Nenad Stazić, satiričar i političar, saborski zastupnik SDP-a sa žestokom ljevičarskom retorikom, posljednjih dana, sudeći po izjavama zastupnice Mosta Ružice Vukovac, ispao je glavni krivac za propast pregovora između SDP-a i Mosta.
– Prvo su tvrdili da smo zvali njihove zastupnike, no nisu znali ni tko je zvao ni koje zastupnike. Onda su se sjetili epizode sa mnom iako ja nisam bio uključen u pregovore niti znam ljude iz Mosta. Prema tome, ja nisam mogao tamo reći hoćemo li mi s ovima ili onima nastaviti pregovore, nego sam vjerojatno analizirao da nama, SDP-u, nije potreban cijeli Most kao što je potreban HDZ-u. Interesantno, gospođa je s tom pričom izišla tek sad. Očekujem da će idući koga će prozvati biti metereolog Vakula jer je toga dana kad su oni odlučili prići HDZ-u bilo jugo, a mostovci su uglavnom iz Metkovića, ne podnose jugo i u tim uvjetima donose krive odluke – šali se Nenad Stazić.
– Ma, gledajte, dio njih je Opus Dei i oni se ne bi mogli vratiti u svoja sela da su otišli sa SDP-om. Tražili su ispriku i onda su nespretno pronašli čak dvije s tim da se ne zna koja je manje uvjerljiva i koja nas može više zabaviti – dodaje Stazić.
No tko je zapravo Nenad Stazić?
Ovo je priča o njegovu podrijetlu, odrastanju, novinarskoj i političkoj karijeri. Stazići su, naime, izvorno iz Dalmatinske zagore. Dio obitelji za vrijeme vladavine Marije Terezije u 18. stoljeću preselio se u Slavoniju gdje su bili vojnici, krajišnici, na državnoj plaći.
Korijene su pustili u Podvinju koje je sada sastavni dio Slavonskog Broda. Stazićev djed Marin i otac Mato tamo su rođeni. Djed se nije borio u Prvom svjetskom ratu, ali zato jest drugi djed, onaj s majčine strane, Petar Dabić iz Daruvara.
– Bio je austrougarski vojnik. Pao je u rusko zarobljeništvo kao i Tito, bili su isto godište. Iz zarobljeništva se preko sjevernog mora vratio kući.
No za vrijeme Drugog svjetskog rata ratovali su i Stazići i Dabići.
– Djed i otac su za vrijeme Drugog svjetskog rata surađivali s partizanima, sklanjali su ih u Podvinju. Onda su došli Čerkezi i tražili oca, htjeli su ga ubiti i on je pobjegao, otišao je u partizane 1942. kao šesnaestogodišnji dječak. Bio je u 2. dalmatinskoj brigadi. Ne znam preko kojih je partizanskih veza tamo otišao niti znam gdje je sve ratovao. Nije volio govoriti o ratu pa, kad bismo ga ispitivali o tome, uz poneku ratnu epizodu, samo bi kratko rekao: „To je rat! Ne ponovio se!“ Za svoj ratni put je odlikovan Medaljom za hrabrost i Medaljom zasluga za narod, kolajnama koje su meni i bratu ostale u nasljedstvo i na ponos – veli Nenad Stazić.
U partizanima je bio i njegov ujak, majčin brat Mirko Dabić koji je bio ranjen za desanta na Drvar 1944.
– Izgubio je oko u Drvaru. Bio je ranjen u glavu i onda su ga prevezli u Bari gdje je bila jedna partizanska baza i bolnica. Operirali su ga i zbrinuli jer inače ne bi preživio. Sada živi u Varaždinu, ima 90 godina.
Nakon završetka rata Stazićev otac Mato je demobiliziran te je počeo raditi u Zagrebu gdje je završio i Pravni fakultet.
– Onda je neko vrijeme radio kao istražni sudac – dodaje Stazić.
Njegov je otac poslije radio u sindikatu i dugo godina bio tajnik Visoke defektološke škole. Majka mu je završila srednju ekonomsku školu i radila cijeli život u računovodstvima različitih poduzeća.
– Ne znam kako su se upoznali. Vjenčali su se 1956. – kaže Stazić koji je, posve slučajno, rođen u Pakracu zajedno s bratom blizancem Darkom.
