lakše bilo biti kao jedan u vrijeme kad je odgovor na pitanje \"koji jedan?\" glasio Slaven Bilić. Ali, postati kao jedan dok je na čelu mase Igor Štimac, to je bio pretežak zadatak usprkos svim preklinjanjima Drage Ćosića.
(Još jedna digresija o Dragi Ćosiću: način na koji on u sekundi mijenja registar glasa kada padne gol, taj nevjerojatno brzi preskok iz normalnog u potpuno nekontrolirano stanje neobuzdane radosti i obožavanja, to me zabavlja i oduševljava ne samo kao navijača, nego i kao muzičkog kritičara! A kad uz to sastavi i rimu kao u onom već legendarnom suznom urliku \"Vukušiću Ante, sinjski dijamante!\", onda postaje dostojan usporedbe čak i s Mladenom Delićem, s time da Ćosić u afan pada mnogo češće i mnogo lakše.)
No, da se vratim i završim jednom zasvagda sa Štimcem: sva je sreća što reprezentacija pod njegovim vodstvom jednostavno nije ni mogla biti uspješnija. Srce junačko, vatreno, hrabro, utakmice veće od sporta, želje, htijenja... sve su to lijepe priče uglavnom za neznalice poput mene koji daju draž praćenju sportskih natjecanja u kojima se ujedno brane državne i nacionalne boje. Ali, čak i za jedno nezrelo, i u većini ostalih stvari neuspješno i nerealizirano društvo poput današnje Hrvatske, nepodnošljivo je imati selektora koji svoje kritičare, pa i one sasvim stručne, proglašava izdajnicima nacije i narodne sloge. Nogomet je, kao i ostali sportovi, na početku i na kraju, u prvom redu igra. Donositi na sportske terene povijesne traume, igrati na kartu nastavljanja ratova loptom, davati veći značaj duhovnim vježbama, krunici i Gospi nego zakonitostima nogometne taktike i treningu, to je doista već prelazilo svaku mjeru dobrog ukusa s Igorom Štimcem na kojeg smo potrošili previše vremena, snage i riječi.
Srećom, moj je posao manje stresan nego onaj Drage Ćosića. Na mom terenu, na koncertnim podijima, ove sezone još nisam bio na \"utakmici\" koju bih poželio zaboraviti, a kamoli da to predložim i drugim slušateljima. Naprotiv! Kao prvo, koncertni Zagreb nema problema ni s jeseni, a ni s proljećem u Europi. Ovdje svira prava liga prvaka. Bečka filharmonija, Njemački simfonijski orkestar iz Berlina, Staatskapelle Dresden... dolazi i sjajna engleska eipa St. Martin in the Fields. A sezona je tek počela. Značajne su rezultate već postigli i domaći orkestri.
Znate li tko je Aljoša Jurinić?
Dok sam prošlog ponedjeljka odlazio iz Hrvatskoga glazbenog zavoda sa još jednog sjajnog koncerta u sklopu Zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe, susreo sam prijatelja koji je jednako oduševljen kao i ja dolazio iz Mimare gdje je, također pred dupkom punom dvoranom, recital na čembalu imala Višnja Mažuran. Razmijenili smo sjajne dojmove, prisjetivši se da je iste večeri u maloj dvorani Lisinskog svirao i Cantus ansambl otvarajući još jedan svoj ciklus posvećen suvremenoj glazbi.
Svi ti sjajni glazbenici neprestano pobjeđuju i zaslužuju ovacije, a bez poraženih. Kako je to moguće? U glazbi, kulturi i umjetnosti vrlo lako. Baš kao i u ljudskosti. Tu se ne igra i ne svira protiv nekoga, nego za sve, pa tako i pobjeda pripada svima. Čak i na natjecanjima. Nedavno sam imao čast sjediti u žiriju natjecanja Ferdo Livadić za mlade glazbenike u Samoboru. Na kraju trećeg dana nastupio je pijanist Aljoša Jurinić. Došli su ga čuti i oduševljeno su mu pljeskali i njegovi konkurenti na natjecanju, a rasprave u žiriju nije ni bilo: svima nam je bilo jasno tko je pobjednik koji nas je sve dirnuo.
Nažalost, dok se naširoko raspravlja o svakoj promašenoj lopti, majstorije prstiju Aljoše Jurinića, zbog kojih Schubert i Liszt zvuče kao da ih nikada prije nismo čuli, ostaju daleko izvan vidokruga takozvane šire javnosti. Neopjevana ostaje ljepota i divota tolikih poteza gudala, tolikih tonova rogova i trombona, ali ne i zaboravljena. I kad nogomet zakaže, glazba je tu. Europska, svjetska, ljudska i naša.
U HGZ-u sam sreo i poznanika koji gradi i popravlja violine. Na moju radost, a pomalo i čuđenje što i dalje ima dosta posla, mudro je i točno odgovorio: \"Neke stvari se ne mogu spriječiti\". Upravo tako! Među tim stvarima su i potreba i potraga ljudi za smislom i ljepotom.
