Hrvatski će Sabor, posve je bjelodano, ponovno biti među gledanijim, a počesto i najzabavnijim televizijskim spektaklima. Upumpana svježa krv s krajnje – u suštini istinske – ljevice i desnice, novi zastupnici željni medijske pozornosti i pojavnosti, među njima i pojedinci britkoga jezika, učenoga uma i iskričavoga duha... sve miriše na senzacionalno dobru kulisu nikad mirnijoj i premoćnijoj HDZ-ovoj većini. Istina, saborska straža više neće iznositi Pernara, u povijest odlaze i Glasnovićevi jugozomboidi, često bezumni Marasovi performansi, Culejeve krvave gaće s Velebita, no u nadolazećoj parlamentarnoj sezoni već se i naslijepo dade naslutiti kvalitetna verbalna kanonada bračnoga para Raspudić ili pak Ante Prkačina u smjeru HDZ-ovih klupa ili mjesta gdje će sjediti ljute oponentice Katarina Peović i Rada Borić.
Hoće li s njima u kolo i Davor Bernardić, još je nepoznato. Na izlaznim je vratima ureda predsjednika stranke, a njegova vojska potučena je do nogu i zabavljena internim natjecanjem tko će na njega više i glasnije pljunuti, sa što više jada. Od izdaje bližnjih, zasigurno, više ga boli tek kada Jandroković u najgledanijoj informativnoj emisiji uživo veli da će povući tužbu u aferi “rektalni alpinist” jer mu je Bernardića ljudski žao, pa postaje jasno kako se negdašnji “dečko koji obećava” prometnuo u možda i najtragičniju sudbinu novije hrvatske političke povijesti. Iako takvo što nije zaslužio, niti je stranku u tako bolan poraz mogao odvući sam. Kako bilo, teško se oteti dojmu da se u SDP-u ne otvara šampanjac što je netko drugi, a ne oni, preuzeo vlast. Kako bi stanoviti Erik Fabijanić ili pak Nikša Vukas vodio zemlju u nadolazećoj zdravstvenoj i gospodarskoj krizi, na sreću, nikada nećemo znati, a takav scenarij svome narodu, pokazalo se, nisu željeli ni tradicionalni glasači ljevice. Radije su ostali doma.
Uistinu, bilo je to bolno buđenje za donedavno vjerne glasače SDP-a. Da nije bilo agilnog, vrijednog i upornog Tomislava Tomaševića i njegove lijevo-zelene koa- licije, mnogi od njih ne bi ni znali koliko SDP suštinski i programski, zapravo, već dugo i predugo nije ljevica. Tavoreći u opozicijskoj hladovini, propustili su posljednje četiri godine uočiti pa i odgovoriti na krizu socijaldemokracije u čitavoj Europi, okrenuti leđa klijentelizmu od kojeg nisu imuni ni u vlastitim redovima, detektirati i zastupati ideje moderne ljevice, istinski i sa srcem istupiti protiv svih oblika diskriminacije drugih i drugačijih, dignuti glas za okoliš i zelenu ekonomiju, udarati po kritičnim točkama Bandićeve gradske hobotnice, stati uz stradale u potresu... zapravo, sve ono što su odradili Tomašević i drugovi.
Premda se čini kako je HDZ svojim nezapamćenim pohodom na Sabor opoziciji podrezao krila, posla za njih – pa i za ovako ražalovanu SDP-ovu pseudoljevicu – itekako ima. Nužne i hitne reforme javne uprave, pravosuđa, zdravstva i socijalne skrbi Plenkovića tek čekaju, a svoju priliku SDP može i mora tražiti u upiranju prstom u masovno uhljebljivanje HDZ-ova kadra i podržavatelja na različitim razinama vlasti i u svim mogućim institucijama koje, zasigurno, ni nakon ovih izbora neće izostati.
Bude li pameti, odabrat će Biljanu Borzan da ih vodi i potom je uvjeriti da unosnu sinekuru u Europskom parlamentu prepusti nekome i da se naglavce baci u borbu za povratak istinske socijaldemokracije u Hrvatsku. Puno je posla, rudarskog, pred ekipom s Iblerova trga, ali glavu gore, iduće četiri godine su ključne. Reset, povratak na tvorničke postavke pa restart i naposljetku juriš, u pobjedu ili političku smrt. Da ste ga pitali, narod bi vam rekao: vratite se sebi dok još imate kome.
GALERIJA Dolazak članova predsjedništva SDP-a na Iblerov trg
Neka se prvo transformiraju iz YU u Hrvatsku stranku.