– Majka je otišla u posjet svojima u Daruvar. U sedmom mjesecu trudnoće dobila je trudove, odveli su je u Pakrac u bolnicu i tamo smo brat i ja rođeni kao nedonoščad. Istog su nas dana prebacili u Petrovu bolnicu u Zagrebu gdje smo prva dva mjeseca života proveli u inkubatoru.
Djetinjstvo je proveo Draškovićevoj gdje su Stazići imali veliki stan. Kao srednjoškolac pohađao je 2. gimnaziju s posebnim interesom za društvene predmete. Nakon gimnazije upisao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu, a njegov brat Darko glumu na Kazališnoj akademiji.
Loš hrvatski na radiju
Međutim, na drugoj godini studija došlo je do važnog događaja u Stazićevu životu. Krajem 1979. zaposlio se kao spiker na Radio Zagrebu, i to nakon što se na nagovor prijatelja javio na audiciju.
– Rekao sam mu kako ja na tu audiciju ne idem jer je to puka forma i sigurno na tom poslu već netko radi. No on je inzistirao da odemo zajedno, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga da ne ide sam, da mu pravim društvo. Bilo je tamo više od stotinu kandidata, a na kraju su primili samo mene i njega. Nevjerojatno! Ponudili su mi odmah stalni radni odnos i ja sam pristao – prisjeća se Stazić.
Kaže da je taj posao dobio zbog dobre artikulacije i zbog toga što je sve akcente izgovarao ispravno. Kod Stazića se u kući nije govorilo zagrebačkim govorom, nego tečnim i lijepim slavonskim.
– Ljudi iz Slavonskog Broda govore ispravan štokavski, standardni hrvatski književni jezik. To ne možete naučiti, to je popudbina. Nažalost, pravilnog štokavskog govora, književnog jezika, više nema ni na Hrvatskom radiju ni na Hrvatskoj televiziji. Akcenti se sele na prvi slog, čista mađarizacija! Dok sam radio na Radio Zagrebu, poslije Hrvatskom radiju, o jeziku se posebno vodilo računa, a kriva akcentuacija nije se tolerirala – dodao je.
Kad je diplomirao, Stazić se počeo baviti novinarstvom, i to u obrazovnom programu Radio Zagreba. Kako su se ovih dana, nakon njegove televizijske rasprave o lustraciji, pojavile glasine da uopće nije završio fakultet i diplomirao na Filozofskom fakultetu, Stazić uzvraća: – Neka te njihove glasine dođu u javnost pa ću vam dati originale diplome na latinskome i na hrvatskome. A možete provjeru informacije tražiti i na Filozofskom fakultetu!
Kritičari mu često prigovaraju članstvo u SKH koje mu je, navodno, pomoglo da u vrijeme komunizma bude spiker i novinar na Radio Zagrebu. Je li to istina?
– Ovi koji govore da nitko nije mogao dobiti posao ako nije bio u Partiji, lažu. Ja nikad nisam bio član Komunističke partije ni Saveza komunista. Čak mi to nisu ni nudili, niti su me zvali, niti su me tjerali. Najnormalnije sam napredovao. Svi koji govore da se nije moglo napredovati bez Partije – lažu. Ali zato sada bivši partijski sekretari, koji su devedesetih prešli u HDZ, meni u Saboru dovikuju da sam komunjara.
Početkom višestranačja 1989. Stazić je kao novinar prešao iz obrazovnog u informativni program Radio Zagreba, upravo zbog toga što nije bio formalni član SKH. Time se otvorilo drugo razdoblje njegova života.
– Trebao im je netko da prati rad stranaka, ali netko od novinara tko nikada nije bio ni u jednoj stranci. Ja sam im bio idealan – dodaje Stazić koji je, među ostalim, kao novinar pratio i rad SDP-a. Tako je upoznao Račana.
– On se vječito čudio i govorio: “Pa dobro, Nenade, ja te ne razumijem. Govorim 45 minuta, a ti sve što sam rekao sabiješ u jednu i pol minutu. Nije se mogao tome načuditi – kaže Stazić.
Kao novinar upoznao je i Tuđmana kad je pratio rad HDZ-a.
