Rano je jutro, negdje u brdu iznad Trogira. Probuđen tko zna kojim demonom, sjedim na zaklonjenoj taraci i slušam pijevce iz opustjelog sela. Ljudi je tu ostalo pet ili šest, starci i socijalno osamljene obitelji. Ostali su se razišli, pomrli, žive po svijetu i po zagrebima. Ali kokoši još uvijek biva, kao da je selo živo i kao da u njemu ima pasa, koza, ovaca i krava. A nema. Bila su tu, u prvom susjedstvu, dvojica pasa, u domaćinstvu jedne bake. Slučajno smo se nas dvojica slikali ispred njezina dvorišta. Sliku sam objavio na svojoj službenoj Fejsbuk stranici. Iza naših leđa bila su dvojica pasa, jedan slobodan, drugi na kratkom lancu.
Dalić je u samo nekoliko sati ponovo postao heroj nacije. Održao je govor, koji je po običaju sličio na ne pretjerano dojmljivu, ali krupnorijeku, metafizikom nacije ispunjenu propovijed kakvoga ambicioznog župnika u golemoj crkvi usred pusta sela
Otvori KEKS Pay
