Jednom mi se dogodilo da sam pratio prijatelja koji je išao na pregled
srca u neku specijaliziranu ustanovu. Zapanjilo me je tada koliko ljudi
ondje čeka, i kako po njihovu izgledu čovjek nikad ne bi rekao da su
bolesni. Kad sam izašao na ulicu, stao sam pažljivo zagledati
prolaznike, i za svakoga mi se činilo da možda i sam ide na pregled
srca.
Toga se sjetim svaki put kad se približe izbori. Jer, tada odnekud
iskrsnu političari za koje inače ne znamo, a po njima se i ne vidi da
su upravo izbori njihovo zvjezdano doba.
Prvo se zaprepastimo kad vidimo koliko ih ima. Doduše, mi i inače znamo
da Hrvatskoj postoji stotinjak političkih stranaka, od kojih je većina
posve minijaturna; ali, to je znanje apstraktno, i najčešće nam ne
dolazi do svijesti. A onda, u predizborno vrijeme, odjednom upoznamo i
članove tih stranaka i uvjerimo se kako oni uistinu postoje: s ekrana
nas gledaju tetice s trajnicama i stričeki s kravatama, momci i cure s
naušnicom i akademskom titulom. I, čini se da ih ima bezbroj.
Zanimljivo je i tko su ti ljudi: umirovljenici, kućanice, studenti.
Odreda osobe za koje bi se čovjek zakleo da slobodno vrijeme provode u
ribičkom društvu, u pjevačkom zboru ili na košarkaškom terenu, a ne u
političkoj stranci. Pa još kad pomisli da oni u toj svojoj stranci
odlaze na sastanke, plaćaju članarinu, bore se jedni protiv drugih za
funkcije, zavrti mu se u glavi.
Još više mu se zavrti u glavi kad čuje te ljude kako govore. Izražavaju
oni mišljenja i stavove o temama o kojima ni teorijski ne mogu dovoljno
znati, predlažu rješenja koja su izvediva koliko i perpetuum mobile,
obećavaju stvari koje ne bi mogli ispuniti ni da su direktori svemira.
I, sve to čine s golemim žarom i uvjerenjem, kao da im život i sudbina
izravno ovise o ishodu predstojećih izbora.
A pri tome im je zacijelo jasno da taj ishod njima neće donijeti ništa
dobro. Nikada oni neće stići ni blizu Sabora i nikada neće doći u
priliku ni da ostvare ni da iznevjere svoja obećanja. Vratit će se
onamo odakle su i došli, u anonimnost, da bi odande ponovno izronili
tek prilikom sljedećih izbora, kao 29. veljače u prestupnoj godini.
Tako je njihov politički angažman čas nalik na vitešku gestu koja je
utoliko plemenitija zato što je uzaludna, a čas opet na srčanu manu
koja te ljude podgriza iznutra i koju oni inače kriju od svijeta.
I zato, kad u predizborno vrijeme hodam ulicama, motrim prolaznike kao
i onda kad sam pratio prijatelja na pregled srca. Svaki mi se od tih
prolaznika čini kao mogući pripadnik neke od mnogobrojnih stranaka koji
samo čeka svoju priliku. I, svi mi izgledaju pomalo bolesni od politike.
GOST SURADNIK
Otvori KEKS Pay
