Na granici između Grčke i Makedonije, u sasvim realnoj tragediji tisuća i tisuća ljudi koji ne mogu prijeći visoko postavljene prepreke europske ravnodušnosti, odigrava se drama Europe koja se ne može odlučiti bi li izbjeglicama dala mali prst ili uskratila cijelu ruku. Veliki ideali europskoga humanizma svakodnevno se usitnjavaju u prizore najobičnijega egoizma. Na jednoj strani ispražnjeni želuci, na drugoj prazno srce; na jednoj izgubljene nade u (europsku) velikodušnost, na drugoj obnovljeni strah od (islamskih) doseljenika, a između toga sitniš za diplomatsko cjenkanje na buvljaku u Bruxellesu kojim se ne mogu ni kupiti ni prodati revolucionarne iluzije europske civilizacije, ili civilizirane Europe, o slobodi, o jednakosti i o bratstvu. Kad bi mogao doći na prvu postaju izbjegličkoga kriznog puta, veliki državnik i pisac Vaclav Havel stavio bi pred današnje europske političke apostole istu Bibliju kojom je za svoga radnog vijeka na svom etičkom i političkom stolu humanizam držao prije pragmatizma: “Život jednog čovjeka predstavlja veću vrijednost nego suverenitet jedne države”.
Tko bi danas i ovdje, u razjedinjenoj Europskoj uniji, koja se batrga između premoći nacionalnih država i nemoći europskih institucija, mogao ponoviti takvu herezu, osim – s manjom intelektualnom snagom od nekadašnjeg češkog disidenta predsjednika – kancelarke Angele Merkel kad pred slikama s grčko-makedonske granice kaže: “To nije moja Europa”, i kad poziva na “ljudskost” (iščezli termin u visokoj političkoj komunikaciji) u odnosima prema izbjeglicama? I nju bezosjećajni anđeli čuvari geopolitičkih europskih dogmi, raspoređeni (ne)pravilno po strateškim pijarskim utvrdama, pritišću uz konopce: pred “najmoćnijom ženom svijeta” mašu poznatom nategnutom optužnicom o “islamskoj najezdi” na kršćansku Europu koju treba (za)štititi i o Uniji koja nema potencijala da može dalje primati “svu sirotinju svijeta”, pa treba prekinuti dotok novih useljenika, osobito kad su drukčiji i zato što su drukčiji od Europljana.
Na grčko-makedonskoj granici, i na idućim postajama najvećeg križnog puta 21. stoljeća, uživo se povijest događa kao nova tragedija; tu se ili preuzima odgovornost za sudbinu svojih naroda i država, i za sudbinu Europe, ili se bježi od odgovornosti i abdicira pred poviješću.
Zatvori mjerilo slobode
Jesu li današnji europski državnici zreli baciti takvu kocku kad je za njih “budućnost u prošlosti koju iznova počinju”, kako na taj dio europskoga problema filozofski gleda J. F. Mattei, i kad je s europske političke scene “iščezla cijela populacija lidera”, koja bi mogla vratiti vjerodostojnost projektu europskoga ujedinjenja, kako ga iz svoga pragmatičnog ugla vidi nekadašnji francuski predsjednik V. Giscard d’Estaing?
Ne “izbjegličkoj ruti”, kako se bešćutno nazivaju uskotračni kolosijeci kojima bi opet trebali prometovati vlakovi bez voznoga reda, s kaotičnim kolonama nesretnika, kao na kuglani, padaju jedan za drugim čunjevi europskih ideala. Što stvarno ostaje od snova o slobodi, kad ljudi ne mogu slobodno pobjeći od rata i računati na pomoć, ili barem razumijevanje, drugih ljudi u zemljama gdje se ne ratuje; još se jednom pokazuje da se sloboda lakše gubi nego osvaja i da oficijelni zatvori nisu jedino mjesto ni jedino mjerilo (ne)slobode.
