Ujedinjeni Narodi (UN) su utemeljeni nakon 2. svjetskog rata, u razdoblju kolektivne jeze zbog strahota proživljenih tijekom tog užasnog rata. Potreba za očuvanjem trajne stabilnosti među zemljama svijeta kroz dijalog postala je tada jasnija no ikad. Mnogi su očekivali da će UN i njegova pripadna tijela vremenom postajati nekom vrstom “svjetske vlade”, a nacionalne države sve više gubiti na važnosti. No, to se nije dogodilo. Globalni ekonomski rast tijekom proteklih sedam desetljeća, omogućen prije svega izostankom velikih ratnih sukoba, iznjedrio je goleme multi-nacionalne kompanije. One su svojom veličinom i snagom danas nadrasle mnoge države. Države su, pak, ostale osnovne jedinice organizacije svjetskog stanovništva, a njihove se vlade sve češće nalaze u ulozi posrednika između interesa multi-nacionalnih kompanija i vlastitog naroda. Ujedinjeni Narodi su, pritom, značajno izgubili na važnosti i sve je teže dokazati da nečemu važnome još uvijek služe. Stoga je na prijelazu tisućljeća, 2000. godine, postignuće dogovora među zemljama članicama UN-a oko osam tzv. “Milenijskih razvojnih ciljeva” bio prilično iznenađenje. Nije lako definirati niti jedan, a kamoli osam jasnih ciljeva prihvatljivih svim zemljama svijeta, pa je ovaj iskorak bio netipičan za UN. Za ispunjenje svih ciljeva bio određen i točan vremenski rok - 2015. godina - kao i konkretan, brojčano izražen očekivani napredak u odnosu na stanje iz 1990. Time je UN učinio vrlo značajan odmak od uobičajenih, prilično nejasnih i dvosmislenih formulacija svojih strateških ciljeva. Daleko od pažnje svjetskih medija, stotine tisuća mladih, obrazovanih i angažiranih ljudi iz raznih zemalja svijeta našli su u Milenijskim razvojnim ciljevima inspiraciju u ranim godinama svojih karijera. Mnoge sam od njih upoznao dok su neumorno radili u uredima ministarstava zemalja u razvoju, međunarodnim organizacijama i filantropskim zakladama, u nevladinim i humanitarnim organizacijama, UNICEF-u i Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji.
Provodili su i nadzirali brojne razvojne, zdravstvene i humanitarne programe u čitavom svijetu. Oko tih osam zajedničkih, precizno definiranih, praćenih i mjerenih Milenijskih razvojnih ciljeva postojao je opći konsenzus i politička obveza svih zemalja članica da postignu napredak. Time su svi zainteresirani za globalni razvoj dobili jasan smjer djelovanja do 2015. godine. Zahvaljujući tome, napredak je i postignut – ne svugdje jednak, ali vrlo značajan na razini cijelog čovječanstva. Između 1990. i 2015. godine, udio neuhranjenih u zemljama u razvoju smanjen je s 23% na 13%, a krajnje siromašnih s 50% na 14%. Stopa upisa u osnovnu školu dosegla je 91%, uz velik napredak u postizanju ravnopravnosti spolova na svim razinama obrazovanja. Prosječni udio žena u parlamentima svijeta povećao se s 10% na 20%. Veliki su pomaci postignuti i u očuvanju okoliša, a tvari koje oštećuju ozonski sloj su praktično eliminirane. Više od 90% čovječanstva danas ima pristup pitkoj vodi, 95% ima signal za mobilni telefon, a gotovo polovica pristup internetu. Smrtnost djece smanjena je za više od 50%, a smrtnost majki za 45%. Napredovalo se i u kontroli AIDS-a, malarije i tuberkuloze: broj zaraženih smanjen je za 40%, a gotovo 50 milijuna smrti spriječeno je korištenjem medicinskih intervencija. Službena pomoć bogatih zemalja siromašnima udvostručila se i u 2015. je premašila 135 milijardi dolara.
Deseci država prešle su iz kategorije niskog u kategoriju srednjeg prihoda, pa Kina danas među svojim golemim stanovništvom ima veći broj dolarskih milijardera nego Sjedinjene Američke Države. Na žalost, pomalo neočekivan uspjeh “Milenijskih razvojnih ciljeva” kao da je prestrašio UN, navikle na neefikasnost i kritiku. Nakon 2015. godine, odlučili su popustiti pritiscima i proglasiti čak 17 novih, tzv. “Ciljeva održivog razvoja”, među kojima gotovo svi imaju i brojne pod-ciljeve. Novi ciljevi nemaju toliko jasan vremenski rok, kao ni precizno iskazane i mjerljive pokazatelje uspjeha. Dakle, sve što je bilo dobro kod “Milenijskih razvojnih ciljeva” odbačeno je ponovo u korist nefokusiranosti, nepreciznosti i nejasnoće. Pokušalo se ugoditi svima, a to je vrlo čest recept za neuspjeh. Ostala je ipak jasna pouka, za koju vjerujem da vrijedi i za čovječanstvo, i za svaku državu, ali i za svaku pojedinu osobu: ako se doista želi napredak i razvoj, tada se najprije treba zabilježiti i dobro razumjeti stvarno stanje. Zatim sve napore treba usmjeriti na manji broj jasno definiranih, najvažnijih ciljeva, zadati precizne rokove i mjeriti napredak redovito, te mu uklanjati prepreke, a poticati sve mjere koje djeluju, i onda dobri rezultati teško mogu izostati.
Izvrstan clanak. Vrlo bitno je postaviti cinjenice u vrijeme i prostor. Veci broj ovih nabrojenih su, usudjujem se reci, svima nama nepoznate. A upravo one su ohrabrujuce, da je sve moguce, pa i Svjetski Mir. Mir bi ubrzao evoluciju is sve Razvojne Ciljeve.