– Intervjuirao sam ga, dolazio mi je na radio u predizbornim kampanjama kad je zastupao HDZ . Ja sam vodio predizborne emisije, pa tako i jednu s njim.
Za vrijeme rata Stazić je bio ratni reporter. Dobro je surađivao s tadašnjom urednicom informativnog programa Ivankom Lučev. Najprije je izvještavao za napada JNA na Sloveniju, a potom i za vrijeme agresije na Hrvatsku.
– Išli smo u ratne zone i slali izvještaje s bojišnice, iz gradova koji su bili pod bombama. U Vinkovcima sam zadnji put vidio Glavaševića, nosio je neku opremu u Vukovar. Zbog ratnih izvještaja mene je predsjednik Tuđman odlikovao Spomenicom Domovinskog rata i medaljom Bljesak. Ja iz toga ne pravim paradu i cirkus kao mnogi drugi. To mi je bila dužnost. Nisam bio u borbenom sektoru, nisam ni mobiliziran jer je mobilizacijsko mjesto novinara bila redakcija i izvještavanje s terena – objašnjava Stazić koji je uvjeren da su hrvatski novinari bili jako uspješni u informacijskom ratu za vrijeme Domovinskog rata.
– To nije novinarstvo kao mirnodopsko, to je posebna vrsta ratnog novinarstva. Dobijete informacije koje onda morate plasirati dalje, ne provjeravate koliko su istinite, a koliko nisu. To je dio ratne propagande. Dakle, postoji državni, vojni i nacionalni interes da se to plasira. Ne možete odlučivati hoćete li to objaviti ili ne. Naravno, ne možete objavljivati vijesti koje bi bile suprotne nacionalnom interesu. Tako ni neke Glavaševićeve izvještaje iz Vukovora, koji su govorili o tome da je Vukovar izdan, da je Tuđman prodao Vukovar, nismo objavili – kaže Stazić koji je 90-ih godina, nakon što je postao urednik unutarnje politike informativnog programa Hrvatskog radija, bio urednik i Jadranki Kosor.
– Ona je uistinu bila jako dobra novinrka. S empatijom je pratila problem izbjeglica, vodila je specijaliziranu emisiju koja se bavila samo time. Vezala se uz tu problematiku, suosjećala s tim ljudima i to je zračilo iz njezinih emisija, to se čulo. Nije to radila rutinski, šablonski. Onda su joj ponudili da uđe u HDZ, i to na vrlo visoku poziciju, odmah za potpredsjednicu stranke – govori Stazić koji se vrlo brzo i sam počeo baviti politikom. Htio se učlaniti u SDP, međutim Račan ga je odbijao pod obrazloženjem da će kao član SDP-a imati samo problema na Hrvatskom radiju.
Budući da je Stazić, uz ostalo, plodan autor satira i drama, njegovi tekstovi Domovica d.d., Ratni profiteri u Hrvata, Vježbanje demokracije, Pljuska, Sud nebeski, Izumitelj, puno su puta izvođeni u kazalištu Kerempuh. Za tekst “Otac tuđe djece” dobio je nagradu Marin Držić, ali taj tekst nikada nije postavljen.
Nagovaranje Račana
Kako je Račan 1997. s cijelim partijskim rukovodstvom došao na jednu od Stazićevih predstava u Kerempuh, Stazić je opet iskoristio priliku i tražio pristupnicu SDP-u.
– Poslije predstave izrazio sam mu želju da se učlanim u SDP, a on je odgovorio: “Daj, molim te, što će ti to?! Radiš na radiju, imat ćeš problema. Ali dođi na Iblerov kod mene na kavu“. Opet ja njemu kažem da bih se učlanio, a on opet ni čuti. “Ne treba ti to, pa znam ja da ti nama pripadaš i mišlju i djelovanjem”, rekao je. Međutim, ja sam inzistirao i nakon trećeg takvog susreta pozvao je tajnicu, gospođu Ljubicu i kazao joj da donese pristupnicu. Bilo je to 27. svibnja 1997. Tako sam postao član SDP-a.