Što je s jednakošću kad jedni putuju samo s popudbinom svoje nesretne sudbine u ruksaku i dokazuju još jednom svojim životom koliko sit gladnome ne vjeruje; događa li se u kolonama i oko njih Tocquevilleova suprotnost između “imaginarne jednakosti” i “stvarne nejednakosti” ili Marxova “iluzija politike” u kojoj su “ljudi nejednaki”, a “građani jednaki”. I što je s bratstvom kad se ono štiti čeličnim ogradama i kordonima naoružane vojske i policije, na granicama miniranim eksplozivom negostoljubivosti, ako ne i mržnje; nakon Europe liberalizma, njene obale, osobito istočne i srednje, počinje nastanjivati populizam, sa žrtvama uglavnom na stranama slabijih i nemoćnijih skupina, što potkopava stvarne mogućnosti bratstva (bez jedinstva) među različitim ljudima. “Hegemonija ideologije” R. Debraya odvija se paralelno s “diktaturom tehnologije”, a “vlast novca” istiskuje “vladavinu politike”. Izbjeglička drama, poput lakmus-papira, otkriva strateške dubioze europskoga ujedinjenja. “Kad je K. Marx prije 150 godina govorio da su naše države poslovni agenti međunarodnog kapitalizma, on je tada pretjerivao”, tumači Pierre Rosanvalloin (College de France). “Danas je to savršeno točno”. Svi veliki politički ideali do jednoga prolazili su krize potvrđivanja, izazove otpora i iskušenja prilagodbe, poprimali mitske dimenzije, ili su i sami bili mitovi koje su revolucije postavile da bi – kad počnu jesti vlastitu djecu – pokapale s njima i vlastite ideale. Što je “pad Bastille” nego mitologizirana povijest koju su (na)pisali pobjednici.
Kralj je sve rekao u svome dnevniku kad je na taj dan (14. VII. 1789.) napisao: “Ništa!” A pisac i diplomat Chateaubriand podmeće svoj eksploziv pod temelje mita o veličanstvenom zauzimanju Bastille: “Prisustvovao sam, kao gledatelj, tome napadu protiv nekoliko invalida i jednog bojažljivog upravitelja”, piše on u sjajnim “Prekogrobnim memoarima”. “Da su držali zatvorena vrata, nikad narod ne bi ušao u tvrđavu”. Veliki cinik zabilježio je nešto i za tekuće upotrebe, kao praktičnu uputu sudionicima i korisnicima svih revolucija i ratova: “Promašio sam bogatstvo. Da sam se, gledatelj, upisao u registar pobjednika, imao bih danas mirovinu!” Pisani dokaz da je novac bio važan i u predtržišnoj ekonomiji i da je Chateaubriandu bio potrebniji nego Voltaireu jer ga nije imao dovoljno za svoj raskošni stil života, za razliku od velikog enciklopediste koji je rođen u siromaštvu, a umro s dva dvorca, 70.000 sterlinga rente i 200.000 sterlinga gotovine. Nije nepoznato kako su vođe revolucije terorom potkivali i sami podrivali njene ideale koji dva stoljeća (i nešto godina) kasnije padaju s neba u obliku velikoga razočarenja na glave ovovjekovnih i ovozemaljskih jadnika na granicama Europe kojima je postalo teže nego što je bilo kralju i kraljici jer ne znaju kamo ih vode; današnje “giljotine” ne ostavljaju za sobom tragove. San o “demokratskoj republici” u kojoj neće biti privilegija, u kojoj će građani biti slobodni i jednaki i živjeti u bratstvu, rušio se u obračunima “novog” i “starog režima” poput kule od karata, najviše kao kolateralna žrtva oštrog noža koji je odrubljivao glave države, od kralja do “Nepotkupljivoga”.
“Kad se jednom nacija proglasila suverenom, kralj je postao suvišan. Zašto ga je trebalo (o)suditi i ubiti”, pita legitimno povjesničar Francois Furet (jedan od najboljih poznavatelja duha, a ne samo tijeka revolucije). Povijest se događa samo jednom; sve su drugo farse ili tragedije koje se ponavljaju slabim učenicima. Kralj Luj XVI. ili građanin Capet pao je kao prva velika žrtva slobode, koja je tako ugrozila samu sebe zato što nije bila sloboda za sve. Druge, kasnije revolucije bile su u metodi jednako radikalne, u posljedicama bitno masovnije, a u realnim rezultatima siromašnije, što ih je lišavalo ozbiljnije povijesne perspektive: čim je “realni socijalizam”, kao njihovo (ne)zakonito dijete, počeo govoriti o slobodi, sam se srušio; lakše od zatvorske utvrde na Bastilli: nitko ga nije branio osim nekoliko “invalida” u vojnim vrhovima i pripadajućih političkih manipulatora iste mentalne i političke kvalitete. Među izbjeglicama koji su krenuli u Europu, neki vjerojatno i na Europu, može se pretpostaviti da je daleko najviše ljudi koji su se uputili za slobodom i sigurnošću, iako jamačno mora biti – ne samo po zakonu velikih brojeva – i “glumaca” iz nekog drugog filma koji tamo ne pripadaju, koji hodaju s maskom koju će skinuti, ili tek staviti, kad jednom dođu u “obećanu zemlju”. Oprez pred izbjegličkom kolonom nije stoga nerazumljiv, može se pripisati radikalnim islamističkim krugovima koji su Europu preplašili terorom, barem koliko i samim Europljanima koji su počeli pokazivati strah. Ali, strah od izbjeglica izražava druge i dublje strahove koji su se uvukli u Europu, i koji navode i jedan ozbiljni “Le Monde” da sa svojih kolona objavi njenu “kliničku smrt”! Kontinent koji je stoljećima bio nositelj progresa u svijetu, i gospodarskog, i znanstvenog, i političkog, i kulturnog, u globaliziranom svijetu ne uspijeva, i ne može, zadržati nekadašnju moć.