Godine 2000. Račan me stavio na listu, i to na mjesto na kojem sasvim izgledno prolazim. Nismo o tome prije razgovarali – otkriva Stazić kako je nakon parlamentranih izbora 3. siječnja 2000. ušao u Sabor.
Posebno apostrofira Račanov odnos prema generalima. – Račanova Vlada nikada nije izručila generale na zahtjeve iz Haaga. Uspijevao je izbjeći to izručenje. Njemu su ljudi iz svijeta vjerovali da on ne skriva generale zbog toga što bi opravdavao ili htio zataškati njihove zločine, jer njega za to nitko nije mogao okriviti. Ali on je bio uvjeren da naši ljudi nisu krivi, što se na kraju i pokazalo točnim. Nastojao je zaštiti ih svim diplomatskim i političkim sredstvima. Čim je 2003. na vlast došao HDZ , odmah su ih sve poslali u Haag – podbada Stazić HDZ i dodaje: – Tada je šef obavještajnih službi bio Karamarko, on je izručio Gotovinu i onda je još rekao: “Nikada neću reći kako smo ga pronašli i kako smo ga ulovili”. Eto, to je bila njegova rečenica i to svatko može provjeriti.
No Stazić u pogledu odnosa prema generalima hvali i Zorana Milanovića te otkriva pozadinu bliskosti između njega i Gotovine.
– Dok je bio premijer, a dok je Gotovina bio u Haagu, Milanović je putem posrednika s njim održavao kontakte. I surađivalo se aktivno na njegovoj obrani. Bila je to najaktivnija moguća uloga Vlade da se generalima pomogne – od plaćanja obrane do pribavljanja dokumenata i diplomatskih napora. Učinjeno je sve što jedan premijer može učiniti. Sve to znaju i Gotovina i drugi generali. To Gotovina zna cijeniti, nije nezahvalna ni nerazumna osoba. Gotovina zna tko ga je izručio, a tko mu je pomagao. I to je razlog što HDZ nije uspio instrumentalizirati Gotovinu kad su to pokušali nakon njegova povratka – tvrdi Stazić koji ne želi otkriti tko je bio posrednik između Gotovine i Milanovića. – Dok ti ljudi ne govore, neću ni ja. To su ljudi iz braniteljskih krugova.
Stazić je već peti mandat zastupnik u Hrvatskom saboru. Lideri SDP-a očito mu vjeruju. Usto, Stazić kao da je postao SDP-ov “gromobran“. Zbog svoje žestoke lijeve ideološke retorike često je kritiziran i osporavan, no Milanović ga pušta da govori što hoće.
Privatno, Stazić se voli družiti sa svojim prijateljima iz kazališnih krugova i mnogim članovima SDP-a. Dva prijateljstva ipak izdvaja, ono sa Sinišom Kukićem iz Vukovara i Goranom Počučom iz Poreča.
– Imam i prijatelja posve drugačijih političkih opcija – veli Stazić koji voli kuhati za prijatelje, posebno u svojoj i bratovoj kući za odmor u Šilu na otoku Krku, a ponekad i u Kulturnom klubu u Frankopanskoj koji vodi Draško Romac.
– Okupljamo se tamo radi druženja i jela. Neki dan sam radio “dolce garbo“, janjeće iznutrice, s palentom, što je čista delikatesa. Znam ispeći teleću koljenicu, napraviti ajngemahtec.
Baveći se politikom, nije se, kaže, obogatio ni materijalno okoristio.
– Moja imovinska kartica je bijedna. Nisam se u politici obogatio niti sam išta privatizirao. Nemam nijednu dionicu – zaključuje.
No pravo bogatstvo i ponos mu je, naglašava, kći.
– Dora je studentica treće godine prava. Divna, prekrasna djevojka. I fizički i karakterno. Ponos mog života. Mislim da je takvu čarobnu ničim nisam zaslužio. Uzorna je studentica pa sve ispite polaže s 4 ili 5. Iako više ne živim s njenom majkom Silvom, ostali smo u krasnim odnosima – rekao je za kraj.
>>Stazić: Sto tisuća komunista prešlo je u HDZ, koga ćete lustrirati?
>>Kao odgovorna oporba podržavamo reformu upravljanja državnom imovinom
on i brat ako izbjegnu remetinac ja im skidam kapu