Duh Vladimira Bakarića
Tko je još u mamurluku i ne uspijeva se otrijezniti, pati od frustracija: još je jak prema slabima, a slab prema jakima! I nemoćan prema sebi: teško rađa dijete novoga projekta, za kojim je vrijeme poroda već davno isteklo, dok u rađaonici jedni organiziraju referendum o tome hoće li ostati u Uniji, a drugi ostaju, i prijete referendumom o tome hoće li druge (migrante) pripustiti na svoj teritorij. Shizofrena situacija u kojoj Europa govori sve više jezika a da ni na jednom ništa ne kaže o svojoj odgovornosti ni o vlastitoj budućnosti i koja počinje nalikovati na Andrićevu razjedinjenu Bosnu u kojoj “bezakonje postaje zakon”.
Suočena s izvanrednim okolnostima koje se na njene obale prelijevaju iz sjeverne Afrike i s Bliskog istoka, Europa ne pokazuje ni “kreativnu snagu” ni “velike ličnosti” da može otplaćivati dug koji je sama stvorila kratkovidnom i površnom politikom “investiranja” u krive ratne projekte. Žičane ograde i drugi zaštitni znakovi populističkih režima koji s pravnom državom brišu pod, na jednome dijelu, i izvanredna stanja, s mjerama za oduzimanje državljanstva i građanske časti i s prijetnjama o izlasku iz Unije ako ne bude po njihovoj volji (i interesu), na drugome dijelu, stvaraju sliku “nemoćne Europe” koja se raspada pod teretom izbjegličke krize. Kad treba izabrati između šinjela “kozmopolitskoga šarma”, iz kojeg nije izašla, i cokula “kreativnog kaosa”, u kojem se nalazi, “stara dama” uglavnom se koleba: hoće li je to odvesti da na kraju postane “dobronamjerna budala u globaliziranome svijetu”? Ništa ne može jamčiti da sadašnja kriza Europe spada u kategoriju onih kriza koje će “odsustvo rješenja na kraju riješiti”. Jer, nije riječ samo o krizi izbjeglica, ili izbjegličkoj krizi, posrijedi je mnogo dublja kriza (oko) samoga identiteta Europe ili europskoga identiteta.
Stari H. Kissinger opet bi mogao pitati za telefonski broj Europe; toliko u ovim (ne)prilikama djeluje nestvarno. Europski političari, kako oni na privremenom radu u Bruxellesu, tako i oni koji tamo redovito hodočaste na mjesečne, polumjesečne ili tjedne velike mise 28 kardinala, ne pokazuju da su u stanju presjeći gordijski čvor. Kako se sporo dogovaraju dok kuća gori, uskoro bi na bruxellesku platformu mogao sletjeti i sam duh nekadašnjeg hrvatskog komunističkog vladara iz vremena Jugoslavije Vladimira Bakarića, da objavi da je Europska unija “ono što se dogovore njene države članice”. Tako se vladalo u propaloj jugoslavenskoj federaciji, kad se suverenitet neravnomjerno dijelio između središnje države i republičkih država na štetu republika; tako se odlučuje u sjedištu Unije u kojoj svaki gost pazi da na crvenim tepisima ne ostavi ni prašinu nacionalnoga suvereniteta; tako se polako ali sigurno potvrđuje dvostruko proročanstvo F. Fureta – o naciji kao “najbriljantnijem otkriću” europske (post-revolucionarne) povijesti i o Europi koja “umire od tog velikog otkrića”. Tko se sve (ne) može prepoznati u njegovu testamentu: “Ako sam Europljanin, to je zato što je to najmanje loš način da budem vjeran nacionalnoj ideji”.
>>'Možda ćemo svjedočiti otvaranju nove rute preko Albanije, Crne Gore i BiH prema Hrvatskoj'
>>Der Spiegel u 'alternativne rute za migrante' uvrstio i onu preko Dalmacije
